Tema Piše: Jaka Primorac
Četvrti val pandemije je pred nama, a pred nama su i novi, javnopolitičkim rječnikom rečeno “izazovi” sada već druge pandemijske jeseni. I dok roditelji sa strepnjom ispraćaju djecu u školske klupe, a sretnici i sretnice koji još uvijek imaju posao nevoljko navlače masku na nos ili otvaraju novi prozor za Zoom sastanak, kulturni radnici i umjetnice i dalje pokušavaju pohvatati sve konce epidemioloških uputa i mjera te se vratiti u krug kreativnog stvaranja i rada. Rijetko tko je očekivao da će pandemija ovoliko dugo trajati i da će se toliko integrirati u naše živote, tako da joj ne vidimo skoro kraj već samo oblike življenja u kojima se nadamo da ona neće biti dominantni narativ. Međutim, ono što je očigledno jest da je naš kulturni život već sada stubokom promijenjen, a život kulturnih radnica i umjetnika, ukoliko su i dalje ostali raditi u kulturnom polju, i dalje nesiguran i ranjiv. Prethodna predpandemijska istraživanja u različitim europskim zemljama, na globalnoj razini pa i kod nas ukazivala su na prekarnost rada u kulturnom i kreativnom sektoru.[1] U pandemijskim uvjetima, ta prekarnost postala je još vidljivija i izraženija.
“2021. godina je i ja sam na turneji!”
“It’s 2021, and I am on tour!”, povikao je francuski umjetnik poznat kao Octopoulpe pred zamaskiranom publikom u Močvari, i apsolutno se mogla osjetiti njegova iskrena sreća koja je odzvanjala u našim ušima sada već odviknutima od buke. Prigušeni urlici odobravanja stopili su se s oduševljenim pljeskanjem i toptanjem nogama, jer nismo pretjerano više ni mogli učiniti zakočeni na našim epidemiološki propisno udaljenim sjedalima. Ovo je bio jedan od prvih “pravih” koncerata, tako da je oduševljenje publike bilo veliko, “tražila se i karta više”, premda to i nije bilo teško, jer je sjedećih mjesta bilo oko trideset. Octopoulpe je bio s jedne strane odvažan da se uopće usudio otići na “europsku turneju”, a ujedno i jako snalažljiv kada je mogao naći limitirana mjesta poput Močvare koja su diljem Europe ipak imala kakav-takav program tijekom pandemije.[2] Nakon perioda karantene, bili smo među rijetkim zemljama u kojima se (uz određene epidemiološke mjere) moglo ipak otići u kino, na kazališnu predstavu, pogledati izložbu ili poneki koncert manjeg opsega. Međutim, dijelom zbog straha od zaraze, poskupljenja ulaznica, a dijelom možda i zbog smanjenih primanja te možda već i izgubljenih kulturnih navika, mnogi nisu koristili te mogućnosti, a one, tako limitirane nisu mogle biti dovoljne da bi spasile (pandemijom i potresom) dvostruko ranjeni kulturni sektor.
A ta ranjenost naslonila se na već postojeću ranjivost sustava; već i u prvim danima pandemije kada su krenula prva otkazivanja koncerata, gostovanja, snimanja i sl., bilo je jasno da će kulturni sektor biti snažno pogođen posljedicama bolesti uzrokovane virusom COVID-19 te posljedično i implementacijama epidemioloških mjera. Na to je upozorio i niz istraživanja kako europskih kulturnih mreža i profesionalnih organizacija, tako i službenih podataka ministarstava kulture i različitih agencija diljem Europe. Kulturni sektor se tako i na globalnoj, kao i na europskoj razini aktivirao kako bi ukazao na sve aspekte ranjivosti područja i nužnošću hitnog reagiranja. Pristupilo se tako i razmjenama iskustava, izradi hitnih mjera, kao i skupljanju podataka o utjecaju pandemije na rad u kulturnom sektoru. Odabrani indikatori na europskoj razini pokazali su sveukupnu ranjivost kulturnog sustava dočim je urgentnost teme djelovala da se “zbiju redovi” među europskim kulturnim radnicima i umjetnicima, te da se urgira i lobira za snažniju podršku kulturnom sektoru u budućem Europskom planu oporavka.[3] Štoviše, globalna kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa uspjela je na vidjelo iznijeti svu ranjivost sektora kulture, neodrživost načina financiranja zasnovanog na tržišnim principima i projektnom tipu rada, te nužnost drukčijeg gledanja na kulturu i na stvaranje održivijih modela razvoja ovog sektora.
