Kritika Kad govorimo o modernizmu u jugoslavenskoj arhitekturi i urbanizmu, najčešće nam na pamet padaju veliki stambeni projekti kao što su izgradnja suvremenih, na potrebe zajednice orijentiranih naselja i čitavih novih dijelova gradova, ili pak monumentalna i amblematska zdanja u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu itd. Od Beograđanke, Sava centra i Zapadne kapije, preko Vjesnika i Zagrepčanke do “Mome i Uzeira” i kompleksa olimpijskih objekata, svi urbani centri bivše države prošarani su reprezentativnim primjerima arhitektonskog modernizma.
Međutim, na izložbi Sunčana strana modernizma: turistička arhitektura u Hrvatskoj 1962.-1972., održanoj u Oris Kući arhitekture, radilo se o drugoj strani domaćeg modernizma. Riječ je, naime, o modernizmu okrenutom Jadranu i turizmu koji tada, po prvi put u povijesti prostora koji je činio tadašnju Jugoslaviju, postaje uistinu masovna pojava. Ta masovnost, potaknuta dotad neviđenom industrijalizacijom, urbanizacijom i opismenjavanjem, pokazala se u izrastanju srednjeg društvenog sloja kao nosioca ekonomske djelatnosti s proizvodne, ali i s potrošačke strane. Velika državna poduzeća ulagala su u izgradnju hotela i odmarališta na obali, od kojih su neka, kroz nastojanja arhitekata, urbanista, dizajnera i ostalih stručnjaka, i danas ostala reprezentativni primjeri modernističke arhitekture.
U duhu epohe koju obilježava brutalizam, u izgradnji je poseban naglasak stavljen na dominaciju jednostavnih geometrijskih oblika, čistoću ploha i velik udio betona i čelika, no također su se dijelom i pratili već etablirani pokreti u arhitekturi kako Zapadne Europe, kao što su pokret Bauhaus i Le Corbusierov Unité d’Habitation model stanogradnje, tako i konstruktivizma u Sovjetskom savezu. Jednostavnost izraza u kombinaciji s veličinom turističkih kompleksa duž Jadranske obale, kao što su Haludovo na Krku ili hotel Libertas u Dubrovniku, također su sugerirale otklon od buržoaskih principa gradnje. Taj princip često su obilježavala ornamentirana pročelja, počesto historicistički i klasicistički utjecaji, ali i (nerevolucionarna) jednostavnost tlocrta i prostornih odnosa. Osim tog otklona, kroz masovnu arhitekturu u jugoslavenskom turizmu naglašava se upravo i princip jednakosti kao ultimativne vrijednosti tog vremena.
Osim spomenutih hotela, na ovoj nevelikoj, ali uistinu šarolikoj izložbi predstavljeni su i projekti poput hotela Solaris arhitekta Borisa Magaša, hotela Adriatic II Branka Žnidareca i hotela Maestral Julija DeLuce, Ante Rožića i Matije Salaja. Pored navedenih hotela predstavljen je i niz drugih objekata u Brelima i okolici (između Splita i Makarske) koje je najviše projektirao Ante Rožić, dok su interijeri uglavnom djelo dizajnera Bernanda Bernandija čije su stolice činile dio postava. Nadalje, relevantnost predmeta ove izložbe možda se najjednostavnije prenosi činjenicom da je jedan njen dio uključen u selekciju za izložbu Concrete Utopia u MoMA-i (Muzeju moderne umjetnosti) u New Yorku. Izložba se u Orisu mogla pogledati od 8. do 31. listopada.
Kustosi Maroje Mrduljaš i Mira Stanić potrudili su se da posjetiteljima putem što više različitih medija predstave ne samo konkretne projekte, nego i društveni, kulturni, ali i prirodni i topografski kontekst njihova nastanka. Osim kvalitetnih fotografija eksterijera u krupnom i sitnom planu te interijera, tu su i umjetničke instalacije koje su krasile interijere hotela i drugih objekata, makete samih objekata, ali i detaljan zemljovid južnog Jadrana na kojem se vidi podjela raznih gospodarskih zona te informativni film o samoj tematici. Jednostavna organizacija i nenametljivost izložbenog prostora u Kući arhitekture kroz specifičnost teme pružili su nam mogućnost fokusiranja na promatrano, ali i imaginarnog prelaska iz tmurnog, već dosta hladnog listopadskog Zagreba u sunčana ljeta na Jadranu šezdesetih i sedamdesetih, u nekima od najljepših, najskladnijih hotela koji su tamo ikada bili ili će ikada biti izgrađeni.
ObjavljenoObjavljeno
