Tema Draga Dora,
zaključila sam da sam embrij. Nerazvijeni oblik ljudskog postojanja.
Odakle ta neobična i naizgled zbunjujuća tvrdnja? Pokušat ću odgovoriti u retcima koji slijede.
Kako bi rekao jedan poznati hrvatski istraživački novinar: krenimo redom.
Lezbijka sam, iz niže klase. Nikada nisam posjedovala stan ni auto, niti imala iskustvo roditeljstva. Žao mi je što nisam imala djecu, ali kao queer osoba najveći dio energije potrošila sam boreći se za podršku i prihvaćanje svog seksualnog identiteta.
U svojim 20-ima i 30-ima gotovo da sam samo na tome radila: kako da me zavole, kako da steknem i zaslužim nježnost. U tome sam kratkoročno i uspijevala, no tada nisam znala da tuđa ljubav i nježnost neće i ne mogu izgraditi moje samopoštovanje te da je ono ključno i za razvoj kvalitetnih i dugoročnih partnerskih i ostalih odnosa.
Stan nisam mogla steći jer sam kao novinarka izgubila previše vremena radeći preko honorarnih ugovora, a kada sam konačno dobila svoj prvi stabilan radni odnos, došla je ekonomska kriza i medijska korporacija u kojoj sam radila zapala je u financijske probleme. No tada sam, na svoju žalost ili sreću, upoznala koncept neprofitnih medija, svidio mi se pa sam dala otkaz i prionula osnivanju jednog od njih.
Tim činom dodatno sam se odmaknula od mogućnosti da postanem kreditno sposobna i kupim stan na višedesetljetnu otplatu. Uživala sam, igrala se, ali sam skupo platila igranje izvan svog klasnog razreda. Danas sam podstanarka u stanovima koje su moji kolege s lijeve kulturne scene uglavnom naslijedili od svojih roditelja.
Kad sam posljednjih godina malo analizirala svoj život, postala sam svjesna da su pogreške koje sam napravila rezultat ne samo pogrešnog planiranja već i intelektualne podkapacitiranosti. Čovjek teško prihvaća vlastitu glupost, vidi je najčešće samo u drugima. Ja sam je pak prigrlila.
No s tom spoznajom nije lako živjeti. Neugodna je i, otkada sam je osvijestila, neprestano me prati jer se svakodnevno susrećem s ljudima čiji životi uključuju cijelu mrežu kompleksnih materijalnih i socijalnih kapitala. Razlika, točnije ponor koji vrlo jasno vidim među nama, vraća me na pomisao da sam embrij.
Ali to nije sve, draga Dora. Zaključila sam još nešto: da su moji prijatelji vrlo često i moji klasni neprijatelji. Kako živjeti s tim?
Kako da si oprostim i ponovno se osjetim kao ljudsko biće? I može li se samopoštovanje steći i u 52. godini? Hoće li biti reinkarnacije i kako da se u ovom životu kandidiram za još jedan pokušaj? Mislim da sada znam što je **ono što treba činiti**, da parafraziram Srđana Kovačevića, sjajnog redatelja dokumentarnih filmova.
Unaprijed sam ti zahvalna na odgovoru.
Draga embrijko,
da te odmah pripremim na ograničenja odgovora koji slijedi, čini mi se fer da se autam kao “klasna neprijateljica” po tvojoj definiciji, ako pod time misliš na ljude koji su dobili stan od pokojnih članova obitelji. Na termin klasnog neprijatelja ću se kasnije još osvrnuti, ali idemo prvo na važnije stvari.
Unatoč embriju i drugim forama koje ublažavaju dojam, nemilosrdan je taj glas koji progovara iz tebe. Možda je taj glas spoznao ono što treba činiti (slažem se da je istoimeni film Srđana Kovačevića odličan!), ali je surov oko svega što si dosad činila. Njegova osnovna poruka je da si glupa jer nisi imala posao koji ne voliš, digla kredit i kupila stan, a i više-manje si si sama kriva što nisi imala djecu. Kad bismo pisale dramu u kojoj bi Društvo bilo jedan od likova, njegove bi replike bile upravo to što sada govoriš sama sebi. Zvučiš kao da si u procjeni svog života odjednom zapela u doslovnom doživljaju pjesme Ane Paške Trebalo bi ovo, trebalo bi ono.
Neću reći da ti se to događa zbog krize srednjih godina, jer čovjek može zabrijati u svako doba, ali svakako si zabrijala. Budući da se baviš pisanjem, mora da ti je poznata ona izmjena zadovoljstva i gađenja dok u različitim fazama čitaš svoj tekst u nastajanju. Slično je i s razmišljanjem o svom životu, a tu i tamo ta klackalica zahrđa i zapne na strani “sve je grozno”. Ne poznajem nikoga kome se to ne događa. Ali ono što treba činiti kad postane hrđavo je pokušati se malo sprdati s tim glasom koji posramljuje i vrijeđa. U najmanju ruku, prepoznati da se taj glas pojavio i ne poistovjetiti ga s nekom ultimativnom mudrošću.
