Prvi je zadatak bio jednostavan: opisati što danas nosimo na sebi. Skenirajući poliesterski duo koji me obavijao, bež Bershka hlače i bijelu Pull&Bear majicu, razmišljala sam o svojoj drugoj najvećoj neprijateljici (ja sam prva) i zašto sam je, pobogu, poslušala kad mi je rekla:
– Nepredvidljiv je tvoj stil. Sad mi izgledaš ko reper, to adidas, kratko ošišano i to. Znaš nisi mi to ti u mojoj glavi. Onda recimo kad si nosila moje hlače top ti stoji, sve ti dobro ističe drugačije je a paše ti. Opet si svoja, a znaš… malo si se pogubila u tim stilovima. Evo sad ko da gledam tatu kak ide na nogometno igralište, kužiš.
– A kaj je ja? Kaj je moj stil?
– Ne znam, ne mogu ja to više pohvatat. Previše lutaš. Na primjer ta trenirka mi je dobra ali to sve skupa, te čarapice, kratke hlače hahaha. Znači hlače su mi dobre same za sebe, trenirka sama za sebe, tenisice čarape, sve je dobro. Sad ta kratka frizura isto znaš ne paše mi to na to. Ja bi na te hlače stavila neki sako šlampavi a ne tu trenirku. Onako razbojnički izgledaš ko da ćeš istuć nekog.
– Pa možda i oću.
– Pa možda i oćeš, da. Imaš puno robe a onda na kraju nemaš kaj za obuć. To ti je problem veliki. Ne možeš se nać nikako. Kakva je ovo faza ja ne znam.
Odlučila sam progutati “OVO NIJE FAZA MAMA” rečenicu i ne širiti područje borbe, radije poslušati neprijateljski nastrojenu modnu kritičarku, jer je autfit za taj dan trebao ispuniti više kriterija. Prvi je funkcionalne prirode: uklopiti se u vremenske prilike toplog dana i hladne noći. Drugi je estetsko-psihičke prirode: biti dovoljno kul da se ne osjećam algoritamski jadno i dosadno na radionici rezidentice projekta BoSA (Briefing on Soft Arts), Joanne Walsh u Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), ali i dovoljno neupadljiv da se ne osjećam prenapadno na meet and greetu sa starcima mojeg najvećeg fana.
Gledajući u zadnju rečenicu najave radionice Preispisivanje odjevnog predmeta “Odjenite ono što sanjate, dođite kakvi jeste”, slušajući svoju drugu najveću neprijateljicu i vlastite paničarske misli, svjesna iznimno teškog zadatka koji sam stavila pred sebe, nisam htjela dići ruke od svega i pomiriti se s neuspjehom ili, još gore, istinom.
Za razliku od Karla Ovea Knausgårda, cendravog daddyja autofikcije, kako ga naziva šećerna mommy književne kritike An. Fazekaš, “projekt prepričavanja svoga spektakularno nespektakularnog života preko nekoliko tisuća stranica” uopće nije moja borba. Moja je, recimo, biti na radionici multidisciplinarne autorice koja ne samo da djeluje u području tiskanih, digitalnih i izvedbenih umjetnosti, nego je i dvije godine pisala mjesečnu kolumnu o modi i kritičkoj teoriji Theory of Style za Spike Art Magazine u Berlinu i, uz to, biti opkoljena ekipom polaznica i polaznika koji nisu daleko od Pinterest streetstyle bogova, čiji beskrajno kul i pažljivo kurirani autfiti zrače onim it girl spojem nonšalantnosti, odvažnosti i čudnovatosti.
A ona, samoprozvana art kuja, sjedi među njima u tom bljutavom hororu od autfita. Silom okolnosti, krenula se ogledati u drugima, pa je ono što se trudila dobro, dobro potisnuti, ipak, malo pomalo, krenulo izlaziti na svjetlo običnog dana.
