Kritika Piše: Selma Pezerović
Kada govorimo o razdoblju turske vladavine u Hrvatskoj pa time i utjecaju turske arhitekture i reurbanizacije gradova, a u konačnici i umjetnosti, zacijelo ne razmišljamo o vremenskom presjeku. Naša razmišljanja nisu ni usmjerena tako daleko i u okviru su svakovečernjih epizoda serije o Sulejmanu Veličanstvenom koje prikazuju arhitekturu, tekstil i interijere toga doba. Ipak, turska vladavina na tlu Hrvatske duža je od vijeka Sulejmana Veličanstvenog.
Upravo je na temu tursko-islamske arhitekture i baštine u Hrvatskoj u organizaciji Društva arhitekta profesor Zlatko Karač krajem prošle godine održao predavanje u prostorima Filozofskog fakulteta. Profesor Karač doktorirao je na Arhitektonskom fakultetu na temi urbanističko-arhitektonskog razvoja Vukovara u doba osmanske vladavine. 305 godina tzv. ‘turskog doba’ na našem prostoru nije zanemarivo. To je duže od trajanja naše romanike, gotike ili renesanse, a o tom razdoblju gotovo da ništa ne znamo. Tursko-osmanska baština na području Hrvatske nam je nepoznata pa i time postaje (nenamjerno) marginalizirana. Također, ta je baština dalje neistražena i nepoznata javnosti te je time vrednovanje iste dugo čekalo na red. Upravo se dijelom inventarizacije i proučavanja tog dijela hrvatske umjetničke povijesti bavi profesor Karač.
U kontekstu kulture i stila izgradnje, turska se arhitektura preklapa se s našom renesansom. U dijelovima Slavonije koji su bili pod osmanskom vlašću u 17. stoljeću baroknog stila uopće nema. Paralelno su cvjetala dva umjetnička svijeta, kao dodir zapada i istoka. Pod islamskom arhitekturom ne podrazumijeva se samo tursko-osmanski period 16. i 17. stoljeća nego i tzv. nova islamska arhitektura 20. i 21. stoljeća u kojem osobito veliku ulogu igra prošle godine otvorena džamija u Rijeci.
Do danas je ostalo vrlo malo turskih objekata koji su sustavno uništavani s obzirom na prefiks islama kao religije, a sačuvani su samo objekti koji su imali funkcionalnu svrhu. Osmanlije su mjesta koja bi naseljevali uređivali kao religijski kompleks u kojem je džamija bila nukleus grada. Uz džamiju, dućane i konačišta nadograđivali bi unutarnju strukturu mostovima koji bi imali strateško značenje te konačištima za ljude koji su prolazili kroz mjesto. Čaršija kao najvažnija karakteristika osmanskog grada bila je epicentar svakog grada. Profesor Karač svoje putovanje kroz proučavanje tursko-osmanske baštine započeo je s temom Vukovara kroz doktorsku disertaciju ‘Analiza urbanističko-arhitektonskog razvoja grada Vukovara’.
Tako je prikaz Vukovara iz 1608. godine najraniji prikaz hrvatskog grada pod Turcima. Ono što je zanimljivo jest da se u gradu tada gradi i Sulejman-hanova džamija jer se simbolično po sultanu Sulejmanu svaka prva džamija izgrađena u nekom gradu tako nazivala. Turci pri dolasku nisu razarali gradove kada su dolazili no nisu rijetki slučajevi razaranja pri njihovu povlačenju. To se upravo desilo Vukovaru u kojem danas ne možemo naći ostatke osmanske kulture.
Danas nam je teško zamislivo da je turska granica u 16. stoljeću bila udaljena sat vremena vožnje od Zagreba negdje u Petrinji ili Čazmi. Petrinja je bio jedini originalni grad turskog urbanizma (izgrađen za svega 20-ak dana) u kojem Hasan-paša Predojević gradi most preko Kupe koji je odskočna daska prema Zagrebu.
Na području Hrvatske do kraja 17. stoljeća postojalo je preko 100 džamija, kao mjesta kulture i molitve. U Dalmatinskoj zagori 3 urbana središta koja su u tursko doba odlikovana turskim urbanizmom su Knin, Drniš i Klis. I danas su arhitektonski opstale 3 džamije iz turske vladavine, ali nijedna nema tu funkciji. Sve tri džamije prenamjenjene su u katoličke crkve. Nije rijedak slučaj adaptiranja srednjovjekovnih crkava u džamije kao što je s primjerom crkava Sv. Duh i Sv. Lovre (Požega) koje su nakon povlačenja Turaka opet prenamjenjene u katoličke crkve. Tri džamije čiji su objekti sačuvani, ali ujedno i prenamjenjeni u crkve, jesu džamija u Đakovu, Klisu i Drnišu. Iako su prenamjenjene u crkve čak i na fotografijama mogu se primijetiti elementi islamske arhitekture. To je najbolje vidljivo na Ibrahim-pašinoj džamiji u Đakovu koja je danas poznata kao crkva Svih svetih. Današnja crkva Sv. Vida prijašnja je džamija na vrhu tvrđave Klisa. Ipak, džamije u Hrvatskoj nisu velikih dimenzija kao one izgrađene za vrijeme Turaka u susjednoj Bosni i Hercegovini. Prije rata, 1990. godine u Bosni i Hercegovini postoji preko 1000 džamija i mesdžida (molitvenih prostora). Od tog broja samo 32 bogomolje imaju polukupolni tip (kao onaj Aja Sofije u Istanbulu), ostatak čini vrlo skromna. uglavnom drvena arhitektura.
