Kada je riječ o klimatskoj krizi moguće je identificirati nekoliko dominantnih imaginarija budućnosti. Neki se oslanjaju na puko poricanje i vjeru u status quo. Drugi pak imaju slijepo povjerenje u tehnologiju i inovacije koje bi trebale popraviti štetne efekte dosadašnjih tehnologija i inovacija. Treći su svjesni ozbiljnosti problema – štoviše, toliko su svjesni da smatraju kako je sve gotovo, apokalipsa je tu i nije ju više moguće zaustaviti. Zajednička crta spomenutih načina zamišljanja budućnosti jest što svi oni, manje ili više prikriveno, pretpostavljaju da postojeće proizvodne odnose nije moguće promijeniti. Unatoč tome što su takvi “palijativni” mehanizmi neprimjereni ozbiljnosti problema, rijetko kad u medijskom prostoru imamo prilike čuti o nekim drugačijim perspektivama. Kad se i desi da alternative dobiju prostor, šanse su kako je riječ o patronizirajućem objašnjavanju zašto je kapitalizam nemoguće mijenjati, ma koliko god nasuprot stajala čitava snaga prirode i razuma. Primjer takve manjkave medijske reprezentacije ozbiljnosti klimatske krize u domaćem smo kontekstu mogli promatrati krajem prošlogodišnjeg ljeta.
Na taj period podsjetilo nas je posljednje predavanje u organizaciji kustoskog kolektiva WHW prije ljetne pauze, održano u zagrebačkom klubu Mama u sklopu diskurzivnog programa Povijest umjetnosti i društva: razgovori o odrastu. Na predavanju pod nazivom Znam što si radila prošlog ljeta, post scriptum Devetoj međunarodnoj konferenciji o odrastu sudjelovali su sociologinja Jelena Puđak i filozof Mladen Domazet – koji su i sami bili dio organizacijskog tima konferencije održane u Zagrebu od 29. kolovoza do 2. rujna 2023. godine – a fokusirali su se upravno na različite recepcije koncepta odrasta u hrvatskim medijima.
U kratkim crtama, odrast (eng. degrowth) je koncept i društveni pokret koji se temelji na ideji da beskonačan ekonomski rast nije održiv na planetu s ograničenim resursima. Zagovornice odrasta predlažu smanjenje i reorganizaciju proizvodnje i potrošnje kako bi se stvorili uvjeti za održiviji način života. Odrast se ne odnosi samo na smanjenje ekonomskih aktivnosti, već i na promjenu društvenih vrijednosti i prioriteta, pritom se fokusirajući na dobrobit ljudi i okoliša umjesto na materijalno bogatstvo. Drugim riječima, cilj odrasta je stvoriti društvo u kojem se ekonomija usklađuje s ekološkim granicama, promiče dekolonijalizaciju i socijalnu pravdu te osigurava kvalitetan život za sve, smanjujući pritisak na prirodne resurse i ekosustave. Zagrebačka konferencija o odrastu na koju se WHW-ovo predavanje referira bila je prva održana uživo nakon pandemijskih lockdownova, a označila je i važan korak u osnivanju Međunarodne mreže odrasta. Osim znanstvenog i akademskog dijela konferencija je uključivala i umjetnički program, o kojem je pisala Josipe Lulić.
Međutim, velika posjećenost i vidljivost raznolikog programa pobrinuli su se i za niz snažnih reakcija, uključujući patroniziranje i otvorene napade dijela medija. Prema Puđak i Domazet, to je bilo posebno iznenađujuće s obzirom na sudjelovanje istaknutih gostiju poput su-predsjedateljice Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), Diane Ürge-Vorsatz, marksista Koheia Saitoa, dekolonijalne feministkinje Françoise Vergès, domaće sociologinje Karin Doolan te nebrojenih istraživačica i aktivista za ekološku pravdu iz cijelog svijeta i Hrvatske. Puđak i Domazet su stoga podcrtali kako je taj otpor ukazao na potrebu za dubljom analizom načina na koje je ideja odrasta prihvaćena u medijima i društvu.
