Ovo nije poziv na putovanje!

Što potpada pod pojam putopisne fotografije i kakve koncepte ona obuhvaća? Je li nužno ograničiti se na plošni prikaz za autora novootkrivenog predjela? Jamče li “egzotični” krajobraz ili kultura aktualnosti zanimanje publike? Najvažnije, kome se fotografija i zašto prezentira, odnosno u kojem trenutku nadilazi obrasce uspostavljene s ciljem fiksiranja njena značenja? Putopisna fotografija kao izražajni medij često će se postaviti na marginu fotografskih tokova, dok će asocijativno pridruživanje konzumerističkog stava uniziti njenu vrijednost. Opisanom stavu pridnosi iskonstruirana atmosfera izlaganja ovih fotografija javnosti. Prilikom upućivanja publike u rad putopisnih autora, moguće je zamijetiti neke konstante: recenzenti redom naglašavaju novost prizora kao vrijednost po sebi, uz reportažni prikaz i estetsku dimenziju komponiranja kadrova. Definiranje svrhe radova kao poticaja publici da se upusti u slično putovanje, doprinosti banaliziranju čitave situacije. Autor se svodi na pukog agitatora heterogenih interesa, dok je publika postavljena u poziciju objekta manipulacije.

Zatvorena unutar sličnih interpretacija našla su se dva mlada autora, Tamara Čuček Troje i Hrvoje Matašin, čiji je fotografski rad do 27. studenog izložen u predvorju Galerije Vladimira Filakovca, u sklopu Kulturnog centra Dubrava. Njihovoj posvemašnjoj nepretencioznosti pridonosi činjenica da prvobitna intencija nije bila izlaganje radova nastalih na putovanju Indokinom, već je do suradnje s Galerijom došlo naknadno. Fokusom na čovjeka, bio on zarobljen u gradskoj vrevi ili izložen otvorenom prostoru uobličena su univerzalna ljudska stanja, u kojima kulturološki aspekt igra minimalnu ulogu. Naravno, priča tu ne može stati. U slučaju posebnosti, ocijenili ih pozitivnim ili dvojbenim, teško je izbjeći eurocentristički stav. Koliko god nastojali, vlastitu kulturološku masku ne možemo dokraja zbaciti. To znači da tražimo detalje koje smo predisponirani naći, a drugu kulturu predstavljamo posredstvom svojih pojmova. Već sama činjenica privilegiranog zapadnjaka u odnosu na autohtone stanovnike izaziva određene konotacije. U današnjem globaliziranom svijetu, odnosi su promijenjeni, druga žarišta uspješno pariraju nekadašnjim centrima moći. Ipak golemi prostori i dalje su izloženi eksploataciji kulturnih dobara i proizvoljnom odnošenju spram njih.

Riječ je o staroj temi neraskidivo vezanoj uz medij putopisne fotografije, ma koliko ju se nastojalo zaobići. Ona ujedno demantira stav pasivnog dokumentiranja stvarnosti, koje postaje neizvedivo. Ciljano snimljenoj fotografiji komentar je imanentan. Javno izlaganje nadilazi privatne autorske težnje i zahtijeva korak dalje u recepciji – zauzimanje svjesno odabrane pozicije naspram viđenog. Fotografija postaje društveni komentar pogađajući srž onih kojima je namijenjena. Ignorantski ili afirmativni stav otkriva dublje determinante našeg odnosa prema Drugom.

Danas kad su vremensko prostorne udaljenosti svedene na minimum, dok Google street virtualnim pristupom ukida nepristupačnost, ne možemo više razmišljati u terminima predstavljanja nepoznatog. Naoko pragmatična fotografija spremna je generirati nove pristupe i značenja. Možda način na koji će to činiti, otvarajući nove perspektive i propitujući samorazumljivosti, mora postati težište rada. Vrijeme je da se putopisni autor prestane skrivati iza nametnutih zahtjeva i preuzme odgovornost za vlastito djelovanje, anticipira zlouporabu i osmišljenom je intervencijom nastoji preduhitriti.