U arhitekturi svakodnevnog života prevladava profanost. S obzirom da stambena gradnja nije reprezentativna gradnja najmanje je sačuvana. Pojam turske kuće može se pronaći u Požegi, Županji pa i u Bakru iako nije imao direktnog turskog utjecaja. U slučaju grada Bakra referenca je na pomorce koji su elemente arhitekture viđene na dalekim putovanjima gradili nakon povratka u svom kraju. Prisutne su i tzv. kule-kuće po cijeloj Slavoniji i Lici koje su izgrađene od kamena s visokom gradnjom. Građene su u obrambene svrhe, a služile su i kao mjesto stanovanja. Pretpostavlja se da je razlog takve gradnje krvna osveta koja je zahtijevala izolaciju ukućana i dobre obrambene zidove. Od javnih objekata poznati su karavan-saraji za hodočasnike jer su saraji pružali putnicima smještaj i okrjepljenje. Uz karavan-saraje prisutni su i hanovi (mjesta orijentalne gradnje za prihvat putnika), šadrvani (česme) te hamami (javna kupališta s toplom vodom). Jedini sačuvani hamam onaj je u Iloku kojeg i Evlija Ćelebi spominje u svom putopisu. Od tekija (derviški samostani) u Slavoniji nijedna nije sačuvana iako postoje podaci da ih je bilo 20-ak.
Uz sve građevine ipak su mostovi najmonumentalnija gradnja koju su Turci ostavili iza sebe. Oni su ipak i gradnja koja je najviše rušena i to iz strateških razloga. Najpoznatiji je Sulejmanov most u Osijeku koji je na europskom tlu bio najduži most ikada. Osam kilometara Sulejmanovog mosta ide od osječke tvrđe preko Drave, Baranje pa do Darde. Povijest mosta obiluje fazama gradnje i rušenja pa se tako 1526. godine most gradi da bi sultanova vojska stigla do Mađarske, a odmah potom sultan ga daje srušiti kako se vojska ne bi povukla uslijed lošeg ishoda na bojnom polju. Arhitektonski, Sulejmanov most se i danas smatra velikom inženjerskom produkcijom i s obje obale Drave stoje spomen-obilježja. Ipak, uz Sigetku bitku i bitku pod Bečom ima zasigurno mitsko značenje zbog samog paljenja mosta nakon prelaska vojske.
Dio podataka iz priča Evlije Ćelebija, putopisca rođenog u Carigradu, obuhvaća i jedan period turskog doba na tlu Hrvatske. Iako su njegove crtice ukrašavane, pa pomalo i pretjerane, ipak daju sliku života tada pa time i sliku urbanizma i arhitekture hrvatskih gradova. U svjetskoj povijesti svaka vrsta okupacije i osvajanja za sobom vuče određene povijesne kontekste. Tako se Hrvatska kroz povijest, ratom ili na dobrovoljni način, mješala s drugim kulturama i zemljama. Ipak, tzv. tursko doba u Hrvatskoj još uvijek je neistraženo. Profesor Karač na predavanju je pozvao sve studente arhitekture, povijesti umjetnosti i povijesti da se upuste u istraživanje ove egzotične strane hrvatske baštine. Jer, kako profesor Karač kaže, ove granice jesu najzapadnije prema islamu, ali i najistočnije prema samom Zapadu. Upravo zato treba ostaviti po strani otpor prema stranome jer ukoliko odbacimo sve ono što je s povijesnom najezdom došlo, gubimo upravo mi. U kulturološkom kontekstu i ono ‘strano’ infiltrirano u domaće postaje ni više ni manje nego dio narodne baštine. Da je turska umjetnost postala brand nekog grada na ovim prostorima dokazuje primjer Mostara u kojem Stari most kao simbol grada i dio kulturne baštine UNESCO-a postaje nezaobilazna turistička građevina kojeg su gradili dubrovački graditelji.
Krajem 17. stoljeća u austro-ugarskom osvajanju dio tursko-islamske baštine je uništen, a muslimani koji su tada pokršteni ili iseljeni, postupno se vraćaju tek 2 stoljeća poslije osobito nakon priznavanja islama kao jedne od službenih religija 1916. godine od strane Hrvatskog sabora. Danas postoje 3 džamije i nekoliko desetina mesdžida u Hrvatskoj. Osim Islamskog centra Zagreb i džamije u Gunji najnovija džamija smještena je u okviru islamskog centra Rijeka. Nalazi se u mediteranskom dijelu Hrvatske i dio je idejnog projekta umjetnika Dušana Džamonje. Neobični ‘kontrapunkt’ islamske baštine s onom zapadne umjetnosti čini hrvatsko područje posebnim, a tko zna, možda i primamljivim nekim novim istraživačima.
ObjavljenoObjavljeno
