Tema Na večeri koju su kao dio svoje rezidencije pripremile u Deltalabu, Ioana Lupașcu i Jiye Seong-Yu, a koje čine Burta kolektiv, od sudionica su tražile da donesu nešto jednostavno: posudu iz hladnjaka, sitnicu iz kuhinje, pola staklenke kiselih krastavaca. Nešto što ih podsjeća na putovanja, selidbe, migracije. Najvažnije je bilo donijeti priču.
Prostorom se širio miris japanskog curryja od škampa i povrća, prženih sjemenki i ukiseljenog bulgura, a ljudi su na svoje podmetače zapisivali asocijacije na pakiranje i hranu, sve s pažnjom koja se rijetko viđa. Za Ioanu i Jiye, koje su u Rijeci provele tri tjedna na rezidenciji Riso i prijateljice, upravo se u tim trenucima najbolje mogao vidjeti smisao njihova rada: hrana kao povod, ono u čemu se zajednički uživa, a sve praćeno razgovorom tijekom kojeg je lako otvoriti se.
Burta kolektiv nastao je gotovo slučajno kada su se Ioana i Jiye prije dvije godine upoznale na aplikaciji Feeld. “Moramo prvo napomenuti: naš odgovor nije sponzoriran, ali upoznale smo se na dejting aplikaciji. Vidjela sam Ioanine fotografije, zbirku kvirfeminističkih knjiga, ogromnu količinu hrane koju je kuhala, i jednu sliku naglavačke. Pomislila sam: ‘Ova osoba radi svašta, jede čudnu hranu, čita knjige’, i to me zaintrigiralo.” priča nam Jiye, dok Ioana dodaje kako su ubrzo postale dobre prijateljice, premda ljudi često misle da su skupa, što im je slatko.
Njihov rad isprepliće politiku, hranu i kvirfeministička iskustva iz dijaspore, a njihova suradnja razvila se u prijateljstvo i zajednički umjetnički jezik koji njeguje pisanje, crtanje i dijeljenje obroka. Nazvale su se Burta, po rumunjskoj riječi za trbuh, a koja opisuje topao osjećaj prejedanja.
“U Rumunjskoj ljudi često jedu previše i onda se hvataju za trbuh i žale. Kad si s nekim blizak, hvataš se za trbuh i kažeš: ‘Joj, moj trbuh (burta), prejela sam se’” objašnjava Ioana. A na korejskom, kaže Jiye, “buruda” znači “biti sit”. Ta slučajnost im je dobro “sjela” pa su objeručke prihvatile naziv.
Uz njihovu prijavu, na rezidenciju Riso i prijateljice pristiglo je još 35 prijava iz cijelog svijeta. Članovi_ce žirija – Ksenija Orelj iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Ana Dumančić iz zagrebačkog studija SMAK Press i Lucian Barbua iz studija Balamuc i afterhoursworkclub iz Temišvara – nezavisno su složili svoje short-liste, a Burta se našla na svakoj. Rezidencijalni program vodi dizajnerica Ana Labudović, koja od 2019. gradi istoimenu mikroizdavačku platformu kao mjesto susreta kulturne i nezavisne scene. Rezidencije su formalno počele 2024., a ove su godine prvi put bile otvorene kolektivima.
“Pokušala sam za prijave na ovu rezidenciju uspostaviti nekakve kriterije, odnosno uputu žiriju, koji su se ticali estetskog, komunikacijskog, community faktora. Žiri je upisivao svoje bodove u tablicu, ali su imali ‘lufta’ i da kažu što im je gut feeling, jer uvijek ima onaj neki kandidat koji se možda ne uklapa u sve parametre, ali se ističe na drugi način. To su ovog puta bile Burta. Mislim da smo totalno pogodili, pogotovo jer je kod njih prisutan taj kvirfeministički pristup radu, ali i solidarnost, razmjena znanja, otvorenost za zajednicu, ljubav ka kuhanju i hrani”, kazala je Labudović.
Za novoosnovani Burta kolektiv ovo je prva rezidencija, a kako nam Ioana objašnjava, do sada su bile navikle na odbijanja. “Kao samostalna umjetnica prijavljivala sam se na hrpu natječaja, odgovor se dobije možda jedan od pet ili čak jedan od deset puta. Rekla sam Jiye da se pravi da nas neće izabrati i da jednostavno uživa u procesu. A onda smo dobile mail: ‘Veselimo se vašem dolasku u Rijeku’.” kaže Ioana.
“Prijatelji su me pitali: ‘Kako ti možeš biti na umjetničkoj rezidenciji? Pa ti nisi umjetnica.’ I to je na neki način istina, ja osam godina radim u organizacijama za ljudska prava dok se crtanjem bavim samo povremeno. Ovo što sada imam je potpuno drugačiji ritam života, i trebala mi je ta pauza”, govori nam Jiye te dodaje kako je, kada je shvatila da će se povremeno baviti umjetnošću, odlučila kako želi da ta umjetnost bude razumljiva i njezinoj devedesetjednogodišnjoj baki koja je do prije deset godina bila nepismena.
