Kritika Tijekom dopisivanja s organizatorima iskristalizirat će se dva ključna trenutka gostovanja Fanzinoteke u Rijeci. “Fanzin je živ, ne znam smijem li reći življi nego ikad”, kazat će riječka strana priče, Ana Labudović, dok će ju nesvjesno dopuniti fažanska polovica, Oleg Morović, sjetivši se Kylo Rena; “Let the past die, kill it if you have to.” Tim dvokorakom, netom završena izložba Fanzinoteka u prostorima DeltaLaba jednostavno i efektivno zaobilazi nostalgičnu, mainstream retoriku zlatnih godina, radije odlučujući posjetitelja suočiti s punim potencijalom zine forme.
Organizirana od strane riječkog projekta RISO i prijatelji te fažanske udruge Prostor urbane kulture, riječka selekcija arhiva nezavisnih publikacija Fanzinoteka posjetiteljima se predstavila kroz izložbeni i čitaonički prostor. Osnovne, tematske smjernice izložbenog djela nastojale su, prema riječima Ane Labudović, dati više prostora “lokalnom kontekstu, autoricama, radionicama i punku”. U takvom asinkronijskom i ahistorijskom rezu jedni uz druge slažu se mikrohistorijski trenuci u stranicama riječkog Kulta i Zida, uvidi autorica kao što su Nika Rukavina ili Ivana Armanini, fažanske radioničke ekspozicije, a onda i sijaset globalnih punktova od Ljubljane do Bristola, pa sve do Argentine i nazad do istarskog poluotoka. Kroz odabrane publikacije sažima se globalna DIY priča medija koji opstaje kao svojevrstan punkt otpora i slobode, ali i prozor u budućnost dizajna i izdavaštva. U tom kontekstu bitnim se čini raščlaniti opis i genezu Fanzinoteke, vodeći se reakcijom samog Olega Morovića i Kylo Rena: “Let the past die, kill it if you have to.”
Uokvirujući Fanzinoteku kao arhiv nezavisnih publikacija, posjetitelj se suočava s jednom od paradigmatskih institucija kulture pamćenja. Ina se suprotstavlja poimanju arhiva kao repozitorija pasivnog kulturnog pamćenja te, ponajviše, kao organiziranom, sterilnom birokratskom prostoru. Iako službeno nastaje 2017. godine, njena priča seže do srednjoškolskih dana njenog voditelja i predsjednika Prostora urbane kulture, Olega Morovića. Dani su to nastanka fanzina poezije Polet u suradnji s Olegom Šuranom i Andijem Pekicom koji danas broji preko pedeset brojeva: “To su bile prve publikacije koje sam čuvao, ali ne najbolje, s obzirom na to da nemam sve brojeve u arhivu. Polet smo uvijek dijelili besplatno a ponekad bi za njega dobio tuđi zine i kroz tu razmjenu zapravo sve kreće. To je dan-danas najčešći način kako dolazim do novih uradaka raznih autora.”
Ipak, za arhiv će se ključnom pokazati spomenuta 2017. godina kada otpočinje rasplitanje niza procesa. S radom kreće Prostor urbane kulture, preuređuju se prostori ondašnje Kasarne te se odlučuje za iskorak iz dotadašnjih okvira Fažanske udruge mladih:
“Do tada, programi Udruge bili su isključivo punk koncerti (i to jako uspješni i prepoznati na istarskom poluotoku), dok je naša želja bila iskoristiti puni potencijal tog prostora i stvoriti jedan društveni i kulturni moment, mjesto susreta, oazu kreative, napraviti nešto za lokalnu publiku u mjestu koje je mrtvo zimi a ljeti preplavljeno turistima.”
