Tema Negativna iskustva rada u (nezavisnom) kulturnom sektoru i dalje ostaju povod programima u raznim formatima. To se potvrdilo iznova na nedavno održanom razgovoru o prijeko potrebnoj sindikalizaciji umjetničkog rada (kao i onog u kulturi općenito). Na panelu Umjetnički rad – sindikaliziranje umjetnosti, koji se odvio početkom svibnja u SKC Prosvjeti u okviru pretprograma Trnjanskih kresova, sudjelovali su Robert Perišić iz inicijative Pravo na profesiju, Ivana Vuković iz strukovne udruge SPID i Bojan Mrđenović iz Sindikata odgoja i obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK). Razgovor je moderirala novinarka i članica fAKTIVA, Vedrana Bibić.
Navedeni govornici predstavili su iskustva djelovanja unutar različitih polja – od borbe za povećanje iznosa kojima se iz javnih sredstava Ministarstva kulture i medija ili gradskih budžeta financiraju kulturni i umjetnički projekti, preko zagovaračkog rada unutar institucija i na nezavisnoj sceni do organiziranja radi regulacije uvjeta rada freelancera. U okviru šire rasprave istaknuta je i već poznata boljka nedostatnih sredstava za pojedina umjetnička područja, njihova raspodjela, nekontinuirana podrška, te izvjesni manjak interesa (mladih) za informiranje o njihovoj dodjeli.
Potonja kritika posebno je odjeknula u raspravi s obzirom na to da su u publici sjedili mladi te da je Mrđenović istaknuo visok odaziv i aktivnost ove demografske skupine u organizaciji podružnice audiovizualnih radnika u SOMK-u, čiji je sindikalni povjerenik. Otpor spram sindikalnog organiziranja, iz njegova iskustva, dolazi od starije generacije radnika i radnica, dok su oni mlađi, svježije suočeni s diskrepancijom između očekivanja iz fakultetskih klupa i realnosti tržišta rada, prijemčiviji za članstvo u SOMK-u.
Organizacija njihova djelovanja, o čemu je pisala Julija Savić, kreće se prema artikulaciji borbe za prava audiovizualnih radnika_ca, neovisno o položaju, i pronalasku zajedničkog jezika u disperziranom polju čiji neregulirani uvjeti rada otvaraju prostor za materijalno iskorištavanje manje vidljivijih profesija u i na setu. Zbog toga, Mrđenović smatra da rad sindikata treba usmjeriti i prema studentima, kako bi se bolje pripremili za buduće zaposlenje.
Na tom tragu, Vuković je spomenula zagovaračke napore SPID-a u kontekstu kontinuiranog rada na Strukovnom cjeniku koji, osim niza uvida u pojedine profesije, nudi smjernice za regulaciju honorara. Da je važnost cjenika i dalje aktualna, potvrđuje i dokument Preporučene tarife za pisce koji je objavio HDP. Svoje smjernice izradili su i Društvo književnih prevodilaca i Hrvatsko društvo pisaca za djecu.
Iz iskustva sudjelovanja na neformalnim obrazovnim programima, poput Aplauz ne plaća stanarinu koji SPID provodi u organizaciji s BLOK-om, Vuković napominje da se kristaliziraju već poznati toksični procesi rada. U svom izlaganju, ukazuje na nepripremljenost mladih osoba koje se po ulasku na tržište rada suočavaju s poteškoćama u prepoznavanju adekvatnih radnih uvjeta i njihova ugovaranja. No, kao što je i sama napomenula, a uzimajući k tome kompleksnost tržišta rada, većina osoba ne zna što treba i/ili kako to tražiti. Informacije koje su im potrebne, rekla je, rijetko su prisutne u okvirima formalnog obrazovnja na akademijama pa do njih većina studenata, a potom radnika_ca dolazi kroz iskustvo ili ponekad preko radioničkih formata i internih mreža koje su im (ovisno o polju) dostupne kroz strukovne udruge.
Govoreći o nedostatku povjerenja i nade u organizaciju književnih autora_ica, Perišić je istaknuo općeniti manjak interesa za praćenje financiranja i potrošnje javnih sredstava. Unatoč iskustvu koje ima kao član Povjerenstva koje je odlučivalo o dodjelama potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2025. godini, nije govorio o specifičnim uvjetima sličnih natječaja, njihovu poboljšanju, dugoročnim taktikama ili prevrednovanju trenutačnih uvjeta prema kojima prednost imaju autori_ce s određenom recepcijom svog rada.
Razgovor o poteškoćama regulacije rada u književnom polju sveo se na samovolju privatnih izdavača, no nedostajalo je nijansiranog uvida poput onog u tekstu Marije Skočibušić za VoxFeminae. Osim što rad u izdavaštvu postavlja uz bok ranije spomenutim problemima prerađivanja, autorica iskazuje zabrinutost oko uvjetovanja sudionika_ca da ostanu anonimne, odnosno nemogućnosti da o prekarnim uvjetima rada govore i nakon što im je ugovor raskinut.
Negativna iskustva u radu nisu isključivo uzrokovana “teškim” osobama na koje neke i neki od nas nailaze, nego sustavnim nejednakostima koje su upisane već u samim natječajima, ugovorima o radu i ostalim aspektima kojima se uvjetuju radni odnosi. Otvoreno pitanje o odgovornosti za prazni prostor koji institucije visokog obrazovanja ostavljaju u pogledu pripreme za zaposlenje nema jednoznačan odgovor. Posljedice ovih rupa ogledaju se u nespremnosti za pregovaranje boljih uvjeta rada, pristajanju na potplaćene poslove bez naknade za prekovremene sate ili radu bez honorara u svrhu stjecanja iskustva, iz zahvalnosti ili potrebe za dokazivanjem.
Kako bi dokinuli navedene procese, omogućili bolje uvjete svim sudionicima_ama radnih procesa, potrebno je raditi s mladima, osviještavati njihovu poziciju i predstaviti im mehanizme kojima se mogu zaštititi. Jednako tako, važno je razvijati taktike za pregovaranje usmjerene na dugoročnu zakonsku regulaciju rada u umjetnosti i kulturi, no jedno ne može bez drugog. Procesi dolaženja do većih financijskih sredstava dugi su, zamorni i kompleksni, a voditi borbu iz unutrašnjosti porušene kule na pola koplja, bez pružanja ruke saveznicima koji će znati kako je nastaviti – ne samo da nije održivo, već je i naivno.
Objavljeno
