Kritika Piše: Jurica Vitković
Svatko tko se upustio u analizu društvenih fenomena zasigurno je naišao na momente društvenih podjela. One nerijetko proizlaze iz dihotomije koju možemo sažeti sintagmom “Mi ili Oni”, a koja je katkad potaknuta javnim istupima vodećih političkih figura. “Mi” podjednako kao i “Oni” simbolički obuhvaćaju cijeli niz mogućih podjela, neovisno radi li se o etničkim, rodnim, klasnim ili nekim drugim kriterijima. U tim momentima opravdano se postavlja pitanje mehanizma koji stoji iza takvih podjela, jer njihova učestalost snažno utječe na fragmentaciju krhkog društva načetog raspadom bivše države, prelaskom u novo političko i društveno uređenje i ekonomskom destabilizacijom utjelovljenom u koruptivnim procesima tranzicije, što nas je u konačnici dovelo do europskog ekonomskog dna. U svemu tome moguće je primijetiti određena ponavljanja sličnih matrica popularnokulturne apstrakcije hrvatskog nacionalizma, kao i otpora prema istom. Koristeći razmišljanje britanskog sociologa Johna. B. Thompsona o ideologiji, kao proučavanju načina putem kojeg značenja služe svrsi održavanja postojećih hegemonijskih odnosa, možemo pojednostaviti fenomen trijade ideologije, nacionalizma i popularne kulture. Ovo teorijski bogato polje će se u nastavku pokušati pojasniti kroz analizu trogodišnjeg presjeka hrvatskog društvenog “folklora” uz popularne primjere manifestacije nacionalizma u pjesmi i spotu Doris Dragović, (ne)uspjehu filma o generalu Gotovini, nastupu i zaokretu ideološke klime oko Thompsona tijekom dočeka “Vatrenih” ili pak u govoru bivše predsjednice. Sve to rezultat je historijske (re)produkcije mitova koji su sastavni dijelovi svakog društva, a koji se konstantno oblikuju ovisno o političkom i društvenom kontekstu.
Popularna kultura i buđenje nacije
Ideologija, koja je od Baconovih idola preko de Tracyjeve idéologie do Marxove camere obscure zauzela poziciju najneuhvatljivijeg pojma u cijeloj nauci o društvu, postala je posebno važna zbog svoje funkcije legitimiranja moći dominantne socijalne grupe ili klase. Ulogu u tome ima i popularna kultura. Čuveni dvojac Adorno i Horkheimer kulturnu industriju promatra kao pokretačicu popularne i/ili masovne kulture, smatrajući je pogonom za zabavu koja putem komodificiranih kulturnih formi postiže ideološke efekte. Ideologija tim putem postaje pitanje manipulacije i pasivizacije društva. Ako se oslonimo na Gramscija, popularnu kulturu možemo vidjeti kao “bojno polje” gdje mehanizmima pregovaranja i prihvaćanja ideologija dobiva materijalnu i praktičnu dimenziju. Egzistencija popularne kulture počiva upravo na kulturnoj borbi manifestiranoj u točkama otpora i prihvaćanja. Stoga je nemoguće govoriti o “konačnoj pobjedi” jedne strane nasuprot druge. Parafrazirajući Stuarta Halla, obje točke i otpora i prihvaćanja imaju jednake šanse biti usvojene ili izgubljene. Točnije, svaki popularnokulturni fenomen kreira tabore “za” ili “protiv” bez garancije za uspjeh.
