Tema U hrvatskoj filmskoj industriji nedefinirani radni uvjeti i sulude satnice često su sastavni dio posla. Takva je situacija većinom prihvaćena kao normalna, a pokušaji da se taj narativ dekonstruira dosad nisu bili produktivni. No čini se da su filmski radnici i radnice pred prekretnicom. U četvrtak, 13. ožujka u solidno popunjenoj Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti predstavljena je novoosnovana Sindikalna podružnica audiovizualnih radnica i radnika. Nastala u sklopu Sindikata odgoja i obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK), podružnica za AV djelatnike_ce ujedno je i prvi takav pokušaj nakon više od dvadeset godina, kao i jedan od prvih hrvatskih sindikata koji će većinski zastupati freelancere.
Večer u Gorgoni započela je filmom koji, unatoč američkom mjestu radnje, dobro odražava hrvatske uvjete. Aktivistički dokumentarac Kome treba san (2006.) Haskella Wexlera istražuje tragične ishode neljudskog broja radnih sati (i do 20 dnevno) na holivudskim setovima 90-ih i ranih 2000-ih. Premala kompenzacija tjerala je radnike na iscrpljujući prekovremeni rad, ponekad i s tragičnim posljedicama. Kroz film, koji prati nastojanja filmskih radnika da promijene svoj status i daje znanstveni uvid u posljedice premora, sindikalni su predstavnici prebacivali lopticu odgovornosti kroz različite pravne instance, no u osam godina snimanja zahtjev radnika nije ispunjen.
U razgovoru koji je uslijedio, inicijatori hrvatskog sindikata AV radnika i radnica potvrdili su da je Wexlerov film preslika hrvatskog standarda, ali su ponudili i alternativu prikazanoj birokratskoj nemoći i bešćutnosti sustava. Predsjednici Sindikata odgoja i obrazovanja, medija i kulture Božici Žilić i stručnoj suradnici u SOMK-u Ivi Ivšić na pozornici su se pridružile još četiri osobe uključene u formiranje sindikata: sindikalni povjerenik i snimatelj Bojan Mrđenović, zamjenik sindikalnog povjerenika i montažer Vladimir Gojun, montažerka Dora Slakoper i kostimografkinja Mia Armanda, a razgovor je moderirala redateljica i scenaristica Jasna Nanut. Iako dolaze iz različitih sektora u produkciji, pridružili su se inicijativi s istim ciljem – osiguranjem bolje zakonske regulacije i čvršće pregovaračke pozicije u svojoj profesiji.
Jedan od ključnih problema filmskog rada u Hrvatskoj jest manjak pravne zaštite za freelancere. Prema Mrđenoviću, “oni nisu prepoznati kao radnici, nisu zaštićeni Zakonom o radu, nego su u sivoj zoni atipičnih radnih angažmana”. To ih u poslovnim pregovorima stavlja u posebno ranjiv položaj jer ni na koji način nisu zaštićeni od kršenja svojih prava. Sindikat, za razliku od strukovnih udruga i pojedinaca, ima “pravni legitimitet” to promijeniti.
Kako je rekao Gojun, inicijatori AV sindikata su se nakon dugog istraživanja odlučili pridružiti SOMK-u zbog njegove povijesti “organiziranja, štrajkova i borbi za prava radnika koji su nam bliski”. Okupljenima je tu povijest sumirao kratki film o radu sindikata, nakon kojeg je Žilić podijelila da SOMK danas broji čak 4000 članova. Kao značajan aspekt pregovaračke moći istaknula je umreženost SOMK-a te njegovo članstvo u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske i međunarodnim sindikalnim organizacijama. Zaposlenici SOMK-a profesionalni su radnički predstavnici, naglasila je: “Ulaskom u sindikat stručnjacima prepuštate da se zalažu za vaša radna prava, a vama ostavljaju više prostora za ono što vaš sektor zapravo jest, a to je kreativnost.”
Sindikalnoj podružnici, razjasnio je Gojun, mogu pristupiti svi radnici i radnice iz audiovizualnog sektora, neovisno o tome jesu li članovi_ce neke strukovne udruge. Ulaskom u sindikat dobivaju pravo na informiranje o njegovom radu, aktivno sudjelovanje u donošenju ključnih odluka, besplatno pravno savjetovanje i materijalne pozajmice. Podružnica sama bira rukovodstvo i iznos članarine, koja je ključna jer se njome financira najveći dio rada sindikata.
