Kritika Paradoksija – Dnevnik predatora
Piše: Ejla Kovačević
“Nazivali su me ludom, sociopatom, izvan svake pameti, poremećenom, bezosjećajnom, kujom, pičkom, kurvom, manično-šizofreničnim paranoidom… zlom, hladnom, kalkuliranom, kontrolirajućim vanzemaljcem-robotom. Svi ljudi koji su me voljeli ili rekli da jesu ili su to mislili. Premda me vjerojatno nikada nisu zbilja poznavali. Znali su samo ono što sam im dopustila da znaju. Samo toliko”.
Navedeni citat dolazi iz notornog romana Paradoksija – Dnevnik predatora glazbenice, spisateljice, pjesnikinje i duhovne utjeloviteljice njujorškog No Wave pokreta, Lydije Lunch. Iako je javnosti poznata ponajprije kao glazbenica, tek mali broj novinara i pisaca se posvetio analizi njenog impresivnog stvaralaštva na drugim frontovima, ponajprije na području književnosti i recitala. Premda je roman izašao davne 1997. godine, doživio nekoliko reizdanja te prijevod na desetak jezika, hrvatski izdavači nažalost nisu prepoznali štivo koje bi zbog svog kontroverznog sadržaja zasigurno privuklo bar djelić hrvatske javnosti, uzimajući u obzir trenutnu društvenu maniju izazvanu tek mlakim i stereotipiziranim prikazom sadomazohističkog seksualnog odnosa iz romana Pedeset nijansi sive. Pritom, Paradoksija, suprotno uobičajenoj praksi pripajanja dominantne pozicije muškarcu i subordinirane ženi, obrće odnose za sto osamdeset stupnjeva.
Roman koji je nazvala fikcijskom autobiografijom, Lunch započinje poput recitala, kratkim i britkim rečenicama kojima čitatelja uvodi u svoj iskrivljeni svijet gdje se predstavlja kao naslovni “predator”. Počevši od prvih seksualnih iskustava u tinejdžerskim godinama do bijega iz rodnog Rochestera u New York gdje započinje s praksom prodavanja tijela kako bi zaradila za hranu i stanarinu, Lunch eksplicitno i gotovo dokumentaristički opisuje svoja najopskurnija seksualna iskustva s njujorškim otpadnicima. Mizoginija, nasilje, glad za moći i animalna požuda pritom bivaju vješto smiješani u loncu Paradoksije, što prosječnom čitatelju može lako izazvati gađenje, pogotovo ako još nije prebolio zadnje gledanje Passolinijevih 120 dana sodome. Za razliku od svojih književnih uzora, Henryja Millera i Marquisa de Sadea, koji su seksualnost prezentirali isključivo iz muške perspektive, kao agresivnu i dominantnu naspram nježne i submisivne seksualnosti žene, u Paradoksiji će Lunch srušiti sve predrasude. Bez romantiziranja piše o svojim opsesijama – požudi, sadomazohizmu, smrti i moći, koje nastoji nadići neprestanom, predatorskog potragom za sljedećom muškom metom koju će iskoristiti za postizanje najviših tjelesnih užitaka, nakon čega će ih šikanirati. Zbog svoje agresivne i neukrotive naravi, Lunch je navukla mržnju muške populacije o kojoj piše u romanu. Posve očekivano, jer su njezin karakter i ponašanje po mnogočemu odudarali od društveno prihvatljive slike “drugog spola”, utjelovivši u sebi karakteristike koje su tipično bile pripisivane muškarcima. Pa tako piše: “Sve ono što sam obožavala kod njih, oni su kod mene mrzili. Nemilosrdnost, arogancija, tvrdoglavost, distanciranost i okrutnost. Hladna proračunata priroda, imuna na sve osim na vlastiti razum (…) Oduvijek sam bila maskuline prirode. Većina muškaraca ne može podnijeti konkurenciju. Izluđuje ih. Nagna ih da postanu nasilni. Da dominiraju i da se bore da bi zadržali kontrolu.”