Raspadom Jugoslavije i početkom ratova 1990-ih, popularna kultura imala je ključnu ulogu u stvaranju nacionalnog identiteta temeljenog na povijesnim nacionalnim mitovima – istim onima koji se nanovo reproduciraju kako bi naznačili idealni oblik ljubavi prema domovini i “čistom” društvu. Jedna od uloga popularne kulture je i naglašavanje dihotomije između društvenih skupina, a u našem kontekstu govorimo o simpatičnoj metafori Katarine Luketić imaginarnog prebjeglištva iz “balkanske krčme u europsku kavanu”. Mitovi koji egzistiraju i danas inspiraciju vuku iz povijesnih nacionalnih mitova čija je zadaća utemeljenje historijske namjere u prirodi te samim time oprirođenje ideje nacionalnog bića. Uostalom, Dražen Žanko nam već 1992. godine izvodi “budnicu” naslovljenu Od stoljeća sedmog sa stihovima Na kamenu tvrdom o tom slova pišu / od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu, čime se autor referira na legendu o dolasku Hrvata. Taj herojski čin dolaska dvije sestre i petorice braće koji su predvodili dolazak starohrvatskog naroda na današnje prostore, postao je nosivim stupom nacionalnog identiteta. Iako legenda seže u 7. stoljeće, često se smatra kako je starohrvatski narod ostao nepromijenjen i homogen, pa od doseljenja do danas nije pretrpio veće utjecaje drugih kultura s kojima je bio u doticaju.
Devedesetih godina bilo je potrebno vratiti taj mit što je, u biblijskom zadatku metaforičkog izlaska hrvatskog naroda iz Balkana prema Srednjoj Europi, uspješno vodio prvi hrvatski predsjednik. Kontekstualno, bilo je potrebno učvrstiti atmosferu prisilnog prikrivanja nacionalnog identiteta u desetljećima postojanja Jugoslavije (ili, Žankovim riječima: Tu na našoj zemlji, naš se barjak vije / crven, bijeli, plavi, više se ne krije), podjednako kao i učvrstiti mit o narodu heroja i mučenika s tisućljetnim snom (Kroz vrimena gruba i kroz ljute boje / branili smo časno mi ognjište svoje / Čuvaše nam pređi ovu rodnu grudu / nisu zbog slobode ginuli zaludu). Posljedično je dolazilo do rasta distinkcije s narodima u susjedstvu koji su u različitim povijesnim interpretacijama stajali na putu ostvarenja idealnog hrvatskog društva. Popularna kultura sve je to uspješno pratila kroz filmove, časopise, romane, glazbu i dr., potičući izmišljanje i uspostavljanje novih društvenih rituala i tradicija, reinterpretirajući političke režime te rehabilitirajući povijesne figure. Time je transformacija međusobnih odnosa i odnosa s Drugima postala njezina ključna funkcija. Neosporno je da je tako nacionalizam s određenim varijacijama postao državnička ideologija potičući spomenute procese o kojima će kroz poznate lokalne primjere u nastavku biti više riječi.
Forsiranje herojstva
Nedavne 2018. godine Hrvatska je ostvarila veliki sportski uspjeh osvojivši srebro na svjetskom prvenstvu u nogometu u Rusiji. Iako se događaj dočeka “Vatrenih” poprilično neprimjereno karakterizirao kao “najvažniji trenutak u Hrvatskoj poslije rata” za koji se, bez mrvice ironije, zahtijevalo proglašenje nacionalnog praznika – Dana zajedništva Hrvata – momenti buđenja nacionalnog ponosa kroz prepoznatljivi izričaj popularne kulture i nogometa donijeli su sreću velikom broju ljudi. Iako se ujedinjujući moment zaista na trenutak i pojavio, kao kojekakva eksplozivna naprava ili popularna plinska boca pojavljuje se lik i djelo proslavljenog hrvatskog pjevača, Marka Perkovića Thompsona. Pod pokroviteljstvom grada Zagreba i Republike Hrvatske, u autobusu zajedno s igračima, Thompson dolazi na pozornicu te pjeva poznate stihove: Loša bila četr’es’ peta / Rasula nas preko svijeta / A sad nova loza raste / Vratile se kući laste / Plave krvi, bijelog lica / Rađaju se nova dica / Na kamenu ka’ na svili, / Di oduvik mi smo bili, dovodeći okupljenu masu u stanje delirija. Thompsonovo iznenadno pojavljivanje mimo službenog protokola ostavilo je otvorena pitanja njegovog performansa. Stoga je nastup posve očekivano izazvao podvojene reakcije.