U tome naumu uspijevaju; zadnjih godina rad Kasarne Fažana seže od glazbenog (Kold Nites) i filmskog (Vodnjan film festival u Fažani film festival i Vladimir Film Festival) programa, sve do umjetničkih rezidencija (zadnjih mjeseci boravio je francuski glazbeni producent i nezavisni umjetnik Axel Delcroix aka Memori) i programa posvećenih nezavisnom izdavaštvu. Toliko puta istaknutu DIY filozofiju kroz niz intervjua i medijskih predstavljanja rada udruge najbolje reprezentira upravo rad na samome mediju kroz radionice Print Zine koje sudionicima omogućuju da pomoću dostupnih materijala i ideja osmisle vlastitu publikaciju:
“Gledam na fanzine kao na gateway drogu u kreativu, art i dizajn. Klinci se totalno opuste i gube (u pozitivnom smislu) satima a kasnije neki i nastave brijat taj đir. Mladi dizajneri i studenti otvoreniji su prema eksperimentiranju, barem dok ih se ne ukalupi. Vjerujem da im se, kao i meni, dogodi situacija da im print studio ili tiskara ne žele izraditi nešto na način kako je zamišljeno jer ‘to nije moguće’, drugačiji uvez, razne dimenzije unutar iste publikacije i slične stvari. Ja bih u tim situacijama najčešće uzimao stvari u svoje ruke i sam izrađivao šta sam zamislio. I gotovo uvijek je moguće. DIY for life. Ono što pokušavam reći, a vjerujem da nisam uspio prenijeti, jest da fanzini (preciznije artzini) mogu biti inspiracija dizajnerima i izdavačima za napraviti nešto van okvira ustajalih praksi.“
Fanzinoteka tako postaje nastavak, simbolična reprezentacija ideja, htijenja i želja producentskog tima koji zadnjih godina isključivo pogoni volonterski adrenalin. Kada je 2020. godine arhiv počeo brojati preko 500 publikacija, grafika, plakata i fanzina, sam voditelj došao je na ideju organizacije godišnjih izložbi. Nakon prve selekcije u Fažani će organizaciju poremetiti pandemija, ali od protekle zime cijela priča dobiva na ubrzanju; nakon organizacije na domaćem, fažanskom terenu, arhiv na poziv Olega Šurana dolazi na Akademiju vizualnih komunikacija gdje se izlaže u sklopu platforme Interakcije, a sada i u Rijeku na poziv Ane Labudović i huba RISO & Prijatelji.
Ipak, izložba je samo dio narative; drugi njegov dio sačinjavaju sami posjetitelji ulaskom i boravkom u čitaonici. Svaki arhiv ima svoj set mehanizama izgradnje i selektiranja materijala; fažanski bazičnu osnovicu definira okrenutošću suvremenoj produkciji s naglaskom na radove vizualnih umjetnika i DIY procese. Otvarajući mogućnost ostvarivanja vlastitog istraživanja/selektiranja zine građe, mnogobrojni nanovo bivaju aktualizirani, radije doli samo pogledom okrznuti. Time se ostvaruje dvojak cilj: osvješćuje se činjenica kako nije na arhivistu da interpretira, već upravo na posjetitelju/istraživaču, ali se i odbija nostalgijsku priču, radije se okrećući narativu gdje fanzin postaje “neka nova zvijer”:
“Nekada su fanzini koštali 2 kune, danas se mogu naći za 50 eura. Ne mislim time omalovažavati punk zinove. Ne radi se tu o tome da su manje vrijedni: oni su itekako vrijedni, uložen je rad, vrijeme i trud u njihovu izradu i distribuciju. Razlika je ta što se fanzini danas tiskaju u raznim tehnikama, na skupim papirima, ručno uvezani, i u konačnici sadrže originalni artwork umjetnika/ca. Jebiga, nova vremena.”
Na temelju toga možemo slobodno pridružiti se dizajnerici Labudović i reći: “Fanzin je živ, ne znam smijem li reći življi nego ikad.”