Lunch je još davne 1979, kada je osnovala svoj prvi bend Teenage Jesus and the Jerks, počela pisati stihove o autodestrukciji i sadizmu u intimnim vezama. Tim će se temama baviti sljedećih tridesetak godina na svojim solo albumima te u suradnji sa širokom paletom glazbenika, poput danas sveprisutnog Nick Cavea ili pak Michaela Gire iz Swansa. Osim toga, Lunch se sa svojim unutarnjim demonima suočavala i putem filmskog izričaja, bivajući jednom od glavnih protagonistica subverzivnog filmskog pokreta sredine 1980-ih, Kino transgresije, gdje je kao scenaristica i glumica surađivala s režiserima Richardom Kernom i Nickom Zeddom. U jednom od svojih najradikalnijih ostvarenja, eksperimentalnom The right side of my brain, Lunch se nalazi u ulozi naratorice i glavnog lika – autodestruktivne djevojke koja se opsesivno upušta u nasilne intimne veze, tragajući za zadovoljstvom koje postiže jedino u graničnim stanjima – između boli i straha te požude i strasti.
Premda bi brojne feministice osudile ovakav način prikazivanja ženske seksualnosti, pogotovo s obzirom na eksplicitne scene felacija i nasilja, tvrdeći da se time samo ukorijenjuju stereotipi o ženskoj submisivnosti i potiče na nasilje nad ženama, u ovom slučaju ta tvrdnja nipošto ne stoji. Naprotiv, Lunch svjesno analizira i obgrljuje svoje opsesije i seksualnost kakva jest, ne libeći se prikazati najmračniji dio sebe na platnu. Tim se stavom pridružuje nekima od prvih seks-pozitivnih feministica koje su smatrale da je ženska seksualna sloboda esencijalni preduvjet za žensku slobodu općenito. U dokumentarcu francuske redateljice Virginie Despentes Mutantes: Punk Porn Feminism, posvećenom upravo dotičnom feminističkom pokretu koji je svoj procvat doživio sredinom ’80-ih, Lunch je rekla da su ti filmovi bili dio njezine javne psihoterapije kako bi se izliječila, ali ne od svojih opsesija, već od toga da ne kontrolira iste: “Moje su opsesije ovdje, nikada se neće promijeniti, ali zato želim da sam ja ta koja vodi glavnu riječ. Ne želim biti frustrirana onime što ne razumijem u potpunosti.”
Na slične predrasude i negativne reakcije javnosti nailazile su žene koje su se svojom voljom odlučile baviti prostitucijom i pornografijom, zanimanjima smatranim kao ona koja vrše atak na žensko dostojanstvo i koja stoga treba sankcionirati, odnosno, u slučaju pornografije, cenzurirati. Pripadnice ovog pokreta, poput Annie Sprinkle i Norme Jean Almodovar, smatrale su da svaka žena ima pravo koristiti svoje tijelo kako želi, nastojeći odagnati od sebe pečat žrtve, te ukazati da afirmativno gledanje na ženski užitak, pornografiju i seksualni rad može biti itekako snažan politički alat. Candida Royalle, bivša porno glumica, a danas poznata redateljica i producentica porno filmova, u intervjuu za Mutantes sažeto je i koncizno objasnila zašto je afirmativna reprezentacija ženske seksualnosti do danas nepoželjna društvena pojava. Naime, kada bi žene posjedovale svoju seksualnost, mogle bi s njome činiti što žele, a to bi predstavljalo opasnost za ustaljene socijalne strukture na kojima se temelje patrijarhat i brak. Društvo to ne bi moglo dozvoliti, jer danas još uvijek prevladava slika žene kao majke, koja je u braku i ne prakticira odnose izvan istog. Obzirom da pripadnicima muškog spola nisu bila nametnuta takva ograničenja, pornografija je prije služila isključivo njima, dok su žene u njoj prikazivane kao pasivni subjekti čija seksualnost nije u prvom planu, a što se danas pokušava izmijeniti. Esencijalno, nema ničega lošeg u bavljenju pornografijom, sve je u kontekstu. Kultura kaže da je to loše, da je seks loš, premda koristi seks da bi prodala sve što se može zamisliti. Tako se, paradoksalno, žensko tijelo i seks svesrdno koristi u marketinške svrhe, ali u trenutku kada žena svojom voljom odluči koristiti svoje tijelo da bi zaradila novac, tada nailazi na osude sa svih strana. Razvidna je, dakle, važnost borbe za dekriminalizaciju prostitucije i afirmaciju pornografije kao oblika emancipacije žena od kontrole koju patrijarhat kontinuirano vrši nad ženskom seksualnošću.
