Zelena akademija Piše: Petra Novak
Panel pod nazivom Rio+20 – Što sada? moderirao je Mladen Domazet, viši asistent na Institutu za društvena istraživanja, koji je nakon uvoda u problematiku pozvao govornike da kroz kraća izlaganja daju svoje viđenje kretanja politike održivog razvoja unazad 20 godina.
Prvi govornik panela bio je Jörg Haas, voditelj programa za klimatsku diplomaciju pri European Climate Foundation, koji je pokušao sažeti iskustva borbe za bolju klimatsku politiku od 1992. Iako smatra da se nakon UN-ove konferencije vodi bolja politika usmjerena ka održivom razvoju, Haas ipak nije posve optimističan. U svom je izlaganju zaključio da je sav uspjeh zelene politike premali te da je do djelovanja došlo prekasno, prvenstveno zato što se sve vezano uz konferenciju u Riju događalo van globalnog financijskog sistema i masmedija. Budući da se svjetsko tržište nalazi u krizi te da se sadašnja financijska politika pokazuje neodrživom, Haas vidi priliku za reformu strategija financijskog tržišta sukladnu programu zelenog oporavka.
Vladimir Lay, sociolog s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, iznio je procjene realizacije ciljeva zadanih UN-ovim akcijskim planom za održivi razvoj – Agenda 21. U emotivnom nastupu, Lay je zaključio da je konferencija u Riu bila bezuspješna. Tezu je argumentirao činjenicom da gotovo niti jedan cilj Agende 21 nije postignut: stanovništvo raste, bioraznolikost se neprestano uništava, gospodarstvo i dalje ovisi o neobnovljivim izvorima energije, a političari i novinari još uvijek su indiferentni prema općim negativnim trendovima. Lay je zaključio da je trenutna situacija u mnogo čemu različita te da vizije s početka ’90-ih više nisu moguće. U ono vrijeme, od Zapada se očekivala redefinicija uspješnog života u kontekstu veće održivosti, a danas je očito da očekivanja nisu ni djelomično ispunjena. Sociolog je u zaključku pozvao na konkretnije akcije i reaktualizaciju Agende 21.
Edit Nagy, istraživačica pri mađarskoj Ökopolisz Foundation, govorila je o Nacionalnoj energetskoj strategiji. Naglasila je kako u mađarskom strateškom planu nema jasnih planova za budućnost, jer se ne uspostavljaju prioriteti između drugačijih mogućnosti dobivanja energije i njihovog korištenja u različitim ekonomskim sektorima. Nagy je istaknula da mjere koje predlaže nacionalna strategija nisu radno intenzivne, već kapitalno intenzivne, što u konačnici potiče korupciju i još manju brigu o okolišu. Zaključila je da u Mađarskoj postoji mnogo resursa obnovljive energije, ali se ne koriste na učinkovit način. Velike subvencije još uvijek odlaze na fosilna goriva, umjesto da se koriste za poticanje dobivanja energije iz obnovljivih izvora. Nagy smatra da bi do pozitivnih promjena došlo inverzijom nacionalne energetske strategije, za što u Mađarskoj, nažalost, ne postoji politička volja.
Voditeljica programa Gospodarenja okolišem pri UNDP Croatia, Sandra Vlašić, istaknula je da postoje velike dislokacije kapitala u zadnjih 15 godina. Globalni ekonomski rast se povećao 15 puta, no i dalje na uštrb velike degradacije biološke sfere. Vlašić je izložila podatke do kojih je u svojim istraživanjima došao UNDP te pokazala da ekonomski rast proizlazi iz uništavanja prirode. Zaključak kako priroda ima vrijednosti o kojima se trebamo brinuti, Vlašić je podvukla tezom: “Postići održivost znači ispraviti ekonomiju” i to na način da ekonomija bude “slabo orijentirana na ugljen te socijalno osjetljiva”. U svom izlaganju složila se s mađarskom kolegicom ponovivši da kapital za promjenu postoji, ali da većinom odlazi na subvencije fosilnih goriva.
Asad Rehman, britanski ekološki aktivist iz udruge Friends of the Earth, odmah je izrazio neslaganje s većinom stavova koje su iznijeli prethodni govornici, duhovito zaključivši da se od njega to i moglo očekivati, jer ga prati glas radikala. Rehman je postavio obrnutu tezu i rekao da je globalni angažman oko zaštite okoliša bio veći prije 20 godina kada se u Riju održala prva konferencija. Sada prepoznaje zabrinutost aktivista oko Rio+20, ali ne i primjerenu akciju. Napomenuo je da se slaže s razmišljanjem brazilskih nevladinih udruga, koje trenutno raspravljaju oko uključivanja u UN-ovu konferenciju. Rehman drži da je bolje ostati izvan konferencije kako bi se mogle raditi kampanje protiv pogrešnih rješenja koje se često promoviraju, i kojih će nakon Rio+20 zasigurno biti. Podsjetio je i da je na konferenciji 1992. godine postojala pretpostavka globalnog partnerstva. Prije 20 godina očekivao se rad na povećanju jednakosti, posebno u kontekstu odgovornosti Zapada za socijalni i ekološki disbalans, dok na budućoj konferenciji jednakost nije jedna od tema. Obratio se i kolegama na panelu istaknuvši da nije siguran o čemu zapravo govori netko tko se zalaže za zelenu politiku i ekonomiju, jer to često može biti isprika za “greenwashing”. Za njega je uopće diskutabilno imati zelenu politiku i liberalni kapitalizam, koji održivost ekološkog sistema očito podređuje gomilanju profita. Ključnim smatra pitanje kako smanjiti opću potrošnju što je glavni uvjet za postizanje konkretnih rezultata.
Pokušavajući još jednom sažeti probleme i napretke na polju održivog razvoja, u diskusiju se uključio Toni Vidan iz Zelene akcije. Prisjetio se svog sudjelovanja na konferenciji ’92. i još jednom ponovio da su prije 20 godina prevladavala visoka očekivanja, a da danas možemo prepoznati tek neznatan napredak. Vidan je kazao da civilno društvo mora još napornije raditi na promišljanju i stvaranju boljeg svijeta i sklapati saveze s različitim društvenim sferama. Rasprava je završena zaključkom da civilno društvo postaje frustrirano, jer ne može dokazati da ekonomski i populacijski razvitak ovise o mogućnostima okoliša te da se hitno mora zaustaviti eksploatacija prirodnih resursa. S druge strane, zaključeno je da se dio problema može pronaći i u činjenicu da mnogi i dalje očekuju rješenja kroz postupnu modifikaciju tržišta, ne shvaćajući da je upravo svjetsko tržište glavna zapreka promjenama. UN se s vremenom pokazao kao organizacija koja će prije zaštititi manje interesne grupe, nego provesti usmjerenu i oštru ekološku politiku. Iako su se svi sudionici složili da je globalna strategija protiv zagađenja u velikoj mjeri loša, konsenzus oko načina i mjesta borbe u ovoj kratkoj raspravi nije bio vidljiv.
Objavljeno
