Kritika Rezultati fokus grupe METAR iz 2022. godine, koju su organizirali DOOR, Institut za političku ekologiju, Terra Hub, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Zelena akcija, pokazali su da su ekstremni vremenski uvjeti u zadnjim godinama opteretili zagrebačku gradsku infrastrukturu zbog čega su u drugi plan morale pasti druge teme od javnog interesa, poput održavanja i očuvanja gradskih zelenih površina, okretanje obnovljivim izvorima energije te općenitim postulatima održivosti. Tekući ekološki izazov Zagrebu predstavlja i gospodarenje otpadom koje je, prema riječima gradonačelnika Tomislava Tomaševića za Večernji list, zbog propusta njegovih prethodnika dovelo do toga da se odlagalište otpada Jakuševec urušava i čija je sanacija te zatvaranje prioritet aktualne Gradske uprave.
Dok se zagrebačka vlast pozitivnim pomacima bori protiv ekoloških neprilika kroz različite projekte, poput sadnje stabala za ozelenjivanje Zagreba ili uvođenja ekološke i lokalno proizvedene hrane u zagrebačke osnovne škole, postavlja se pitanje na koji način gradske kulturne institucije u svojim programima tematiziraju izazove održivosti s kojima se suočava grad.
Koliko su uopće značajne ekološke teme rekla nam je u razgovoru Ana Dević, povjesničarka umjetnosti i kustosica kolektiva WHW: “Danas pratimo kako se i u svijetu umjetnosti i kulture različiti dionici otvaraju prema temama ekologije i održivosti. Umjetnost i kultura kao pedagoški prostor i prostor artikulacije važno je polje borbi i novih mogućnosti promišljanja osobne i kolektivne spremnosti za djelovanje unutar kompleksnih geopolitičkih uvjeta ekološke krize.” Muzej suvremene umjetnosti svoj obol borbi za ekološku pravdu dao je organizacijom Foruma petkom, klimatskog foruma koji se u suorganizaciji sa Zelenom akcijom i Austrijskim kulturnim forumom održavao petkom u prosincu 2021. i siječnju 2022. godine. Događaj se odvijao paralelno uz samostalnu izložbu austrijskog umjetnika Olivera Resslera Barikadiranje ledenih ploča u Muzeju suvremene umjetnosti, a sama izložba rasvjetljavala je utjecaj ljudske ruke u klimatskoj krizi i aktivističko ophođenje prema restaurativnim ekološkim praksama kroz različite medije, sežući od fotodokumentacije, zvučnih instalacija, transparenata pa sve do skulpturalnih i slikarskih radova. Ciklus diskusija u Forumu petkom okupio je glavne aktere hrvatske i zagrebačke ekološke aktivističke scene – Extinction Rebellion Zagreb, Greenpeace Hrvatska, Fridays 4 Future, Prijatelji životinja i Zelena akcija – koji su zainteresiranoj publici predstavili izazove koji se s međunarodne razine zrcale i na zagrebačku svakodnevicu te pojasnili svoje pristupe očuvanju okoliša i tako ih potaknuli da se možda priključe redovima ekoloških aktivista ili da svojim mikroaktivističkim utjecajem neposrednu okolinu učine boljom i osvještenijom za ekološke ideje.
