Tema Piše: Jaka Primorac
Kako bi se u nekoj mjeri smanjile negativne posljedice utjecaja krize uzrokovane pandemijom COVID-19 na kulturni i medijski sektor, državna uprava te lokalna i regionalne uprave i samouprave diljem svijeta (u većoj ili manjoj mjeri) krenule su s izradom mjera za podršku sektoru. Brzina donošenja mjera i red veličine kojom su neke vlade, poput Njemačke, reagirale na negativne posljedice krize na kulturni sektor (otvarajući fondove u ukupnom iznosu od 30 milijardi eura) postavile su visoku ljestvicu očekivanja za kulturne radnike i umjetnike i u ostalim zemljama. Međutim, i brzina donošenja mjera, te njihov opseg i brojnost vrlo je varirao od zemlje do zemlje, kako globalno, tako i unutar Europske unije te u susjednim europskim zemljama. Upravo su u vrijeme provođenja online ankete za ovo istraživanje[1] (od svibnja do srpnja 2020. godine) mnogi donositelji/ce odluka na nacionalnoj i na lokalnoj razini upravljanja u istraživanim zemljama tek krenuli (ukoliko su krenuli) s uvođenjem mjera, kako za sve sektore, pa tako i za područje kulture.
Podaci pokazuju da, što se tiče nacionalne razine, većina je vlada u istraživanim zemljama regije u navedenom periodu donijela barem neke mjere za ublažavanje posljedica krize. Najčešće se radilo o jednokratnoj višemjesečnoj pomoći za umjetnike/ice i kulturne radnike/ice i to u visini minimalne zarade. U našem je uzorku u Hrvatskoj (84.55%) i u Sloveniji (78.43%) većina kulturnih radnika/ica izjavila da je dobila jednokratnu financijsku pomoć od države, što je u kontrastu s npr. Bosnom i Hercegovinom, gdje je tu pomoć dobilo manje od 9.8% ispitanika. U Sjevernoj Makedoniji takav tip pomoći primilo je 50.91% ispitanika, u Srbiji 49.04% ispitanika/ica te u Crnoj Gori 33,33% ispitanika/ica. U određenom broju istraživanih zemalja na nacionalnoj razini su bile dostupne i druge vrste mjera koje su ispitanici i iskoristili. Tako je npr. u Hrvatskoj većina ispitanika iskoristila mogućnost produženja rokova za realizaciju projekata koji su bili prekinuti zbog izbijanja pandemije. U Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji većem broju ispitanika/ica su isplaćena sredstava za odobrene projekte, uz dozvolu da ih se realizira kada to bude bilo moguće.
U velikoj većini europskih zemalja, pa tako i u našim istraživanim zemljama, od ukupnog javnog financiranja za kulturni sektor, financiranje na nacionalnoj razini iznimno je važno, dok značajnost lokalne i regionalne razine javnog financiranja varira od zemlje do zemlje. U slučaju Hrvatske, odnos udjela javnog financiranja kulture na različitim razinama je prilično konstantan u zadnjih dvadesetak godina, pri čemu je financiranje kulture na lokalnoj razini važno. Prema podacima za 2019. godinu, županije izdvajaju 4% ukupnog javnog financiranja, općine 6%, gradovi 33% dok samo Grad Zagreb izdvaja 15% od ukupnog javnog financiranja kulture u Hrvatskoj.[2] Upravo zato je zabrinjavajuće što podaci istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj kao i u svim ostalim zemljama jugoistočne Europe prema iskazima naših ispitanika/ica podrška kroz mjere pomoći kulturnom sektoru na lokalnoj razini u prvom valu pandemije uglavnom izostala.
U sklopu istraživanja željeli smo također istražiti i u kojoj su mjeri različite međunarodne zaklade i mreže s jedne strane te profesionalne asocijacije i različiti načini udruživanja s druge strane, bili otvoreni za pomoć kulturnom sektoru u zemljama jugoistočne Europe. Broj identificiranih mjera diljem regije nije bio velik u oba slučaja, a najviše je mjera zastupljenih od strane zaklada, odnosno drugih donatorskih organizacija prepoznato u Hrvatskoj (22,7%) i Sloveniji (27,5%). Najviše je bilo razumijevanja pokazano kroz mjere produženja rokova za realizaciju odobrenih projekata te odobrenja jednokratne novčane pomoći od strane zaklada. Pomoć od strane asocijacija, mreža i drugih vidova organiziranja podrške poput crowdfundinga bilo je prisutno najviše u Srbiji (49%), zatim u Sloveniji (45,1%) i u Hrvatskoj (36,4%) gdje su ispitanici bili potpomognuti od strane svojih strukovnih udruženja ili od mreža uspostavljenih na nacionalnom nivou. Uglavnom se tu radilo o različitim vidovima jednokratne novčane pomoći te kroz organiziranje online programa uz mogućnost donacija. Ovdje je važno za istaknuti upravo ovaj element solidarnosti unutar sektora koji se pojavio u više zemalja u regiji gdje su (u nekim slučajevima) po prvi puta surađivala različita profesionalna udruženja, kulturne udruge i nezavisni profesionalci koji su, uz kreiranje apela i lobiranje za pomoć sektoru, naglašavali važnost različitog tipa mjera, i sami organizirali skupljanje sredstava te njihovu distribuciju umjetnicima i kulturnim radnicima.[3]
Ogoljavanje stanja i produbljivanje započetih procesa
Globalna pandemija uzrokovana virusom COVID-19 ogolila je ono na što su istraživači i istraživačice već godinama ukazivali, a to je ranjivost i nesigurnost, kako kulturnog rada, tako i kulturnog sektora te neodrživost dosadašnjeg modela financiranja kulture koji u fokus stavlja projekt i tržišni pristup. Na globalnoj razini podaci su ukazivali na kritičnu situaciju u sektoru, na izostanak poslova, drastični pad primanja kulturnog radništva, te potrebu za žurnim djelovanjem u sektoru. Podaci istraživanja prikazani ovdje ukazuju da je u periodu prvog vala pandemije situacija u zemljama jugoistočne Europe slijedila navedene globalne trendove drastičnog pada prihoda, projekciju daljnjeg gubitka primanja tijekom nastavka krize, pri čemu su i dalje prisutne (samo)eksploatacijske prakse zaposlenih u sektoru.
