Kritika Već nekoliko mjeseci N. N. moj je glavni online neprijatelj. N.N. je agentica za nekretnine i svakodnevno napada grupe za prodaju i iznajmljivanje kuća i stanova, ona dominira oglasima mog Marketplacea. Cijene stanova koje prodaje više su od ostalih, međutim, njezinim su objavama, uz obavezne “iznimna prilika”, “samo kod nas”, priložene fotografije prostora kojima je potrebna značajna renovacija te kriptične naznake lokacije kako kupac ne bi sam pronašao vlasnika. Na niz ljutih reakcija i upitnika koje dobiva u komentarima N.N. odgovara: “Oni koji nemaju u komentarima kokodaču. Moji se klijenti ne bune, moji klijenti plaćaju.”
S obzirom da si ratovanje na internetu iz estetskih i zdravstvenih razloga ne dopuštam, naša se rasprava odvija u mojoj glavi. Teren je prigodan jer svoj ulog u raspravi o cijenama s N.N. temeljim na vrlo realnim osnovama – potencijalnom dobitku na Eurojackpotu i stalno rastućim zahtjevima svog Pinterest boarda pod naslovom kuća. U manjku mogućnosti za posjedovanje doma nisam usamljena.
Tko su ti klijenti o kojima N.N. govori?
Većina mojih poznanika živi u nekretnini koja pripada njihovim roditeljima ili plaća rentu. Prema podacima Eurostata za 2022., Hrvati roditeljske domove napuštaju kasnije od svih ostalih u EU (prosječna dob 33.4), dok je cijena nekretnina u Hrvatskoj u prvom kvartalu 2023. skočila za 14 %, što čini najveći skok u EU.
Razmišljam o N.N. intenzivno i često, ali u situacije u kojima će mi pasti na pamet ne bih ubrojila gledanje predstave.
Ipak, to se dogodilo 16. veljače na Nekretninama umjetničke organizacije Muzak u Rijeci. Muzak je mala kazališna družina koja u otvorenom sastavu postoji već nekoliko godina (službeno od 2019., neslužbeno i od 2017.), a okuplja kako kazališne profesionalce_ke, tako i umjetnike_ice, znanstvenike_ice i filozofe_kinje. Osim Nekretnina, Muzak je do sad pred publiku doveo dvije predstave – birokratsku satiru Pravdan Devlahović: Dostaviti n/r g. J. (koprodukcija sa Centrom za dramsku umjetnost, 2023.) i apokaliptični spektakl Desert grows. (2018.). Kritička raščlamba socijalnih i pop-kulturnih fenomena, kao i ludistički pristup izvedbi prema kojemu pozornica postaje mjesto isprobavanja filozofskih i artističkih hipoteza, potpisno su obilježje ove umjetničke organizacije čiji se rad ne odvija in continuo nego funkcionira kao okvir za izvedbene suradnje.
Muzak, koji ovaj put čine Nataša Antulov, Lucija Luque Akrap, Sara Salamon, Espi Tomičić i Nebojša Zelič, u prvi plan Nekretnina stavlja tekst koji oblikuje postdramski. Izvođači_ce nisu likovi, već medij koji prenosi tekst, a ulogu protagonista preuzima tržište čiji zakoni ne prepoznaju pojedince. Tekst služi kao bojište, mjesto gdje se odvija otpor protiv neumoljivih sila apstrakcije.
U ogoljeni industrijski prostor DeltaLaba, Muzak uvodi minimalan broj elemenata – izuzev četvero izvođača, na sceni su prisutne jedne ljestve i mikrofoni. U kontrastu s reduciranom scenografijom, tekst je Nekretnina bogat – gusti, intimni monolozi i sličice osobnih povijesti transformiraju se u problemska čvorišta javnog.
Tenzija koja pokreće tijek Nekretnina razvija se iz sukoba značenjskih režima – jezik tržišta nekretnina sudara se s jezikom življenog iskustva. Iako je klasični dramski sukob suspendiran, dinamika predstave razvija se na dvije formalne razine. Jednu liniju kretanja čini progresija od osobnog prema društvenom, dok se druga, kako je konkretnije naznačeno i diobom izvedbenog prostora na dijelove, odnosi na vrijeme – prošlo, sadašnje i buduće.
