Kritika Piše: Aleksandra Vukadinović
U zagrebačkoj Močvari, u sklopu Muzičkog Biennalea Zagreb, održan je koncert pod nazivom Improvizacija slovenske skladateljice i pijanistice Kaje Draksler. Očekujući klasičan jazz koncert temeljen na dobro nam poznatim improvizacijama, iznenađujuće je bilo čuti ono što je umjetnica publici zapravo ponudila.
Koncert je počeo akordičkim progresijima klasične jazz harmonije koji su se vrlo brzo razvili u manirima skladateljskih pravaca druge polovine 20. stoljeća. Ovdje se pritom misli na serijalnu tehniku, minimalizam i mikropolifoniju. Draksler je na izvedbi imala zapisane izračunate serije tonova prema kojima je dalje izgradila čitav događaj. Već tu sam zaključila: “Okej, ona točno zna što radi.” Trenutak koji me nagnao na to da ovaj koncert povežem s glazbom prošloga stoljeća je i zvuk crkvenih zvona, koji je skladateljica pustila preko prijenosnog računala i njime se poslužila kao pomagalom za svoj instrument tijekom koncerta. To korištenje svih resursa koje sadašnji trenutak nudi na pozornici ili oko nje manire su skladatelja poput Karlheinza Stockhausena i Johna Cagea.
Slušajući dalje koncert stekla sam dojam skladanja na samom mjestu izvedbe, što improvizacija zapravo i jest. Međutim, ono što želim reći je da je pijanistica prepariranjem klavira na pozornici konstantno iskušavala granice instrumenta i stvarala glazbu s obzirom na to što je u danom trenutku postigla. U jednom je trenutku klavir zazvučao kao pisaći stroj stopljen s mnoštvom tonova. Je li nas možda skladateljica ovdje imala namjeru vratiti u prošlo vrijeme, kada su pisaći strojevi bili svakodnevica, ostaje na svakom pojedincu iz publike da zaključi. Na kraju krajeva, vjerojatno je taj trenutak svakog podsjetio na neki drugi, njemu bliskiji zvuk. Upravo u tome i jest čar ovakvog glazbenog događaja, otvaranje mogućnosti da svatko na kraju ponese sa sobom ono što mu odgovara.
Osim dosad spomenutim tehnikama, skladateljica se poslužila i akordičkim progresijama tipičnima za pop glazbu, iznad kojih je svirala plesne jazz melodije. Spajanje “nespojivog” sve više susrećemo u danas popularnim žanrovima pa su tako nastali spojevi jazza i sevdaha, rocka i narodnih melodija… Sjetimo se grupe Mostar Sevdah Reunion i njezine izvedbe bosanskog tradicijskog napjeva Vranjanka, u kojoj jazz proizlazi iz onoga što je tradicijom sevdaha već zadano. Upravo je tako i Kaja Draksler proizvela svoje jazz improvizacije uzimajući u obzir ono što je uzela kao podlogu!
Dalje nas je umjetnica svojim prepariranjem klavira odvela u svijet ambijentalne glazbe, u kojem je miješanjem mnoštva različitih zvukova u meni potaknula slike kapljica kiše koje prerastaju u pljusak, zatim u nevrijeme nakon kojeg slijedi povratak u kapljice. Postići osjećaj nekog ambijenta samo s jednim instrumentom danas nije učestala praksa. Ipak bi bilo lakše kapljice dočarati flautama, oluju gudačima, a grmljavinu limenim puhačima. Međutim, čini se da Draksler nije tog mišljenja.
Koliko segmenata različitih, pa čak i oprečnih, glazbenih tekovina u jednoj izvedbi! Mogućnost ove improvizacije da bude sagledana iz konteksta glazbenih manira 20. stoljeća, prepariranog klavira, usporedbe s danas popularnim spojevima žanrova, te na kraju ambijentalne glazbe, karakteristika je kvalitetnog inovativnog djela. Ona je svojom kompozicijom u meni otvorila mnoga pitanja, a sasvim sam sigurna da ni ostatak publike nije ostao ravnodušan.
Tekst je nastao u sklopu radionice glazbene kritike koja se održala u suradnji Kurziva i Muzičkog biennalea Zagreb. Program je nastao uz potporu Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba.
ObjavljenoObjavljeno
