Tema Draga Dora,
imam velikih problema s prokrastinacijom. Ne samo oko stvari koje radim iz nužde (rad za klijente), već i stvari koje volim. To mi stvara osjećaj da me nije briga, da sam zapravo lijena. Ali ako me nije briga, zašto se onda osjećam loše kad odgađam napraviti nešto kad trebam riješiti neki problem ili kad usred rada na nekom tekstu ili crtežu naiđem na prepreku? Zašto se onda osjećam mentalno umorno? Razumijem da u tome ima elemenata perfekcionizma i velike samokritičnosti. Sve racionalno znam šta bi mi trebalo olakšati nošenje s time, a opet ne mogu postići da smanjim to odlaganje na minimum.
Draga prokrastinatorice,
ako postoje ljudi koji su lijeni i sretni s time, to zvuči toliko blizu nirvani da nije čudno da je danas postalo popularno tvrditi da lijenost ne postoji. Jer često u pozadini “lijenog” ponašanja nema ni trunke bezbrižnosti, nego se događa psihička paraliza koja strašno iscrpljuje. Lijenost kao etiketa zaudara na moralnu osudu onih koji su na takvim mukama, a često i na zavist prema ljudima koji znaju odmarati i ne žele stalno raditi. Osim toga, ta je etiketa duboko ukorijenjena u protestantskoj etici i duhu kapitalizma, i zaslužuje da je se izbaci iz upotrebe. Iz tvog pisma je očito da nisi “zapravo lijena”, a jasni znakovi su mentalni umor, perfekcionizam i samokritičnost koje spominješ.
Prokrastinacija je čest problem i ima načina da ga se ublaži. Ali prvo se treba probiti kroz hrpu krivih ideja kojima naša kultura vrvi i samo dodatno otežava tu muku, u stilu “buraz, samo se digni s tog kauča”. Baš sam neki dan nabasala na intervju s Henryjem Rollinsom u kojem on kaže:
People put stuff off, like the angry guy who didn’t climb the mountain when he was 20 because ‘there wasn’t time’. No, you didn’t make time. (…) ‘One day, I’m gonna write that novel’. Pal? You better start tomorrow morning because the right time never happens. It’s when you boldly determine it.
Svaka čast Henryju na svemu, ali ljudima koji se muče s prokrastinacijom takvo bodrenje znači koliko i nekome tko leži ispod ogromne vreće brašna i jedva diše. Ljudi koji prokrastiniraju znaju što rade i osjećaju anksioznost oko toga, pa se svejedno ne mogu “samo natjerati” da se pokrenu, i to često baš oko stvari do kojih im je najviše stalo. Psihologija kaže da prokrastiniranje nije problem sa samokontrolom i disciplinom, nego se radi o izbjegavanju teških emocija. Za napaćene umjetnike u blokadi, mislim da su to uglavnom strah od toga da ćemo ispasti loši umjetnici (perfekcionizam i samokritičnost samo su drugo ime za to) i nesigurnost.
Regulacija emocija je nešto u čemu smo kao čovječanstvo jako loši. Kad osjetimo tu težinu, pobjegnemo u nešto što će nam dati kratkoročno zadovoljstvo i utjehu. To može biti gledanje serija ili nešto što se čini “produktivno” kao što je čišćenje kupaonice, ali na kraju se osjećamo još teže jer smo itekako svjesni da odgađamo, Henry.
Mislim da su razne upitne ideje o umjetnosti i o tome što čini “pravog umjetnika” glavni krivci za prokrastinaciju. Prije svega, na razini automatske asocijacije umjetnik je i dalje muškarac, i trebat će još dugo da postane jednako prirodno zamisliti ženu kao umjetnicu. Vrijedi osvijestiti da još uvijek na leđima nepravedno nosimo i taj dodatni planetarni teret dokazivanja da mi to uopće možemo.
Nije da je muškarcima po ovom pitanju lako samo zato što su lišeni tog dijela tereta – tu je i grandiozna mistifikacija umjetnosti s kojom se svi moramo nositi. Jedan primjer je ona pjesma od Bukowskog So You Want to Be a Writer u kojoj, između ostalog, veliki pjesnik poručuje da odustanemo ako se mučimo s nalaženjem pravih riječi, jer pisanje mora iz naše duše “izletjeti kao raketa”. Efekt takvih poruka je da pomislimo da nismo pravi umjetnici ako se ne osjećamo manijakalno inspirirano i poletno u svakom trenutku.