Što se tiče društva, istraživanja provedena 2014. i 2021. godine pokazuju uglavnom pozitivne stavove ispitanika spram vrijednosti odrasta. S druge strane, mediji su se temom bavili kao “manjinskim kulturalnim interesom” – uglavnom povodom objave knjiga vezanih uz temu ili pak kao nišnim akademskim trendom. Prema Puđak, od 2014. do 2023. godine objavljeno je sedamdesetak članaka posvećenih odrastu – polovica prije i polovica poslije konferencije. Dinamika objavljivanja prije konferencije bila je otprilike jedan do četiri teksta godišnje, dok je nakon konferencije prosječno objavljeno šest tekstova tjedno u razdoblju od mjesec dana. Medijsku recepciju konferencije i koncepta odrasta Puđak i Domazet podijelili su na pozitivnu i negativnu, s tim da je oko dvije trećine članaka bilo negativno intonirano. Konferencija je prema predavačima negativno percipirana uglavnom na desno orijentiranim portalima, ali i u mainstream medijima i dnevnim novinama. Teme obrađivane na konferenciji pozitivno su pak dočekane na dijelu medijskog spektra koje su predavači nazvali lijevo-alternativnim.
Puđak i Domazet su negativnu medijsku recepciju kategorizirali u dva tipa diskursa: alarmantno populistički i poricateljsko paternalistički. Populistički diskurs obilježen je narativima uobičajenim za teorije urote. Odrast se tu pojavljuje kao nešto što planirano dolazi izvana kako bi uništilo ustaljeni način života, kako to na primjer pokazuje citat istaknut na predavanju: “Sve je to ‘proizvedeno’ daleko izvan Hrvatske, a u Hrvatsku je uvezeno uz snažan financijski poticaj originalnih tvoraca te pseudoekološke antikapitalističke političke doktrine.” Predavači su podcrtali kako je katalizator tom diskursu bila vlast u Zagrebu koja drži određene ideološke pozicije bliske konceptu odrasta. Štoviše, većina negativnih medijskih objava o konferenciji bila potaknuta dnevnom politikom i pozicijom aktualne gradske vlasti. Dakle, sama blizina vlasti i ideologije koja preispituje “samorazumljive postulate” ekonomije bila je dovoljna da se sve snage kolumnista upregnu u obranu slobodnog tržišta.
Poricateljsko paternalistički diskurs obilježio je upravo akademski i ekonomistički pristup koji ne dozvoljava preispitivanje tržišne ekonomije. Ta se pozicija oslanja na navodnu povijesnu nužnost kapitalističkog rasta, što je dobro vidljivo u narednom citatu koji su istaknuli predavači: “Tržišna ekonomija najbolji i jedini sustav koji može funkcionirati. Otkako su tehnološke inovacije u 18. stoljeću počele generirati sveopći društveni prosperitet, politike vladajućih, neovisno o sustavu u kojem su djelovale, usmjerene su na rast i širenje gospodarstva.” Što se tiče pozitivne recepcije, ona je uglavnom bila polemička i više usredotočena na teoriju, kao i nužnost prilagodbe klimatskoj katastrofi. Predavači su kao posebno zanimljivu istaknuli činjenicu da HRT kao javni servis nije popratio konferenciju, unatoč spomenutom prisustvu brojnih relevantnih gostiju, i to u razdoblju koje ne obiluje interesantnim medijskim sadržajem.
Medijska recepcija konferencije o odrastu u konačnici nije toliko iznenađujuća. Privatni mediji i politički devastirani javni servisi teško da će ikad predstavljati prostore u kojima će biti moguća adekvatna artikulacija radikalnih politika – iako se njeni ciljevi, prema relevantnim istraživanjima, podudaraju sa stavovima javnosti. Drugačije vizije budućnosti moguće je ostvariti samo usprkos takvih ideoloških aparata – organiziranjem i borbom.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