Nekima je glavni životni cilj dići kredit za stan i imati djecu, a nekima nije. Reći za sebe da si intelektualno podkapacitirana jer si imala neke druge želje i omalovažavati svoj novinarski rad tako da ga nazivaš igranjem je okrutno, ali i besmisleno. Da si poduzela financijski najracionalnije odluke, vjerojatno bi danas bila nezadovoljna jer se ne bi ostvarila u puno toga što te zanimalo. Pitaš kako da si oprostiš, ali nemaš si što oprostiti. Evo ideje za alternativnu mantru umjesto ove koju vrtiš zadnjih godina: Nisi bila glupa, nego si hrabro našla način da se baviš stvarima koje voliš, i to unatoč tome što nisi imala uvjete koje većina ima. Bravo!
S tom mantrom bi se sigurno složila i Nora Verde, koja kaže: “Pripadnici nižih klasa su incident u umjetnosti. Tako da mi je odluka da se bavim ovim poslom onemogućila da ekonomski nadiđem tu svoju klasu. Ali mi je dala force za život, inače bih odrasla u tjeskobnu djevojčicu.”
Mislim da si dodatno otežavaš nazivanjem svojih prijatelja i ideoloških saveznika klasnim neprijateljima. Osim što taj izraz asocira na paranoične unutarpartijske čistke, klasni neprijatelj u izvornom značenju nije netko tko ima nekretninu, nego kapitalist čiji je objektivni ekonomski interes u izravnom sukobu s interesima radništva. Način na koji se taj termin danas koristi samo je još jedan iskaz nemoći suvremene ljevice, koja umjesto da se bavi izgradnjom široke fronte čeprka po vlastitim redovima u potrazi za individualnim razlikama u koje će upisati moralnu ne/čistoću. Doduše, možda ovako nešto može napisati samo klasni neprijatelj? Moguće, ali ono što je bitno je da korištenje takvih izraza produbljuje ponor koji trenutno osjećaš između sebe i drugih. Možda je u tom smislu bolji izraz “generacijski privilegirani drugovi”?
Razumijem da je svakodnevni susret s ljudima koji su u puno boljoj financijskoj poziciji težak, ali zvuči kao da si dodatno otežavaš i time što na te razlike gledaš kao na rezultat vlastite gluposti i pogrešnih odluka. Sigurna sam da zajedno s vrapcima na grani znaš da za to što nemaš naslijeđene nekretnine i poznanstva nisi kriva ti, nego kapitalizam, popratna ekonomska i stambena politika, a na kraju i “sreća” ili slučajnost. Ipak, nešto mi u tvojem pismu daje naslutiti da bi ti dobro došao odmor od konstantnog razmišljanja o klasnoj nejednakosti i društvenoj nepravdi. Koliko god su to važni pojmovi, i dalje su to samo pojmovi koje ne treba previše prenositi u slobodno vrijeme i svaki aspekt života. A to nas vodi do ljubavnog pitanja.
Unatoč svim modernim savjetodavcima koji samouvjereno iskaču odasvuda s mudrostima na temu ljubavnih veza i nude recepte za ljubav u stilu “ako A, onda B” – ili kako ti kažeš, samopoštovanje je ključno za dugotrajne i kvalitetne partnerske i druge odnose – mislim da nitko ne zna što je ključno za partnerske odnose, a da to vrijedi za sve i za svakoga. Ono što definitivno znam je da ljudi koji imaju dugotrajne i dobre veze nisu nužno ništa mudriji ni obdareniji samopoštovanjem ni staloženiji od onih koji to nemaju. Svakako je dobro imati samopoštovanja, ali naslućujem da bi ta generalizacija o samopoštovanju mogla biti samo još jedan način da okriviš sebe za drugo područje života u kojem dosad nisi imala sreće.
Predlažem da se prepustiš ideji da treba odmoriti od vječnog “rada na sebi” i samooptimizacije. Toliko smo naučeni tražiti problem za sve u sebi, ali možda je osim toga s većinom nas više-manje sve u redu, samo nije svima jednako lako naći partnera_icu.
Ne znam za reinkarnaciju, iako imam blagi hunch da je ima. Što se samopoštovanja tiče, mislim da je put do njega jednostavniji nego što misliš. Umjesto da se posipaš pepelom jer nisi živjela neki život koji zapravo nisi ni htjela, budi pankerica koja jesi, pusti si ovaj hit od Antiotpada i reci tom dosadnom glasu da ode nekom drugom govoriti da treba dići kredit. Uz tekst:
Čitav svoj život ja sam jeo govna
To je moj život i ja sam sretan!
A onome kome ne odgovara
Doviđenja!
Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo jednom mjesečno.
ObjavljenoObjavljeno