Predstavljajući planove podružnice za sljedeću godinu Mrđenović je objasnio da su trenutno u fazi proučavanja zakona o freelancerima drugih europskih država, a prvi koraci su “samoorganizacija i samoedukacija” kako bi se dugoročni ciljevi mogli provesti informirano.
Ivšić je naglasila da će u tom periodu biti ključno pronaći uporište u zakonu i artikulirati zahtjeve profesije: “Mi imamo zakon koji kaže da na radnom mjestu moramo imati osiguranu sigurnost i zdravlje. Ako netko, kao vi, radi [po] 14 sati dnevno – to nije dobro za zdravlje.” Žilić je istaknula i da su brojnost i vidljivost ključni u pregovorima i da se određene akcije mogu provoditi već sada: “Možda je kod [filmskih radnika] zakonski upitna provedba štrajka, ali sigurno nije upitna provedba prosvjeda i javnog artikuliranja problema.”
Važan aspekt predstavljanja bilo je i pitanje položaja žena u industriji. “Radni uvjeti [za koje se sindikat bori] podrazumijevaju i sigurnost, dostojanstvo i borbu protiv diskriminacije”, rekla je Slakoper. Audiovizualne radnice suočavaju se s različitim oblicima šovinizma i seksualnog uznemiravanja, ali i uskraćivanjem profesionalnih prilika zbog rodnih stereotipa. Prema njoj, filmske se radnice u borbi protiv toga ne mogu oslanjati samo na strukovne udruge već se moraju samoorganizirati kako ne bi ovisile “o sporim institucijama koje su trome i kojima je teško prići”. Mia Armanda stoga u sindikalnoj samoorganizaciji vidi potencijal za temeljnu promjenu statusa žena u filmskoj industriji.
Razgovor se u završnom dijelu okrenuo publici koja je imala priliku postaviti pitanja. Jedno od njih odnosilo se na način na koji sindikat može pomoći u pregovorima o budžetima produkcija, s obzirom na to da one uglavnom ovise o javnom financiranju. Ivšić je odgovorila da je u filmskom sektoru uloga sindikata upravo u zagovaranju većih ulaganja od javnih instanci poput Hrvatskog audiovizualnog centra. Mrđenović je dodao da se kod javnog financiranja iznosi raspoređuju prema prioritetima te su podložni pregovorima.
Jedno od postavljenih pitanja odnosilo se na to kako će sindikat pristupiti pregovorima s producentima. Slakoper je ponovila da, iako mnogi radnici vide producente kao izvor problema, on zapravo leži u manjku pravne zaštite. Gojun je istaknuo i da je inicijativa dijelom potekla upravo od producenata i producentica te da su najveći problem mali izvori financiranja. Mrđenović smatra da kolektivni pritisak radnika može biti i u interesu producenata jer im daje “dodatni argument kad traže veće izvore financiranja”.
Za kraj predstavljanja, Žilić je ponovno pozvala okupljene da se pridruže sindikatu, a garderoba MSU-a postala je punkt za učlanjivanje na kojem su svi mogli ispuniti prijavnicu. Velik dio prisutnih prihvatio je taj poziv.
Jedan od novih članova podijelio je sa mnom svoje razloge za učlanjenje – glavni problem filmskog rada vidi u malim produkcijama tijekom kojih se stvari moraju rješavati brzo, a “u gotovo 90 % slučajeva to nije adekvatno plaćeno”, dok se od radnika očekuje i do 15 sati rada dnevno. U sindikatu vidi potencijal promjene jer je ljudi koji se žele aktivirati sve više, no svjestan je i da će sektoru trebati vremena za poboljšanje: “Nadam se da će se kroz pet do deset godina nešto promijeniti.”
Sentiment volje za promjenom u razgovoru nakon predstavljanja prenio mi je i Mrđenović: “Ovo što se danas dogodilo je u kontekstu hrvatske audiovizualne industrije povijesna stvar. Čini mi se da se stvara kritična masa ljudi koji prepoznaju da je za sve ono što nas individualno muči jedini put prema rješenju organiziranje i zajednička borba.”
Kritičnoj masi filmaša i filmašica možete se pridružiti slanjem e-maila na adresu nove podružnice.
Objavljeno