Premda je stvaralaštvo Lydie Lunch često izostavljeno iz feminističkog kanona, ono je itekako prožeto oštrim kritikama američkog patrijarhalnog i kapitalističkog društva te pozivima na žensku emancipaciju, koje je ponajbolje iznijela u svojim kultnim recitalima The Gun is Loaded (1988) i Conspiracy of Women (1989). Zbog temperamentne naravi često je bila meta kritika čime je dokazala da žene sa stavom, a pogotovo one koje će se bučno obrušiti na bilo koga tko im stane na put, i dalje nisu poželjna pojava: “Ljudi mi stalno prigovaraju zbog mog ponašanja. Jeste li ikada čuli za riječ “energija”?! Zašto ne biste zamijenili loše ponašanje za veliku energiju?! Govorim glasno zato što je to moj stil, moja stvar, ono što jesam!” (Conspiracy of Women). Uz to, Lunch često u svojim intervjuima poziva na odbacivanje koncepta rodne binarnosti, smatrajući da bi ljudi bili puno sretniji kada bi nadišli društveno nametnute granice roda te prihvatili sebe u totalitetu, prvotno kao ljudsko biće.
Konačno, vrativši se ponovno Paradoksiji, vrijednost romana nije samo u jedinstvenom, radikalnom prikazu ženske seksualnosti, već u načinu na koji se Lunch na koncu suočava sa svojim opsesijama. Za razliku od klišeiziranih romana o svojeglavim i buntovnim ženama koje sreću naposlijetku nalaze u romantičnoj ljubavi okrunjenoj brakom, Lunch nalazi oslobođenje u povratku samoj sebi. “Shvatila sam koliko sam zapravo energije trošila na druge ljude. Na muškarce. Muškarci koji nikada ne bi shvatili da sam uvijek željela više nego što bi mi oni mogli dati.(…) Zato što ih nisam trebala. Trebala sam sebe. Povratiti sebe. Povratiti svoj kapacitet za užitak. Muškarce sam koristila isključivo da bih se stimulirala. Za stimulaciju tog nužnog adrenalinskog zanosa, ultimativnog trazaja, tog zasljepljujućeg bijelog svjetla koje prati svaki orgazam”. Premda svjesna da svoju animalnu narav neće nikada promijeniti, zaključuje da zadovoljstvo i užitak prvotno treba tražiti u sebi, ispuniti mučnu prazninu sobom, a ne drugim ljudima ili stvarima. Kapitalističko i konzumerističko društvo nam danas servira kupnju televizora ili drugih stvari kao legitimni oblik užitka, dok je seksualni užitak još uvijek tabu tema. Upravo zbog toga, Lunch smatra da je prigrljivanje jednostavnih, prirodnih užitaka ultimativni buntovni čin protiv kapitalističkog društva.
Nakon godina provedenih u društvu maničnih depresivaca s kojima se rado utapala u bazenu svih zamislivih opijata, Lunch je na koncu uspjela isplivati na površinu, i to kako! Trideset i pet godina od izdavanja prvog solo albuma, Queen of Siam, Lunch je danas smatrana jednom od najutjecajnijih underground ikona, koju kao uzor navodi, između ostalih, i začetnica globalnog riot grrrl pokreta, Kathleen Hanna. Svestrana i šokantna Lydia Lunch svakako nije zalogaj za svakoga. Ona je tip osobe koju volite ili mrzite. No, valja zaključiti da je njezin doprinos feminističkoj praksi nedvojben te zaslužuje punu veću pažnju i analizu nego što ju dobiva danas. Naposlijetku, Thurston Moore (Sonic Youth) će u pogovoru Paradoksije napisati: “Ona je čudna i prljava, ali to je samo zato jer ste i vi”.
Objavljeno