Njihov boravak u Rijeci dug gotovo tri tjedna uključivao je puno posla, od prikupljanja priča vezanih uz kofere, planiranja javnih događaja i rasprave o svakom detalju stvaranja knjige od nule. Svakodnevno su posjećivale studio, razgovarale s Anom i istraživale risografski tisak, ali i odlazile na tržnicu po svježe voće i povrće, u trgovine začinima, šetnje marinom i skrivenim riječkim parkovima.
“Kuhanje za 15 ljudi traje gotovo dva dana. Kupovina, guljenje, pa samo kuhanje, slaganje, čišćenje. To je osmosatni radni dan, a ljudi često misle da je ovo što se radi ‘po kući’ nešto usputno. Da, taj rad nije spektakularan, no nije baš ni nevidljiv i važan je upravo jer on nosi sve ostalo”, poručuju.
Središnja tema zinea koji nastaje na rezidenciji rezultat je večere The Case of the Suitcase, a bavi se time kako koferi, torbe, posude i improvizirane tehnike migracije nose priče. “U početku smo mislile da će fokus zinea biti na raznim metodama i tehnikama pakiranja, tim malim znanjima koja ljudi imaju kad šalju hranu preko pola svijeta. Kod moje majke to je uvijek bilo nešto sofisticirano, vrlo pametno pakiranje, ali nikad nije prepoznato kao rad. Na kraju smo proširile temu”, priča nam Ioana kojoj je majka iz Rumunjske često slala hranu u poznatim kariranim ‘krmačama’.
Petnaestak ljudi na večeri je ispričalo svoje priče; o velikom pladnju zbog kojeg se umjesto dvosatnog leta išlo na dvodnevno putovanje vlakom da bi se pladanj naposlijetku slomio u vožnji, o švercanju dvije kile najboljeg beogradskog kajmaka preko granice usred ljeta pri čemu je kolteralna žrtva bio jedan otopljenim ledom natopljen auto, o konstantnim selidbama i bizarnim uvjetima stanodavaca, o paketima koji nikako da stignu, ali nerijetko i o majkama, češće onima koje neumorno svojoj djeci u emigraciju šalju pakete. Jiyeina majka živjela je u Indiji i skupa su letjele za Južnu Koreju, u vrijeme kada je na indijskim aerodromima bilo neobično vidjeti ženu iz istočne Azije kako putuje bez muškarca.
“Ona je jako htjela ponijeti sa sobom nekoliko manga nazad za Koreju, međutim to se nije smjelo, pa ih je strpala u svoju ručnu torbu i preko njih prosula cijelo novo pakiranje uložaka i tampona. Kada je kontrolor prtljage otvorio njezinu torbu, posramio se prizora ženskih higijenskih potrepština, brzo torbu vratio mojoj mami i tako je ona prošla kontrolu s nekoliko komada manga”, ispričala je Jiye.
Neke od priča koje su sudionice sa svima podijelile na večeri bit će uključene i u zine koji će, skupa s izložbom, ove subote biti predstavljen u Deltalabu. Naime, podmetači za posuđe ujedno su služili i kao svojevrsni leksikon, pa su nakon večere sudionice mogle odgovoriti na nekoliko pitanja.
“Nisam očekivala da će nam se ljudi tako otvoriti. Mi smo samo dvije strankinje koje su ovdje došle par dana, a koje su svi u tom trenutku poznavali možda sat vremena. Ali ispunjavali su papire s takvom pažnjom da je to bilo dirljivo”, kazala je Ioana, dok je Jiye dodala da svi imaju neku svoju priču, bilo da je samo putovanje ili ipak selidba, migracija, ili makar priču o tehnikama pakiranja, naročito hrane.
Na večeri se puno govorilo i o osjećajima, onom pomalo paradoksalnom osjećaju slobode i usamljenosti uslijed konstantnih putovanja, strahu od zaboravljanja stvari pri pakiranju koji smo zgodno nazvali FOMI (Fear of missing items), o hrabrosti, nesigurnosti i anticipaciji, o tome kako su nam skoro svima u mozak ugravirane dozvoljene dimenzije za prtljagu pri letenju Ryanairom, ujedno i klasna oznaka.
Iako se u kulturnim i ljudskopravaškim kontekstima, naročito projektima koji su rezidencijalni i interkulturalni, puno govori o “građenju zajednice” (engl. community building), obje su vrlo oprezne s tim pojmom. “Ne bih rekla da smo mi sad došle i stvorile zajednicu u tri tjedna. To je spor proces. Ali mislim da smo bile pozvane u nečiju postojeću mrežu i to je najvažnije”, kaže Ioana, dok Jiye dodaje kako im je svakako bilo važno na ovoj rezidenciji upoznati ljude i neke već postojeće zajednice.
“Često sam putovala na konferencije i živciralo me kada ljudi odu negdje i kažu: ‘Ah da, taj grad je odličan’ dok u realnosti nisu ni izašli iz hotela, a hoteli su svugdje isti. Ovom rezidencijom smo htjele izbjeći to, bilo nam je divno upoznati i Anu i njezine prijatelje, vidjeti tko i što čini ovaj grad”, zaključila je Jiye.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
