Kritika Piše: Klara Berdais
Eksperimentalna glazba specifična je po tome što se ne drži samo jednog žanra ili vrste glazbe, kao i zato što nerijetko izaziva strah samim korištenjem riječi “eksperimentalno”. Često se bojimo da ju ne razumijemo ili da ju moramo razumjeti da bi ju shvatili, međutim promijenimo li perspektivu i krenemo li ju shvaćati kao puku igru i eksperimentiranje sa zvukom, više nam neće biti strana. Nisam glazbeni ekspert, a kamoli ekspert za eksperimentalnu glazbu, ali možda je upravo jedan takav tekst potreban da vam približi tu strašnu eksperimentalnu glazbu.
CRI Orchestra (Croatian Improvisers Orchestra) je u sklopu festivala Sounded Bodies 7. studenog nastupao u Zagrebačkom plesnom centru. Radi se o projektu koji okuplja dvadesetak afirmiranih hrvatskih glazbenika koji između ostalog djeluju i na polju eksperimentalne i improvizacijske glazbe, a među njima su Maja Rivić, Tena Novak, Luka Žužić, Igor Pavlica, Mak Murtić, Leo Beslać, Neven Radaković i mnogi drugi. Sve su to iskusni profesionalni glazbenici koje smo navikli gledati u klasičnim i dobro poznatim okvirima glazbene scene. Nasuprot tome, CRI Orchestra je nešto na što nismo navikli, a s čime vam preporučujem da se upoznate. Taj projekt opisala bih kao alter-ego svih ovih glazbenika, kao nešto što rade u svoje slobodno vrijeme daleko od konvencija mainstream glazbe i scene kakvu znamo. Svoje polazište nalaze u eksperimentalnim, konceptualnim i game-play kompozicijama i pritom koriste soundpainting, multidisciplinarnu umjetničku praksu u kojoj dirigent ili skladatelj gestama i znakovima komunicira s ansamblom izvođača.
Soundpainting je znakovni jezik za skladanje u realnom vremenu namijenjen glazbenicima, glumcima, plesačima i vizualnim umjetnicima. Walter Thomson ga je koncipirao 1974. godine i razvija se do dan-danas. Tijekom ove izvedbe izmijenila su se četiri dirigenta soundpaintera koji nisu imali dirigentske štapiće. Originalni dirigent CRI Orchestra inače je Neven Radaković koji ovom prilikom nije bio prisutan, ali zato su se ostali članovi ansambla okušali u ulozi dirigenta. Jedan po jedan stali su pred ansambl i, umjesto dirigentskim štapićem, pokretima rukama i tijela pokazivali su koji će instrumenti i kako započeti kompoziciju, pa vam tako u jednom trenutku prestaje biti jasno jeste li na koncertu, predstavi ili performansu, a zapravo gledate i slušate sve to u jednom.
Geste soundpainting jezika kreću se u četiri smjera – tko, što, kako i kada – međutim neke od njih ukazuju na određene stilove, žanrove, improvizacije, discipline i instrumente, pa smo tako u ZPC-u čuli malo groove funka i malo bossa nove, nježne harmonije, razne solaže i kreket žaba, a sve je to ovisilo o dirigentu koji u realnom vremenu sklada harmoniju.
Ono što eksperimentalnu i improvizacijsku glazbu čini takvom kakva jest je to što postoje nekakve početne postavke, a sve ostalo što se dogodi – dogodi se. Tako se dogodio i konačan nestanak granica. Osim fenomenalne glazbe koja se ispreplitala sa shizofrenim momentima, granice pozornice i publike su potpuno nestale. Nastup CRI Orchestra mora se gledati i slušati otvorenih očiju i ušiju. Ako ih pažljivo slušate, ulovit ćete val divnih i divljih frekvencija, a ako ih pažljivo gledate, s vremenom ćete primijetiti zaigranost i osmjehe na licima članova ansambla i doživjet ćete njihov “gušt” u izvedbi. Primijetit ćete njihove interne šale i pošalice koje se u tom momentu uopće ne doimaju internima, već i publika postaje dio njih.
Eksperimentalna scena je u Hrvatskoj prisutna već duže vrijeme, no nikada nije bila razvikana na sva zvona. Ne možete ju čuti bilo gdje i bilo kada, ali zato čujte i počujte CRI Orchestra koji je izašao potpuno van okvira i donio nešto novo i nepredvidivo u monotoniju glazbene svakidašnjice, a da biste to primijetitili i doživjeli, ne morate biti glazbeni eksperti.
ObjavljenoObjavljeno