Službeni protokol je Thompsonov mikrofon isključivao već na samom nastupu uz argumente “prekoračenja vremena” iako je sam doček bio cjelodnevna manifestacija, naznačivši tako vlastiti propust i uznemirenost. S druge strane, publika je zajedno s nogometašima gotovo u a cappella verziji izvela cijelu pjesmu uz želju za Thompsonovim daljnjim nastupom. Popularna kultura u tim trenucima manifestirala je funkciju “bojnog polja” u momentu organiziravši dva suprotna tabora. Idilična atmosfera ubrzo je postala narušena, a ljudi su se ovisno o vlastitom kulturnom zaleđu identificirali, odnosno formirali kao subjekti ideologije. Thompson je kroz popularnu kulturu postao točka kroz koju se ideologija artikulirala, podjednako kao i organizatori u trenucima isključivanja Thompsonovog mikrofona. Time je kulturalna borba manifestirala svoju ulogu pozicioniranja sustava vrijednosti u hijerarhijski poredak.
Unatoč nastupu ispred nekoliko stotina tisuća ljudi te unatoč drugačijim ishodima sličnih dotadašnjih nastupa (poput npr. dočeka rukometaša ili Kostelića), ponovni uzlet Thompsonove popularnosti nije se dogodio. Proturječnost popularne kulture krije se upravo u ideološkom obratu koji ono što je nekada bilo primarno, sada stavlja pod sekundarno, pa je tako izostanak rasta Thompsonove popularnosti rezultat šireg društvenog fenomena suočavanja s prošlošću koji je zasigurno neodvojiv od kontroverznog ustaškog pozdrava, “Za dom spremni”, a koji je pak sastavni dio Thompsonovog izričaja i razlog sve češćem zabranjivanju njegovih nastupa diljem Europe. “Popularno”, kao što je vidljivo i na ovom primjeru, ovisi o podvlačenju crte između nacionalizma, popularne kulture, tradicije i društva u određenom kontekstu koji svojom kompleksnošću u ovom slučaju nije dozvolio jednostranu pobjedu kulturnih vrijednosti koje su utjelovljene u liku i djelu Marka Perkovića Thompsona.
Iduće 2019. godine izlazi film General redatelja Antuna Vrdoljaka. Film primarno prikazuje život i djelo generala Ante Gotovine, dok na konotativnoj razini donosi generalizirajuće zaključke o Domovinskom ratu. General Gotovina prikazan je gotovo poput sveca-patnika, nekoga tko je spreman žrtvovati sve i čija je moralna ljestvica podignuta na najvišu moguću razinu. U maniri kakvog organskog intelektualca s ispravnim i nadahnutim odlukama dovodi Domovinski rat svojem kraju te označuje stvaranje moderne Republike Hrvatske. Gotovina je svojim prikazom simboličko utjelovljenje cijelog Domovinskog rata koji je bio pravedan, čist, pošten i besprijekoran te koji je ponudio odgovore na “lošu četrdeset petu”. Uz patetičnost biblijskih motiva “svetog rata”, vođe i izbavitelja, Gotovina simbolizira iskonsko junaštvo cijelog hrvatskog naroda kao i cijelog Domovinskog rata. Međutim, iako je lik Ante Gotovine čest artefakt popularne kulture kao motiv na majicama ili muralima i grafitima po hrvatskim gradovima, njegova popularnost ostala je nepromijenjena u odnosu na vrijeme prije filma. Neosporno je kako bi kvalitetno snimljen film o pojedincima i/ili cijelom Domovinskom ratu doveo do daljnje eskalacije ideologiziranja ratova ’90-ih, no ovoga puta “bitka na bojnom polju” popularne kulture završila je neriješeno, a general Gotovina je svojim izbivanjem iz javnosti odlučio prekinuti daljnju eksploataciju vlastitog života. Podsjetimo, film General dobio je 9,6 milijuna kuna od HRT-a, 4,2 milijuna kuna od HAVC-a te nepoznati iznos od MORH-a za pružanje logističke potpore i pomoći pri snimanju filma. Na taj način Vrdoljakov filmski projekt dobio je status projekta od nacionalnog interesa u kojem do danas traju otvorene optužbe za financijske malverzacije autorskog tima. Neosporno je kako je takvom podrškom javnih institucija jednom popularnokulturnom artefaktu dodijeljeno značenje i priznanje glede ispravnosti stajališta i vrijednosti koje film eksplicitno zagovara.