U tom periodu pokrenut je i niz ad hoc istraživanja određenih europskih mreža i udruga kako bi se stvorila što bolja slika o utjecaju pandemije na (europski) kulturni i kreativni sektor. Na sličan način, pokrenuti znanstvenom znatiželjom, ali i iskrenom stručnom zabrinutošću upravo iz potrebe da se sazna više o radnim i životnim iskustvima umjetnika i kulturnih radnica na području jugoistočne Europe tijekom razdoblja pandemije u periodu nakon prvog lockdowna, pokrenuto je ad hoc istraživanje u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji i Srbiji.[4] Htjeli smo ujedno utvrditi jesu li u ovom periodu postojali mehanizmi pomoći umjetnicima i kulturnim radnicima i radnicama (kako na nacionalnoj i na lokalnoj razini, tako i od strane međunarodnih zaklada, umjetničkih udruženja, kolega/ica ili javnosti). U istraživanju su bila zastupljena sva područja umjetničkog i kulturnog djelovanja, te su bili zastupljeni svi tipovi zapošljavanja u sektoru pri čemu je najviše ispitanika u ukupnom uzorku bilo od strane slobodnih umjetnika/ica te eksperata tj. onih koji nemaju stalne prihode, koji su zbog projektnog tipa rada u najranjivijoj poziciji u vremenima krize.
Izgubljeni prihodi i nastavak samoekspoatirajućih praksi
Podaci istraživanja ukazuju kako je u razdoblju prvog vala pandemije u svim istraživanim zemljama (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Slovenija i Srbija) kod ispitanika i ispitanica uslijed nemogućnosti rada zabilježen značajan pad prihoda. U svim istraživanim zemljama osim Crne Gore, prema samoprocjeni ispitanika i ispitanica mjesečni prihodi u ožujku i travnju 2020. godine bili su upola manji nego prosječni mjesečni prihodi u 2019. godini. Također, prema samoprocjeni ispitanika, za 2020. godinu predviđen je pad ukupnih primanja u svim istraživanim zemljama, i to na razini otprilike polovine njihovih prihoda u 2019. godini, kako pokazuju podaci ovog istraživanja. O razini ozbiljnosti situacije govori i podatak da većina ispitanika nije uspjela osigurati alternativni izvor prihoda u periodu ožujak-svibanj 2020. godine: radi se o 81.9% ispitanika i ispitanica u ukupnom uzorku koji nisu uspjeli osigurati alternativni izvor prihoda i to u periodu ožujak-svibanj 2020. godine, upravo kada su doživjeli gorenavedeni drastični pad osnovnih prihoda. Pri tome valja istaknuti da je samo mali dio ispitanika i ispitanica u našem istraživanju imalo određenu ušteđevinu na koju se moglo osloniti dolaskom globalne krize.
Ono što bi trebalo naglasiti jest da su razine prihoda kulturnih radnika i radnica i u okolnostima izvan krize kakvu je donijela globalna pandemija u većini istraživanih zemalja niske, pri čemu se to posebno odnosi na one zaposlene u organizacijama civilnog društva ili u statusu slobodnih umjetnika.[5] Projektna orijentiranost te okolnosti nesigurnih i niskih primanja rezultiraju time da kulturni radnici i radnice često također dovodi i do paralelnog obavljanja poslova ili rada na dodatnim poslovima kako bi podmirili sve životne troškove. Pri tome su kod prvog radnici/e dovedene u tu situaciju uslijed nemogućnosti odbijanja radnih zadataka, dok se u drugom slučaju radi o radu na poslovima koji nisu vezani uz kreativan rad, ali su neophodni kako bi se pokrila razdoblja bez rada na kulturnim i kreativnim projektima. Slijedom toga smo u našoj anketi ispitanike i ispitanice zamolili da navedu da li uz svoj umjetnički ili posao u kulturi imaju dodatni posao. Najviše pozitivnih odgovora bilo je u Crnoj Gori (56.5%), zatim u Bosni i Hercegovini gdje je 46% ispitanika odgovorilo da je moralo imati dodatni poslovni angažman, u Srbiji je pozitivno na navedeno pitanje odgovorilo 34.3% ispitanika, dok je u Sjevernoj Makedoniji taj postotak iznosio 25.5%. Najmanji broj ispitanika koji je morao imati dodatni poslovni angažman je u Hrvatskoj (22.9% te u Sloveniji – 17.6%). Važno je za istaknuti da za skoro dvije trećine njih (65.9%) ovaj dodatni posao donosi više od polovine ukupnih osobnih prihoda.