Međutim, rane mjere koje su donošene tijekom prvog vala pandemije koronavirusom u istraživanim zemljama ukazuju kako na sličnosti, tako i na razlike u javnopolitičkim pristupima. Kada govorimo o sličnostima one se prvenstveno očituju u dimenziji nedonošenja lokalnih kulturnopolitičkih mjera u svim zemljama, što je u zemljama poput Hrvatske gdje su lokalna izdvajanja za kulturu važna vrlo problematična činjenica. Kada pak govorimo o razlikama, one su prisutne u vidu mjera na nacionalnoj razini između država, gdje je za Hrvatsku, Sloveniju te donekle i Srbiju raznolikost i brojnost mjera prisutna, dok u ostalim zemljama one uvelike izostaju. Nedostatak navedenih mjera može se pripisati i kontinuiranoj marginalizaciji kulture općenito, marginalizaciji rada u kulturi specifično, te jačanju tržišnog diskursa za kulturu u istraživanim zemljama. Problemi koje je prvi val pandemije otvorio samo se naslanjaju (i negdje produbljuju) već započete procese, dok razvoj mjera reflektira već postojeću konjunkturu u odabranim zemljama.
Naposljetku, valja naglasiti da podaci istraživanja ukazuju na važne elemente solidarnosti unutar sektora koji su vidljivi kroz umrežavanja profesionalnih udruženja koja dosad nisu surađivala, kroz akcije lobiranja i pisanja apela, kako državnoj upravi, tako i lokalnoj upravi i samoupravi, kako bi se potaknula transparentnost donošenja mjera ili uopće njihovog provođenja. U većini zemalja u regiji pokrenute su i crowdfunding kampanje za kolegice i kolege u sektoru koji su ostali bez primanja, te su stvorene i pojačane poveznice između kulturnih radnika i umjetnica, kako regionalno tako i međunarodno. Upravo ti elementi solidarnosti, međusobnog podupiranja, stvaranja novih kreativnih rješenja unutar i među organizacijama, često se naglašavaju se i kao ključni elementi otpornosti sektora.[4]
Navedena otpornost počiva u visokoobrazovanoj, vrlo angažiranoj i predanoj radnoj snazi, koja se identificira s radom u sektoru i subjektivno je vrlo involvirana u sam proces rada i u krajnji rezultat svoga rada, gdje se granice između privatnog i poslovnog života gube. Međutim, upravo ta kontinuirana uključenost u proces, uz podfinanciranost sektora koji ujedno ne može zaposliti dovoljan broj radnika/ica stvara i prepreke koje se očituju u samoeksploatacijskim praksama, rezultiraju često pregorenošću i posljedično željom za napuštanjem rada u sektoru.[5] Na takvoj “otpornosti” ne može ležati daljnja budućnost kulturnog sektora već se upravo ova situacija mora iskoristiti kako bi se propitao dosadašnji pristup kulturi, njenoj ulozi u društvu te posljedično kreiranju održivijih modela za razvoj sektora.
Tekst je sažeta i prilagođena verzija rada: Primorac, J. (2021). Izgubljeni prihodi i pronađena solidarnost: utjecaj prvog vala pandemije bolesti COVID-19 na kulturni sektor u jugoistočnoj Europi. Sociologija i prostor, 59 (219), 219-240.
[1] Riječ je o istraživanju Now it is Only More Visible: Life and Work of Cultural Workers in Times of the Corona Pandemic, o kojem je bilo riječi u prvom dijelu feljtona.
[2] Primorac, J. (2021). Compendium of Cultural Policies and Trends in Europe, 21st edition 2021. Country Profile: Croatia. Council of Europe/ERICarts. Dostupno ovdje.
[3] Npr. organizacija Fonda solidarnosti kulturnih radnika i radnica Srbije koji je nastao na inicijativu Nezavisne kulturne scene Srbije (NKSS), a u suradnji s Udruženjem likovnih umjetnika Srbije, Savezom udruženja likovnih umjetnika Vojvodine, Servisa za suvremeni ples Stanica, organizacije BAZAART i srpske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara – AICA. Primjeri iz Slovenije uključuju kampanje Solidarnost s kulturom, koju je pokrenula udruga Igor Zabel zajedno s Crvenim križem sredinom ožujka 2020.godine, te javnih akcija Društva Asociacija, dok je na Kosovu upravo kroz samoorganizaciju i zagovor kulturnih radnika u finalnu verziju vladinog paketa pomoći uključen i zaseban fond Umjetnost solidarnosti.
[4] Krolo, K., Tonković, Ž., Vidović, D., i Žuvela, A. (2020). Utjecaj pandemije COVID-19 i zagrebačkog potresa na OCD-e u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Rezultati testne faze istraživanja. Zagreb: Biblioteka “Kultura nova”. Dostupno ovdje (Pristupljeno 10. veljače 2021. godine)
[5] Vidi: Barada, V., Primorac, J. i Buršić, E. (2016). Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Zaklada “Kultura nova”; Cvetičanin, P. i Dinić, J. (2020). “Sada je samo vidljivije (ako ima ko da vidi)”, MANEK Magazin nezavisne kulture, Broj 9, str. 22-33.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