Na tragu adresiranja planetarnih podviga u što pravednijem postupanju s prirodom u lokalnom i širem kontekstu bila je i izložba Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!, u organizaciji kustoskog kolektiva WHW te predstavljena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu prošle godine. Izložba je pratila 9. Međunarodnu konferenciju odrasta u Zagrebu, između ostalog, i iz rakursa suvremenih ekopolitičkih, ekofeminističkih i dekolonijalnih perspektiva te se suočila sa štetnim političkim paradigmama oko hiperindividualnog pristupa ekološkoj pravdi. Koncepcijski fokusirana na principe solidarnosti, skrbi, odrasta i pozivanja na slogu u akciji protiv kapitalističkog okolišnog razaranja, izložba je predstavila domaće, regionalne i međunarodne umjetnike i umjetnice koji su svojim radovima vješto dekonstruirali manjkave tuzemne i inozemne ekopolitike. Ana Dević istaknula nam je nekoliko umjetnica i umjetnika s te izložbe, među kojima libanonsku umjetnicu Marwu Arsanios i njenu seriju video radova Who is Afraid of Ideology? koja se, prema riječima Dević, suprotstavlja političkim i društveno-ekonomskim sustavima opresije i eksploatacije prikazivanjem alternativnih ekodruštveno-političkih praksi koje poštuju prirodu, a to su često feminističke i ženske zajednice, poput ženskih kolektiva u Rožavi. Drugi primjer dobre prakse dekonstrukcije štetnih globalnih ekopolitika u lokalnom kontekstu je rad Željka Beljana Borovo: restlovi, 2023. koji je, kako Dević navodi, zahvatio lokalni postindustrijski pejzaž karakteriziran privatizacijom, koja je obezvrijedila radnička prava i društvenu solidarnost. Umjetnik Marko Tadić je bio autor postava izložbe, koji je realiziran pomoću nađenih objekata iz skladišta i dijelova ranijih izložbenih displaya. Ana Dević se i sama pita kako kultura već danas može biti obazrivija prema okolišu, društvenoj pravednosti, resursima i samom polju kulture: “Nemamo neki gotov recept, ali nastavljamo graditi nove metode i načela rada koji priču o ekologiji stavljaju u naše vlastite ruke tako da umjetnost ne sudjeluje u nekom novom green washu – da nije samo zelena na van, već i smeđa, vezana za zemlju i zajednice kojima pripada i koje stvara.”
Atelijeri Žitnjak početkom prošle godine realizirali su projekt Žitnica umjetnosti na rubu grada koji je kvart s periferije grada postavio u epicentar događanja. Izuzev toga što su Atelijeri otvorili posjetiteljima i posjetiteljicama svoja vrata da se upoznaju s radom galerije te posjete atelijere umjetnika i umjetnica koji rade u tim prostorima, programsko je vodstvo usmjerilo zainteresirane da galeriju dožive u njenom okruženju te da sudjeluju u upoznavanju s kvartovskom zajednicom i njenom prošlošću kroz sjećanja lokalnog stanovništva. Galerija se na taj način nije predstavila kao hermetični, sterilni i samoodrživ organizam koji živi u zrakopraznom prostoru, već je dovedena u vezu s amalgamom oprečnosti gradskog predjela kojeg u jednu ruku obilježavaju industrije, a s druge strane tragovi netaknute prirode. Naglašavajući, ali pritom i kritički raščlanjujući takve kontraste života na Žitnjaku, programsko je vodstvo uz pomoć vizualnih umjetnica, kulturnih antropologinja i susjedstva osmislilo prateće događaje koji su se nizali od razmjene i sadnje sjemena pa do zajedničkog pripremanja i degustacije hrane. Upravo u tom horizontalnom pristupu zajednici, kontekstualiziranju galerije u njenoj neposrednoj okolini i održivim praksama kroz radionice i akcije, lansirali su galeriju i njezin program u svjetske rangove, posebice danas kada mnogi galerijski djelatnici i djelatnice promišljaju o važnosti uloge muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova unutar zajednice u kojoj djeluju.
Projekt koji se iskazao kao pogodna ekološka kronika Zagreba je Mapiranje Trešnjevke, koji se odvija u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka. Fokusirajući se na bilježenje veduta kvarta, projekt je početkom ove godine izdao dokumentaciju zbrinjavanja otpada u tom dijelu Zagreba unazad stotinu godina. Osim tekstualnog predstavljanja živopisnog povijesnog pregleda odlaganja otpada na Trešnjevci, stranica projekta uključuje i recentnije snimke kontejnera i koševa za smeće koji su prikazani kao artefakti vremena. Morfološki raznovrsno dizajniranim kontejnerima i koševima za smeće u usporedni se položaj stavljaju i snimke obavijesnih tablica te grafita na fasadama koji služe kao dovitljiv memorandum kvartovskih nedaća oko zbrinjavanja otpada. Unatoč tomu što je projekt ponajprije dokumentarni prikaz jedne zagrebačke lokacije, njime se, putem fotografija, vizualno uspijeva problematizirati i sadašnja situacija nedostatne infrastrukture za odlaganje i zbrinjavanje otpada, dajući na kreativan način publici dublji uvid u trešnjevački smetlišni krajolik. Dok su se prethodna dva umjetnička projekta uglavnom bavila odražavanjem globalnih ekoloških narativa u Zagrebu, projekt Mapiranja Trešnjevke svježe je pristupio ekološkoj tematici s predumišljajem prezentiranja Zagreba i njegovog nošenja s otpadom na mikro razini.