Od nasilja do pasije
Iste 2019. godine započeli su i predsjednički izbori sa specifičnim izjavama među kojima valja izdvojiti onu Kolinde Grabar Kitarović koja tijekom objave kandidature ističe kako je “pozicionirala Hrvatsku u Srednju Europu i Mediteran gdje oduvijek pripadamo” s naglaskom kako “Hrvatska nije region”. Tako je nastavila retoriku prvog hrvatskog predsjednika reproducirajući imaginarno izmicanje iz kulturološkog kruga kojem, htjeli priznati ili ne, ipak pripadamo. Izuzev klasične spektakularizacije i folklora koji prati izbore, posebice se istaknuo moment zadnjeg izlaska na pozornicu spomenute predsjedničke kandidatkinje tijekom drugog kruga 2020. godine. Osim tužno-delirične atmosfere koja je vladala dvoranom, iz zvučnika je udarala gotovo zaboravljena pjesma Doris Dragović Dajem ti srce. Pored problematičnosti jasno postavljenih patrijarhalno rodnih uloga očitih kroz stihove Rodila sam tebi sina / isto k’o što od davnina / rađale su majke za tebe, pjesma odašilje poruku majke-nacije koja se fokusirajući na svoj genealoški put i tradiciju suprotstavlja svim nedaćama: Usne moje krunicu dok mole / naši stari odlaze na put / Dok sa crkve zvona zvone / igraju se djeca nova / što za nama ostati će tu. Disbalans između vrijednosti tvrdo ukorijenjene tradicije s jedne, i “moderne” Srednje Europe s druge strane, naročito je uočljiv kroz odnos (političkog) diskursa i popularne kulture. Paradoksalno, odaslane poruke upućuju na tendenciju izmještanja Hrvatske prema liberalnoj, otvorenoj i progresivnoj Srednjoj Europi, dok je, s druge strane, popularna kultura ostala zadužena za održavanje krutih i često diskriminatornih tradicionalnih vrijednosti, u ovom slučaju odaslanih kroz pjesmu.
U trenucima zatišja prouzrokovanih pandemijom, kada je prijetnja bila očita samo kroz militarizirajući diskurs “malog neprijatelja” u obliku virusa, dogodila su se dva razorna potresa. Na samom kraju 2020. godine banijski potres ostavio je dugoročne posljedice. I kada čovjek pomisli da gore ne može, na javnom medijskom servisu HRT-u počinje se pojavljivati video spot s poznatim stihovima. Radilo se ponovno o pjesmi Doris Dragović Dajem ti srce. U idućim danima zakoračivši u 2021. godinu, postalo je jasno kako se spot prikazuje svakog dana, gotovo svakog sata. Tako je u trenucima katastrofe, onim posve suprotnim od dočeka “Vatrenih” 2018. godine ili spektakla izbora, spot iskorišten kao mogući okvir za društvenu identifikaciju, istodobno javno gurajući određeni sustav vrijednosti. Uz izuzetno dramatične scene razrušenih gradova i krikove ljudi koji neopisivo podsjećaju na rat, spot je imao funkciju točke kroz koju se ideologija i subjekt artikuliraju. Tradicijske vrijednosti koje pjesma odašilje uz mučne scene patnje sugrađana, bile su prvoloptaški pokušaj ostvarivanja snažnijeg nacionalnog naboja s tendencijom lakše identifikacije s tradicionalnim i nacionalnim vrijednostima. Posebice je problematičan društveno-prostorni kontekst Banije koja je tijekom Domovinskog rata izuzetno teško stradala. Svako podsjećanje na rat u kontekstu višenacionalne sredine i nedavnih ratnih sukoba ostavlja mogućnost narušavanja atmosfere i daljnje eskalacije i ovako krhkih odnosa. Međutim, zbog svoje površnosti, degutantnosti i loše izvedbe, podjednako kao i zbog otpora dijela društva koji te iste vrijednosti ne smatra javno dobrom, spot je prouzročio potpuni kontraefekt. Reakcije su u konačnici dovele do prestanka emitiranja spota na HRT-u.