Konačan pečat fanzinskog tjedna treba tražiti u paralelno održavanim radionicama RISO tiska i stop animacije Print-A-Loop. Nastajući odvojeno, program za odrasle i djecu pod vodstvom animatorice Katrin Novaković i dizajnerice Ane Labudović idealno se nadogradio na gostovanje Fanzinoteke, dajući bliži uvid u metode kreiranja RISO tiska i stop-animacija. Uz to, radionice su širu javnost upoznale i s projektom RISO i prijatelji, specijaliziranon DIY/DIWO tiskarom koja djeluje pretežno u području kulture, nezavisne scene i lokalnih zajednica. Njihov postanak voditeljica Ana Labudović sažet će u pet jednostavnih koraka:
“Vidjela sam strip otisnut na RISO mašini.
Zaljubila se.
Otisnula sam plakat, pa umjetničku knjigu (Hušman+Huzjan+Tadić) u tiskari blizu Bjelovara za koju sam znala da ima RISO.
Poželjela da mi mašina bude bliže.
U kolovozu 2019. RISO duplikator stiže u riječki studio.”
Od tog trenutka nadalje, publikacije su samo nastavile dolaziti. Prvi fanzin (36 ̊ u Martićevoj) nastaje tijekom radionice u Galeriji Miroslav Kraljević kada se suočava i s punim obujmom posla (“Shvatila sam da mi 1500 listova treba proći kroz ruke (bar dvaput)”). Uslijedio je rad na kvartovskom fanzinu Udruge Kuraž, Škurinjske balkonske novine, oblikovan i tiskan zajedničkim snagama s lokalnom zajednicom kroz radionice. Uz lokalni, kvartovski moment, RISO & prijatelji paralelno se uključuje u suradnički izdavački projekt Biblioteka 0 općenito, iniciran od strane Ane Hušman, a usmjeren prema ‘distribuciji relevantnih sadržaja/teorijskih misli o društvu, umjetnosti i kulturi’.”
Iako sama ne inzistira na čvrstom nazivu ili viziji, radne smjernice se naziru kroz motivaciju da projekt potiče “produkciju samoiniciranih umjetničkih, teorijskih i community-building sadržaja kroz formate samoizdavaštva i DIY tiska”, ali i “bildanje vlastite zajednice.” U skladu je to s Aninim opisivanjem fanzina kao “točke interakcije, razmjene, zezancije, otpora, fanatizma, bildanja vlastitog bubblea ili ega, pripadanja, dodira s mikro-svjetovima koji nas zanimaju, odmora od scrollanja…”.
Fanzinoteka je pružila idealnu podlogu za ostvariti taj fanzinski ideal praksom kroz seriju radionica. Prirodan je to nastavak prošlogodišnjih radionica riso print-a-sec – hibrid tiska i animacije nastalih u suradnji s Radionom, ali i podloga za budućnost projekta koja se trenutna miješa u suradnji sa sekcijom mladih Udruge LORI. Na širem riječkom području fanzin se iznova budi, kako u umjetničkim krugovima, tako i u kvartovskim zajednicama, nalik udrugama Kuraž i Urbani separe, koje uviđaju njegove mogućnosti kada je riječ o artikulaciji ideja. U svjetlu riječke budućnosti, rastegnute od transformacije riječke obale do podizanja kulturnog bloka u Benčiću, svako sredstvo za pročišćenje komunikacijskih kanala biva bitnim; posebice kada se čini da je, kazat će Ana, “Rijeka toliko alarmantno ispražnjena od ljudi između 25 i 40 godina te civilni sektor samo pokušava održati na okupu ono što je ostalo.”
Hoće li fanzin spasiti svijet? Naravno da neće, ali zar je to ikada bila poanta? Fanzinoteka i radionice Print-A-Loop pokazale su nam, iznova, kako nam format fanzina daje mogućnost da konstantno promišljamo našu, kako individualnu, tako i kolektivnu imaginaciju. Omogućujući horizontalna i vertikalna kretanja, edukativna komponenta istraživače uvlači u format koji nužno traži od njih da propituju izdavačke, dizajnerske te, u konačnici, kulturne paradigme. Podsjećajući nas na dostupne kapacitete i mogućnosti, kako nas, tako i medija, fanzini danas žele iskoristiti svaki, i zadnji tračak škarta za drugačiju perspektivu.
ObjavljenoObjavljeno