***
Umjesto da sam ispunila prvi zadatak i jednostavno napisala što nosim na sebi, ispovraćala sam istinu po papiru, jer jedino što mi provjereno dobro ide je 3 u 1 kombinacija kompliciranja vlastitog života, traženje izgovora i prostitucija vlastite nesigurnosti:
“Ja sam najveće konzumerističko smeće bez osobnosti. Hvala bogu da mi je danas došao Zalando paket jer inače ne bih imala što staviti na sebe. Sva quirky odjeća mi je ostala u stanu u Zagrebu. U Karlovcu imam samo ‘bejsik kuja’ dosadnu jadnu robu u kojoj me mama ne osuđuje. Vani je prvo prevruće, a onda prehladno, a ja sam išla vlakom iz Karlovca za Zagreb i oznojila se ko svinja. Hvala bogu na poliesteru, jeftin je ne gužva se i usmrdi se dok kažem keks. Da nemam ove bež široke hlače ne bih se ni pojavila jer su mi doma samo hlače koje mi previše pokazuju oblik nogu i bokova. Hvala bogu da je postolar uspio popravit ove chunky Buffalo šuze (propale su im potplate) jer inače ne bih imala što staviti na sebe osim Birkica, a nokti mi izgledaju kao deveti krug pakla i puna sam žuljeva od trčanja.“
Inače, da bolje dočaram zašto je teška sramčina napisati nešto ovakvo baš na ovoj radionici: iako bi se o radu Joanne Walsh – aktivistkinje i autorice 12 knjiga (od kojih su dvije suautorske, napisane u paru s umjetnom inteligencijom koju je sama programirala) – mogle napisati kartice i kartice teksta, ono što, barem meni, uvjerljivo krade cijeli šou je biblija Girl Online: A User Manual (Verso, 2022). Kako je opisuje jedna od recenzentkinja s Goodreadsa, to je knjiga koja je “za izgubljene dvadesetdvogodišnje studentice humanistike ono što je Stakleno zvono za šesnaestogodišnje wannabe Njujorčanke iz malih mjesta (i mislim to kao kompliment)”.
Radi se o hibridnom svesku koji je sve i ništa: korisničke upute, manifest, književna kritika, forum post, memoari o majčinstvu, povijesni roman o internetu u 2000-ima, feministička autoteorija, blog, ljubić… Formalno i strukturalno ustrojen kao podivljalo blicanje ekrana, metaforički je to gustiš međusobno uvezan i zbijen teorijskim razlaganjem stanja dvostrukosti ili rascjepa (online/offline) koji se ženama događa u internetskom prostoru. “Ako je žena čisti kontekst, djevojka je čisti koncept”,1 zaključuje Walsh pišući o ženama koje u online svijetu postaju djevojke, čarobna bića negdje između virtualnog i stvarnog.
U okviru zagrebačke rezidencije Walsh istražuje “povijest i suvremene strategije žena, nebinarnih i trans osoba te granice koje koriste kako bi stvorile ono što Jack Halberstam naziva ‘ženskim maskulinitetima’, kroz formalne i neformalne ‘izvedbe’ – od butch i dandy figura do drag kingova.”
To se čini logičnim i uzbudljivim, s obzirom na njezin dosadašnji rad, osobito već spomenute kolumne za Spike Art Magazine, koje modi ne pristupaju isključivo u lifestyle smislu, nego uvijek bujaju oko kapitalističke kolonizacije žudnje i ideje stila kao jezika moći i otpora, pritom promišljajući načine da se preotme (muškocentrični, algoritamski, tržišni) pogled i preokrene ga se u autorski čin. “U vremenu u kojem žene mogu nositi što god žele, zanima me što još uvijek određuje rodne granice odijevanja, koje danas često proizlaze ne iz samog odjevnog predmeta, već iz načina njegova nošenja”, govori Walsh o novom istraživanju.
Radionica se, prema najavi, trebala baviti “pisanim odjevnim predmetom”, Barthesom i njegovom analizom sustava mode, ali što je Walsh o tome konkretno govorila, iskreno, nemam pojma. U moju obranu:
- u pedeset se posto slučajeva prepadnem čim čujem ime nekog teoretičara jer odmah u startu mislim da nema smisla ni pokušati shvatiti
- u deset se posto isključim jer mislim da to već znam i nisam zaboravila (ne znam i zaboravila sam)
- u preostalih četrdeset posto gubim fokus jer razmišljam o centru svijeta – sebi.
Tako samo u ovom slučaju imala b i c kombinaciju, jer Barthes, duh!, i jer sam manijakalno vrtjela unutarnji nemojmeprozvatidapročitam nemojmeprozvatidapročitam nemojmeprozvatidapročitam monolog, dok se art kuja pored mene nije žrtvovala i počela čitati svoj “This? Literally the first thing I grabbed. (said while clearly styled on purpose)” opis autfita.
Okrenula sam se prema njoj i tada ugledala… njih. Ne, to nije bila ljubav na prvi pogled, nego na onaj sitni trzaj, kad ti nešto bljesne u oku i ne znaš je li svjetlo ili ljubomora – sjaj što presvlači svijet u reflektirajuće površine. Zaljubila sam se u njih kao u neku svjetlucavu grešku algoritma: Puff Bow Siren Silver Metallic kroksice… ime koje zvuči kao najneviniji zločin i najgora AI pop pjesma. Njihov sjaj kao da je upravo izašao iz snova djevojčice koja je progutala cijeli Shein katalog i rekla “ovo je moje oružje”.
