Naša civilizacija previše pati od mučenja i samomučenja, ali osobno za mene je to previše.
Razgovor s Krešom Kovačićekom, Zarez, 2006.
Iskreno govoriti, pisati ili pjevati o boli i nepravdi kompleksan je i zamoran zadatak koji je, među mnogim umjetnicima, pred sebe stavila i pjevačica ANOHNI. Njen album My Back Was a Bridge for You to Cross izašao je ljetos u suradnji s bendom the Johnsons. Anohni je u jednom intervjuu istaknula da je album na neki način sukus njenog umjetničkog glasa i njegovog razvitka, a većina je pjesama posvećena njenim prijateljima_cama i kolegama_icama. Kako i naziv albuma aludira, Anohni pjeva o (prijateljskoj) ljubavi, žrtvi i boli koju je tijekom godina kao umjetnica snažno oblikovana queer scenom i vlastitim trans identitetom, nosila sa sobom. O utjecaju glazbe i tekstova Anohni na vlastiti rad govorio je i riječki multimedijalni umjetnik Krešo Kovačiček u razgovoru koji se dotiče njegova performansa Rapture prema istoimenoj njezinoj pjesmi o AIDS-u i gubitku bližnjih. Govoreći o izvođačici i pjesmi potaknut snažnim dojmom koju je ostavila na njega tijekom života, šaljivo je izjavio: “Performans zapravo i nije bio posebno koncipiran, više je poslužio ideji ‘Baš sam htio da poslušate ovu stvar’.”
Performans Rapture u kojem je Kovačiček sjedio ispod grafita na kojem piše ‘GAY’ u riječkom T-objektu sa svojim psom Ćefom u krilu i ispijao dvije vrste vranca, danas je okviru političkog performansa relativno dobro dokumentiran, poput ostatka njegova rada, intervjuima i tekstovima Suzane Marjanić, no manje poznat široj, pa i kulturnoj javnosti. U lokalnom kontekstu riječke alternativne scene Kovačiček je znan po svom umjetničkom i kustoskom radu, kao i dugogodišnjem skvotiranju te pravnom sporu, koji je djelomično potaknulo njegov nestanak.
Iznenadni nestanak Kovačičeka i potraga za njim fragmentarno je uprizorena eksperimentalno-dokumentarnim filmom Krešo (2023.). Zagrebačka premijera filma održala se 13. siječnja u Dokukinu KIC uz popratni razgovor s redateljskim timom Marinom Musulin i Zoranom Kremom te montažerkom Dorom Slakoper, uz moderaciju redatelja i kustosa Ivana Ramljaka.
Ideja o eksperimentalnom filmu koji se bavi Kovačičekovim životom proizašla je iz studentskog projekta redateljice Marine Musulin. U trenutku kad je Musulin već sakupila dio materijala i snimaka za film, Kovačiček je nestao, čime se ujedno nametnuo i počeo oblikovati nešto drugačiji filmski koncept, uz pomoć drugog redatelja, Zorana Kreme. Razvijanjem drugog koncepta nametnuo se dojam neposrednosti, koji je podcrtam materijalima snimanim kamerom iz ruke.
Eksperimentalni dokumentarac Krešo prati tri narativne linije, istaknula je montažerka Dora Slakoper u razgovoru nakon projekcije. Glavna linija funkcionira kao okvir radnje i prikazuje filmsku sadašnjost, odnosno potragu za Krešom, druga se sastoji od snimki iz prošlosti u kojima je Krešo neposredno prisutan, a treću liniju čine arhivske snimke njegovih performansa i kustoskog rada. U filmu se ove tri linije konstantno isprepliću, čime se dodatno pojačava dramaturška napetost i misterij koji prati lik Kreše Kovačičeka i njegov nestanak.
Na sadržajnom planu, različite vremenske perspektive pokazuju i vrlo dobro prate zamršenosti isječaka iz Kovačičkovog svakodnevnog i umjetničkog života. Zahvaljujući vremenskoj poliperspektivi i odgađanju odgovora na sveprisutno pitanje gdje je Krešo Kovačiček, otvara se prostor za izgradnju kompleksne slike o nježnom, tvrdoglavom i hrabrom umjetniku.
U portretiranju protagonista, kojeg s odmicanjem radnje sve manje vidimo, pomažu svjedočanstva njegovih ekscentričnih prijatelja_ica, poput Stevea Englisha, kralja amsterdamskog lateks imperija DeMask i dizajnera koji u svom dvorcu u Francuskoj, gdje je Kovačiček boravio, organizira kultne partije. Ipak, među svjedočanstvima se najviše ističu scene s preostalim članovima benda The Rat Singers, koji uz Krešu čine Neda Šimić Božinović i Vladimir Wölfl. Nasumično snimljene interakcije s njima služe kao testament dugogodišnjem prijateljstvu, koje opstaje unatoč neslaganjima i nesuglasicama.
Tema opstanka prožima film. Uvjeti u kojima žive umjetnici_e nezavisne scene počivaju na međusobnoj podršci i pomoći. Tomu svjedoči jedna od prvih scena u filmu kada Kovačiček donosi hranu Nedi Šimić Božinović, kojoj je terasa ispred stana urušena pa ne može van, a nastavlja se prikazom raznih mjesta poput Hartere ili napuštenih stanova gdje “žive” ljudi s margine. Ugrožena egzistencija u slučaju Kovačičeka proizišla je djelomice iz njegovog ranog autanja kao gej muškarca, zbog čega mu je otežan pronalazak posla, a kasnije utvrđena i dijagnoza shizofrenije.
Kovačičekov performerski rad uključuje elemente draga, često u suradnji s dizajenericom Tajči Čekadom i body arta kroz koji umjetnik svoje tijelo izlaže ponekad ekstremnim uvjetima. Iz odabranih arhivskih snimki, neovisno o tome je li selekcija proizašla iz veće količine materijala ili je jedina postojeća, ocrtava se tematska linija poigravanja s rodnim identitetom. Uključene snimke nisu datirane, stoga široj publici možda nije u potpunosti poznato jesu li neke od njih nastale u periodu u kojem je Kovačiček živio i djelovao u Amsterdamu i Berlinu ili Hrvatskoj.
Hvatajući se ukoštac s potragom za Kovačičekom, autorski tim donosi poetičan prikaz riječke alternativne i performerske scene ne ispuštajući iz vida bolnu stvarnost (jedne) sudbine koja je film oblikovala. Zbog velikog interesa zagrebačke publike, planirane su još dvije projekcije u Dokukinu KIC, koje će se održati 20. siječnja i 2. veljače.
Objavljeno