Navedeni projekti odabrani su kao neki od svjetlijih primjera s hrvatske vizualno-kulturne scene koji se nisu bavili samo estetskom reprezentacijom ekološke nepravde, već su učinili korak prema aktivnijem pristupu u okupljanju i informiranju javnosti kroz programe, radionice ili predavanja. Tu se, dakako, mogu istaknuti i dobri primjeri ekološko-osviještenih izložbi poput one kustoskog kolektiva Kontejner s projektom Theca. Funkcija nevidljivog berlinske umjetnice Fare Peluso, koja se bavila multidisciplinarnim istraživanjem mikroalgi dijatomeja. Ili, primjerice, u Galeriji Miroslav Kraljević izložba TRAKA Branimira Štivića, koji se bavio propitivanjem eksploatacije ne samo globalne ekologije, nego i prisilnog te slabo plaćenog rada.
S obzirom na tek prstohvat spomenutih projekata iz područja vizualnih umjetnosti, postavlja se pitanje jesu li i odraz toga koliko se zagrebački muzeji i galeriji hvataju u koštac sa srozavajućim ekološkim uvjetima u kojima živimo. O tome Bojan Dmitrović Krištofić, likovni kritičar i voditelj Galerije Atelijera Žitnjak od siječnja 2019. do rujna 2023., kaže: “Odgovor na pitanje bave li se zagrebačke gradske ustanove za kulturu, koje u opisu posla imaju vizualnu kulturu i likovnu iliti suvremenu umjetnost ili im je to pak prvenstveno polje kulturne proizvodnje, u dovoljnoj ili čak avangardnoj mjeri sadržajima iz područja ekologije i ekološke pravde, vjerojatno bi bio niječan. Međutim, isto se tako može postaviti pitanje je li nastojanje u tom smjeru trenutno prioritetni zadatak tih ustanova. To kažem s obzirom na rastuće osiromašenje sektora koji nikad nije niti bio bogat, a gdje su tek sad – a i rezultate toga tek treba vidjeti – radom aktualne gradske vlasti zapuhali nešto povoljniji vjetrovi, a uzevši u obzir nezahvalne uvjete rada u kulturi, kako u institucionalnom, tako i u civilnom dijelu tog polja. Nije li pomalo zazorno od njegovih, u djelovanju na mnogo načina ograničenih, radnica i radnika uvijek očekivati predvodništvo u naprednim društvenim pomacima? Kako bilo, moje je mišljenje da Grad Zagreb treba nastaviti planirati rad svojih ustanova za kulturu tako da, u svakom smislu, njihov rad bude održiv te da se umjesto preambicioznih, skupih i produkcijski neopravdano zahtjevnih projekata sve više potiče suradnja s kulturnim radnicima u civilnom sektoru i lokalnim zajednicama te da se putem takvih prioriteta postupno – ako nije moguće izravno i trenutačno – hijerarhija ustanova preoblikuje u istaknutije horizontalnim i direktno-demokratskim smjerovima. To bi, vjerujem, moglo i trebalo nastaviti jačati opću društvenu i socijalnu osviještenost i empatičnost ustanova, pa tako i što se tiče zalaganja za ekološki boljitak Zagreba, ali i šire. Jer, moje je duboko uvjerenje da se samo kroz ostvarivanje pravednosti sustava i načina rada može ostvariti i ekološka pravednost.”
ObjavljenoObjavljeno