Iako u izvedbi ne sudjeluje direktno, publika Nekretnina dio je mizanscene. Naime, sjedeća su mjesta klupice (za idejno rješenje gledališta zaslužna je Sara Salamon, a klupice je izradio Zoran Badurina), koje se dramaturški nadovezuju na koncepciju izraženu u pozivnom tekstu: “Jučer smo sjeli na klupicu na trgu i potražili poeziju u tržištu nekretnina. […] na klupici pred nama se rastvorio prazan prostor tvrdeći da je kazališni prostor, ali tako prazan mogao je biti prostor neba, soba u londonskom Grenfellu ili čaša u koju točimo prosecco.” Gledalište u predstavi sudjeluje forumski jer se prava izvedba Nekretnina ne događa negdje drugdje, ona je dio našega sada i ovdje: kako u Rijeci zbog sve češćih privatnih koncesija ostaje sve manje prostora nekomercijalne namjene, Ivex u kojem gledamo predstavu možda uskoro neće biti dostupan za događanja ove vrste.
Mašine za življenje
Dok kredom bilježi tlocrt tijela na sceni i linijski trasira sjećanja kao kretanje, izvedbena četvorka Nekretnina sukobljava praznu geometrijsku formu sa šarolikim sličicama osobnih prošlosti – metar kvadratni preinačuje se u hrkanje djeda i bake s druge strane zida, nekadašnje mjesto kreveta, dnevni raspored, zvukove i mirise. Dvije su stalne reference s kojima se tekst poigrava; Poetika prostora (1958) Gastona Bachelarda i Prema arhitekturi (1923) Le Corbusiera. Kada poniru u osobno, Muzakovci ukazuju na to da je “kuća mašina za življenje” (Le Corbusier) te je način na koji mislimo o nekretninama uvijek povezan s funkcijama koje one ostvaruju u imaginativnim konekcijama s prvim domovima, dojmovima i očekivanjima (Bachelard).
Kao kuću, a naročito u prostoru djetinjstva, prepoznajemo i vanjski prostor. Slika livade koja je zajednički dnevni boravak kvartovskih klinaca ili misao “javni prostor – to su brbljajuće glave” (naziv za riječke dizalice koje smo u djetinjstvu gledali s prozora), javljaju se kao nastojanje da se viđenju kvadrata kao cifre destabiliziraju uporišta.
U dramski najintenzivnijem dijelu predstave, Lucija Luque Akrap i Espi Tomičić te Nataša Antulov i Nebojša Zelič izvode dijalog dvaju parova. Priče o upoznavanju, zajedničkom životu, navikama, potrebama, radu, roditeljstvu i ljubavi, prelamaju se preko kvadrata kao materijalnog određenja odnosa. Dok se Akrap i Tomičić stišću unutar jednog metra i progovaraju o izazovima prostorom uvjetovanih kompromisa, Antulov i Zelič gledaju se s različitih strana scene i prenose priču bivših partnera koji su prekid veze i razdvojeno roditeljstvo trebali uvesti u jednadžbu tržišta nekretnina.
O, kvadratiću!
Zbog svih livada koje su postale parkirališta, Muzakovci konfrontiraju sadašnji trenutak s pričom Deborah Levy iz zbirke Real Estate (2021) u kojoj žena koja je gomilala nekretnine zbog njih gubi na kvaliteti života, a ono što joj ostaje su upravo čisti kvadratni metri. Efekt začudnosti kod Levy u svakodnevici se pretače u otrježnjujuće podatke – dok su “mašine za življenje” u svom centru imale zajednicu, odnose i čovjeka, tržište nekretnina najlukrativnije je onda kada su nekretnine prazne. Rijeka i Hrvatska nisu imune na trendove koje spominje Levy, pa se suočavamo sa zaključkom koje će u predstavi iznijeti jedan od izvođača: “više ne mogu uživati u gradu koji toliko volim, sad taj grad trebam platiti.”
Iako Nekretnine slobodno koriste humor u oblikovanju rasprave s tržištem, predstavu će zatvoriti odmaknuvši se od ironije i cinizma. Svjetla se gase, izvođači staju, a dio scene koji označava budućnost pripada praznom kvadratu i glasu Planera koji dopire iz zvučnika. Planer poziva na djelovanje, traži nove mogućnosti za preuzimanje kontrole nad divljim zakonima kapitala.
Dok sam pisala ovaj tekst, N. N. je objavila novi oglas – “iznimna prilika” ovoga puta iznosi 5000 € po kvadratu. Nisam ljuta, kesim se. U sebi joj prenosim poruku iz budućeg vremena kojom završava predstava: “Ako ne budemo imali mjere, izgubit ćemo veličinu”. Možda bi joj tada bilo jasnije što zapravo znači kvadratni metar.
ObjavljenoObjavljeno