Transformacije dominantne kulture
Vidimo kako prizivanje subjekta u ideologiju nije jednostrani i mehanički proces već se on mora redovito reproducirati kako bi bio uspješan, a to se odvija u trenutku kada se subjekt susretne s ideološkim tekstom. Tako su i Thompson i Doris Dragović, i “Vatreni”, i diskurs političara, i koreografija političkih izbora, ideološki tekstovi s namjerom ostvarivanja određenog društveno-političkog cilja. Oni podjednako, kao i veliki broj ostalih artefakata popularne kulture, sudjeluju u društveno-političkoj dinamici. Dominantni hrvatski društveni folklor ili, ponovno parafrazirajući Gramscija, rigidna i statična forma mišljenja i vjerovanja na temelju koje se društveni poredak doima kao prirodan, samorazumljiv i nužan, svoja glavna uporišta pronalazi u nacionalnim mitovima i Domovinskom ratu. U njihovoj pozadini uvijek stoji jasna agenda koja, uzdižući jedan skup vjerovanja i vrijednosti, marginalizira i obezvrjeđuje one koji se s istim ne identificiraju.
Popularna kultura nudi materijal za konstruiranje društvenog svijeta, a ljudi pomoću njega nastoje utvrditi koji će konstrukt na najbolji način dati značenje i smisao nekom događaju. U istom trenutku, ljudi oblikuju vlastito iskustvo putem društvene komunikacije koja nikada nije neutralna već jasno proizvodi konkretne političke ciljeve. Tako imaginarne priče, stereotipi i izmišljotine dobivaju trajnost, istinitost i dugovječni život. Konstrukcija i interpretacija zbilje proces je davanja značenja svijetu koji odražava etničke, religijske, političke i druge ideje u čijem kontekstu nastaju tumačenja i vrednovanja. Na taj način definira se što je važno, a što nevažno, što je ispravno, a što pogrešno; te u konačnici što je prihvatljivo, a što je neprihvatljivo. Suprotna stajališta, sukob vrijednosti, uključivanje i isključivanje, dominacija i potlačenost, sastavni su dijelovi kulture. Stoga ne postoji garancija uspjeha, već samo konstantna borba suprotnih polova društva u već spomenutoj matrici “Mi ili Oni”. I stoga, navedeni primjeri idealni su prikaz Hallove “dijalektike kulturalne borbe”. Unatoč pokušaju da se kroz popularnokulturni materijal proizvedu jasni učinci posve vidljive nacionalističke ideologije, došlo je do podbacivanja – niti Thompson, niti Doris, niti General, niti Kolinda nisu u konačnici ostvarili zacrtani cilj. I zato s pravom možemo zaključiti kako je popularna kultura, u sinergiji s društveno-političkim motivima, borba za reorganizaciju dominantne kulture, s trenucima njezine transformacije, otpora i smjene bez jamstva konačnog učinka.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno Objavljeno