Na sreću, ima i onih koji govore o tome koliko se muče u procesu stvaranja. Evo što na primjer kaže filozof i kritičar Steven Shaviro:
Iako bih voljela da se Shaviro, ti, ja i svi slični malo manje mučimo, taj njegov post na mene djeluje puno više ohrabrujuće od svih savjeta u stilu Just Do It. Muka je normalna i ne samo da nije uzaludna, nego je nužna da bi se išta dogodilo. I kod mene to ide tako: prve skice za sve tekstove, pa tako i za ove kolumne, zaista su očajne i ne bi mi bilo drago da ih itko vidi. Ali ako ostanem dovoljno dugo sramotiti se pred samom sobom, u jednom trenu pojavi se mudrost koja zna kako će tekst teći. Za razliku od puno priča i početaka romana od kojih sam odustala kad bi zapelo, ovdje vjerujem da će se muka isplatiti (a i imam rok, što nije za zanemariti). Ključ je, dakle, u tome da vježbamo vjeru u to da muka vodi nekamo, pa da uspijemo dovoljno dugo ostati sa svojim grozomornim pokušajima. Bez očajnih prvih skica nema ničega!
Nešto što mi zna pomoći je promatranje vlastite psihe kao teatra. Kad krenem pisati, u tom teatru uvijek se ubrzo pojavi diktator koji je nezadovoljan sa svime, ponavlja da je to što sam dosad napisala katastrofa i da je najbolje da odustanem, a onda dođe klošar koji kaže ovom prvom da je naporan i da ga ne može više slušati i da ide umjesto toga gledati seriju ili nešto puno gluplje od toga. Često klošar pobijedi, ali ako uspijem malo popričati s obojicom, u tom igrokazu se uvjerim koliko su dosadni i iracionalni. Cilj je ne poistovjetiti se s nijednim i ostati dovoljno dugo da se pojavi i treća osoba koja ima strpljenja odslušati borbu te dvojice idiota, smireno zakolutati očima na to i onda konačno početi pisati.
Jedna vježba koju sam naučila od Elif Batuman ima dodirnih točaka s prizivanjem duhova: krenem pisati dijalog s knjigom koju želim napisati, razgovaram s njom i pravim se da ona već postoji kao neki entitet, samo što se još nije materijalizirala. U tom dijalogu joj se požalim da je zapelo, pa je ispitujem što bi joj se svidjelo, kao da sam ja njezina frizerka i moram se potruditi da shvatim što točno želi. Ova vježba je super ne zato što dovede do jasnih rješenja, nego zato što kad knjiga progovori, uvijek unese znatiželju i optimizam umjesto nestrpljivosti i želje da se odustane.
Poanta ovakvih vježbi je odvojiti se od glasova koji nas pokušavaju spriječiti da išta napravimo, neutralno ih poslušati i stvoriti prostora za one glasove koji misle da imamo nešto za reći. U svemu tome treba imati puno strpljenja, ne odustajati brzo i uložiti trud da izbacimo iz glave savjete o dizanju s kauča, koji nas samo mogu obeshrabriti jer zvuči kao da bi nakon dizanja s kauča sve trebalo biti lako. Ne bi! Za još praktičnih ideja preporučam odličan tekst o prokrastinaciji na koji sam naišla, kao i knjigu Julie Cameron Umjetnikov put.
Ipak, nije ideja samo se mučiti i grčevito pokušavati istisnuti pjesmu ili crtež iz sebe. Ako Bukowskog shvatimo manje doslovno, možda je htio reći da se nema smisla samo mučiti: pokušaj to što radiš doživjeti kao nešto što ti donosi veselje, a ne kao obavezu i kaznu. Kako? Da bi kreativnosti uopće bilo, najvažnije je ublažiti grč koji osjećaš i vratiti veselje koje si sigurno nekad osjećala u vezi crtanja. Kreativnost treba hraniti, a najbolji način za to je odmor od konstantnog pritiska da se nešto mora stvoriti.
Znam da prokrastinacija stvara dojam da nisi dovoljno napravila i da ne zaslužuješ odmor, ali ne daj se uvući u taj začarani krug. Zna se da kreativnosti nema bez opuštenosti, odmora i bezbrižne lijenosti koja je, naravno, vrlina. Kako je rekao Stilinović, “nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati”.
Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.
ObjavljenoObjavljeno