Kakav savršen par! Art kuja nosila je tu nakupinu plastike, ironiju Puff Bow Siren Silver Metallic kroksica s gracioznošću. Činilo se kao da su one odabrale nju, a ne obrnuto – kao da ju je kroks prepoznao, prihvatio i usvojio. I u tom mikrotrenutku blještavila i pjene, pomislila sam: možda ljubav uvijek počinje tako – u sjaju koji ne možeš posjedovati.
***
Drugi zadatak: isti taj tekst, kojom god logikom, napraviti suprotnim. Znači, presvući tekst, kad već ne mogu sebe. Zasukala sam rukave svoje bijele 100 % poliester Pull&Bear majice i predala se jednoj od mojih top tri najdražih aktivnosti – laganju:
“Ja sam najmanje konzumerističko smeće i imam osobnost. Hvala bogu da nemam problem s naručivanjem Zalando paketa u 3 ujutro kad se osjećam beznadno. Ja sam tako quirky i jedinstvena. Hvala bogu što nemam problem odijevati se onako kako stvarno želim. Hvala bogu što nisam bejsik kuja. Hvala bogu što se tijekom dana ne izmjenjuju tri godišnja doba svaka dva sata pa se zapravo mogu odjenuti kako hoću. Hvala bogu što se ne znojim kao svinja u svojoj poliesterskoj odjeći. Hvala bogu što se osjećam ugodno u svom tijelu i u onome što nosim. Hvala bogu što mogu opisati i zamisliti odjeću u kojoj se osjećam vjerno sebi. Hvala bogu što nisam konzumeristička bejsik kuja.”
Osjetila sam da je došlo moje vrijeme da zasjam i dokažem svoju vrijednost, budem ona smiješna cura kad već ne mogu biti ona dobro odjevena. Pročitala sam svoje remek djelo, a umjesto AHAHAHHAHAH, aplauza, lupanja po nogama, vrištanja i smijanja do suza, zaslužila sam par sramežljivih haha i hhh. Karma je kurva.
Taman je tada uslijedila kratka pauza, očito smo je svi zaslužili nakon mog teksta, pa sam se mogla bez pritiska gnušati u neugodi i prepustiti djelotvornim mehanizmima nošenja sa zločestim osjećajima: natočiti si čašu crnog vina u kuhinji, da zalijem otvorenu ranu, i pojesti par bajadera previše, da ugušim osjećaje šećerom.
Čim je Joanna Walsh objasnila treći zadatak: napisati kakav je osjećaj odjeće koju imamo na sebi, znala sam da je vrijeme da odem – bio je to prevelik zalogaj suočavanja za tadašnju mene, a neka je doza životne snage i energije trebala ostati i za prezentiranje autfita starcima mojeg najvećeg fana.
Prije rastanka sam, ipak, odlučila da je dosta laži i suzdržavanja za taj dan. Vrijeme je za nagon, impulzivnost i napadnost. Tako sam ustala i pred svima rekla da je moje vrijeme otkucalo, ali da prije nego što odem želim pofotkati taj prekrasni komad plastike, imati uspomenu na ljubav koja mi je, u sekundi, prevrnula cijeli svijet naopačke. Art kuja se nasmijala i rekla sudbonosno da. Ljubav, doista, sve pobjeđuje.
***
Na putu do meet and greeta, gdje ću se vjerojatno ponovno sresti sa svojim projekcijama, obratila sam pozornost na sintetički zvuk trenja između ruku i materijala, taj sramežljivi mali šum. Ako je osobno političko, a moda stalno oscilira između samoizražavanja i konformizma, gdje se zapravo nalazi “ja” u onome što nosim?
Ipak sam bila prisiljena razmišljati o poliesteru; tome kako me taj klizavi, glatki, zagušljivi materijal obavija poput umjetnog dodira. Kad se zagrijem, neprozračna tkanina se zalijepi uz kožu kao prozirna folija, pa sam svakim idućim pokretom sve znojnija. Tik-tak, tik-tak. Sretnem svog najvećeg fana koji mi da pusu i kaže AJME KAK SI ZGODNA DANAS. Hvala bogu na poliesteru. Jeftinoj, mekoj, sjajnoj laži. Neetičnoj, smrdljivoj, izrabljivačkoj istini. Hvala bogu što mi tako dobro stoji.
- U izvorniku: “If a woman’s all context, a girl is all concept.” ↩︎
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