Prethodna istraživanja također pokazuju kako kulturni radnici i radnice (poglavito u nezavisnom kulturnom sektoru kao i u sektoru kulturnih industrija) kako zbog strukturnih nedostataka, tako i zbog visoke identifikacije s radom u sektoru upražnjuju (neplaćeni) prekovremeni rad te samoeksploatirajuće prakse.[6] Podaci istraživanja za jugoistočnu Europu također ukazuju kako preko polovine anketiranih često ili uvijek radilo više od osam sati dnevno i preko 30% često ili uvijek više od 40 radnih sati tjedno. Pored toga, između 30% i 50% je često ili uvijek radilo i noću, između 50% i 60% radi i vikendom, od 40% do 50% za vrijeme godišnjih odmora, a između 40% i čak 70% (u Bosni i Sloveniji) za taj prekovremeni rad nije bilo plaćeno.[7] Govoreći o potplaćenom i neplaćenom radu, važno je spomenuti da je upravo u kulturnom sektoru važan doprinos i volonterskog rada kao oblika neplaćenog rada. Nažalost, u Hrvatskoj kao ni u široj regiji nemamo podataka o udjelu volonterskog rada u kulturi općenito, premda bi nam takvi podaci bili dragocjeni za bolje procjenjivanje ukupne dinamike tržišta rada u kulturi. Štoviše, procjena podataka o volonterskom te ostalim vidovima neplaćenog rada u cjelini uvelike bi nam pomogla da se ukaže u kolikoj mjeri je s jedne strane rad u kulturi potplaćen, te s druge kako je zapravo cijena kulture i umjetnosti zapravo znatno veća, što je bitno i u kontekstu procjena gubitaka u sektoru uslijed COVID-19 pandemije gdje je ova dimenzija rada u kulturi bila zanemarena.
Nastavak feljtona donosi analizu mjera koje su poduzete tijekom prvog vala pandemije koronavirusa u istraživanim zemljama te razmatra mreže solidarnosti koje su se razvijale paralelno s njima.
Tekst je sažeta i prilagođena verzija rada: Primorac, J. (2021). Izgubljeni prihodi i pronađena solidarnost: utjecaj prvog vala pandemije bolesti COVID-19 na kulturni sektor u jugoistočnoj Europi. Sociologija i prostor, 59 (219), 219-240.
[1]Vidi: Hesmondhalgh, D. i Baker, S. (2011.) Creative Labor. Media Work in Three Cultural Industries. London and New York: Routledge; McRobbie, A. (2016). Be Creative. Making a Living in the New Culture Industries. Cambridge, Malden: Polity; Neil, G. (2019). Culture and Working Conditions for Artists. Implementing the 1980 Recommendation Concerning the Status of the Artist. Paris: UNESCO.
[2]Npr. Polivtseva, E. (2020) Performing arts in times of the pandemic: status quo and the way forward. IETM REPORT. Dostupan na linku (Pristupljeno 10.veljače 2021.godine); OECD (2020). Culture shock: COVID-19 and the cultural and creative sectors. Dostupno na linku (Pristupljeno 10.veljače 2021.godine); UNESCO (2020). Culture in Crisis. Policy Guide for a Resiliant Sector. Paris: UNESCO.
[3]Vidi: European Parliament resolution on the cultural recovery of Europe (2020/2708(RSP)).
[4]Tekst se zasniva na istraživanju provedenom od svibnja do srpnja 2020.godine pod nazivom Now it is Only More Visible: Life and Work of Cultural Workers in the Times of the Corona Pandemic. Voditelj istraživanja bio je prof. dr. sc. Predrag Cvetičanin, Centar za empirijske studije kulture jugoistočne Evrope (CESK) te Sveučilište u Nišu, Srbija, a više informacija o samom istraživanju i korištenoj metodologiji i njenim ograničenjima može se naći u gorenavedenom članku. I ovom prilikom zahvaljujem se kolegama dr.sc. Predragu Cvetičaninu i dr.sc. Goranu Tomki na pomoći s obradom podataka istraživanja.
[5]Kako su pokazala prethodna istraživanja na razini regije: Cvetičanin, P. i sur. (2017). “The Socio-economic Status and the Lifestyle/Workstyle of the Employed/Engaged in the Civic Cultural Sector of South-East European Societies”.
[6]Vidi publikacije: Barada, V., Primorac, J. i Buršić, E. (2016). Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Zaklada “Kultura nova”; Barada, V. i Primorac, J. (2018.) “In the Golden Cage of Creative Industries: Public-Private Valuing of Female Creative Labour”. U: Bilić, P., Primorac, J. i Valtysson, B. (ur.) Technologies of Labour and the Politics of Contradiction. Palgrave Macmillan, str. 121-139.
[7]Kako se navodi u preliminarnom prikazu našeg istraživanja: Cvetičanin, P. i Dinić, J. (2020). “Sada je samo vidljivije (ako ima ko da vidi)”, MANEK Magazin nezavisne kulture, Broj 9, str.22-33.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
