Intervju Kuštrava, blijeda ženska s podočnjacima koja se ne skida iz oversized bež balonera i New Balance tenisica, sa sobom uvijek tegli ili Ikea ruksak ili tote bag koji izgleda preteško. Prije predavanja sjedi na stepenicama Filozofskog, čita Anku Žagar i zapisuje bilješke u istrošenu tekicu dok puši smotanu cigaretu i natapa je ružem. Ona obožava suvremenu poeziju, ali samo ako je njezin jezik toliko zaglibljen u metaforu da izaziva glavobolju. Svjesno i namjerno voli komplicirane stvari ili komplicira one jednostavne, jer ako je previše jasno, onda je banalno.
Iako ne može zamisliti život da se ne bavi umjetnošću, osjeća grižnju savjesti zbog toga što si dopušta taj luksuz dok svijet gori. Redovito ide na prosvjede i često ih promatra kroz teorijsku prizmu – analizira slogane, simboliku transparenta, a ponekad se i uhvati kako procjenjuje njihovu tipografiju. Na geštalt psihoterapiji (koja joj je preskupa, ali je uvjerena da je nužna) uči kako se pomiriti s vlastitim proturječjima: kako biti kritična prema sustavu i pronaći načine preživljavanja unutar njega, kako vjerovati u kolektivnu akciju i biti cinična prema vlastitoj generaciji. Međutim, nikako ne može ušutkati onaj dio sebe koji propitkuje je li i to sve samo još jedan u nizu simptoma neoliberalne opsesije samopomoći.
Kavu pije u Krivom, bez šećera, jer uživa u neprijatnosti života i kave podjednako. Stalno se žali na akademski sistem i Ministarstvo kulture i medija, ali će se unatoč tome boriti za svaku stipendiju. Gdje god stigne, nastoji utrpati riječ “praksa”, a prije nego što počasti nekom pronicljivom misli naglasi da je to baš negdje nedavno pročitala (na svom TikTok feedu).
U love-hate relationshipu je s vlastitim poljem interesa. Smeta joj akademska distanca i sterilnost, zbog čega se rado poziva na važnost osjećaja, iako svaki analizira kao kulturni konstrukt. Također bi se svađala do iznemoglosti samo da dokaže da su kritički odmak i objektivnost izmišljotina ili da autentična umjetnost nije iskrena jer je i to tip konstrukcije i fetišizacije identiteta umjetnice koja ju proizvodi. Istovremeno se, međutim, pita je li ijedna od tih rasprava uopće bitna.
Ona prezire mejnstrim, ironično gleda Bridgerton, a još ironičnije sluša narodnjake i cajke. Zato se i svake godine baca na koljena na Kafanskoj boli u Mediki. Dok vrti očima na sve ovakve licemjerne, dvolične i prepotentne art kuje, u dubini vrlo dobro zna da u njoj čuči jedna potpuno ista. Ako ne i gora.
Koliko košta Abolish capitalism na Etsyju
Art kuja utjelovljuje tranziciju hipsterskog identiteta u kojem umjetnost nije samo sredstvo koje oblikuje imidž kroz vizualnu aproprijaciju, nego i cijeli set vrijednosti vezan uz feminističke i antikapitalističke prakse. Pritom, čini se, stalno pleše na granici između estetskog fetišizma i stvarnog intelektualnog angažmana. Umjetnost je za nju prostor raspojasane i sirove strasti, fitilj za izražavanje, ali i identitetski kapital, nešto što se mora konzumirati s ispravnom dozom nonšalancije – jer slijepa opčinjenost nije kul, a intelektualni kredibilitet ipak zahtijeva određeni odmak.
Njezin se identitet gradi kroz prepoznatljive kodove estetizirane kulture i ugrađuje u njezin đir – nosi majicu Sestrinstvo i jedinstvo, čita knjige koje su izdali Booksa i MaMa, obilazi buvljak na Britancu, koristi terapijski rječnik, naslikava umjetničke radove s festivala Organ Vida i transparente s Noćnog marša za Instagram storyje. Art kuja često razmišlja o vlastitoj ulozi u sustavu protiv kojeg se bori: može li biti iskreno protiv kapitalizma ako nosi tote bag s natpisom Abolish capitalism kupljen na Etsyju?
Suvremeni digitalni pejzaž dodatno komplicira njezinu poziciju. Iako se kostriješi na prisvajanje progresivnih ideja radi profita, i sama zna da njezin kvir, feministički i lijevo orijentirani identitet često prati specifična vizualna i lifestyle estetika koju Instagram i TikTok mikrotrendovi neprekidno recikliraju. Prezire ideju da književnost postane fotka pjesme Rupi Kaur, ali istovremeno ne može odoljeti potrebi da na story šikne fotku stiha Anne Carson i svojih izgriženih zanoktica pored poluprazne šalice kave. Dakle, čak i dok kritizira tržišnu logiku, sudjeluje u istoj estetizaciji intelektualnosti koju prezire.
S obzirom na to bi se moglo postaviti pitanje o tome jesu li njezin identitet i usvojeni kulturni kodovi tek potrošna roba kurirana kroz internetske algoritme i scenu, koji favoriziraju određene ideologije, prakse, poetike i vizualne trope. U tome leži njezino ključno proturječje – art kuja želi da umjetnost, kultura, feminizam i aktivizam budu nešto više od vizualnog rekvizita, ali istovremeno sudjeluje u njihovoj estetizaciji do te mjere da se njihovo značenje razvlači poput prežvakane žvakaće gume, ljepljive mase koja više nema ni svrhu ni okus.
Ekskluzivnost margine
S jednakom strašću nastoji distancirati svoj kulturni kapital od mejnstrima i fetišizira sveto tlo nezavisne kulturne scene. Nju i šaku sinkroniziranih istomišljenica često se može vidjeti na događajima koji su neka vrsta internog rituala i razmjene; eksperimentalnim kazališnim izvedbama, performansima i galerijskim instalacijama. Dakle, događanjima koje redovito posjećuje jedna te ista publika. Sve ostaje unutar uskog kruga prijateljica i poznanica koje kasnije, uz craft pivo ili vino iz biodinamičkog uzgoja, seciraju dojmove nadahnute kompaktnom sintezom umjetnosti, filozofije i političke angažiranosti. A tek treći čin u kojem izvođači kolektivno reinterpretiraju aporije egzistencije kroz zvuk razbijanja stakla i citate Waltera Benjamina – kakva teška vrhčina! Reality check: gleda u izvedbu kao tele u šarena vrata, ali bi radije iz svog rječnika izbacila riječ “praksa”, nego priznala da nije skopčala ni pola uklopljenih referenci. Tako svatko svakome kima glavom u znak odobravanja, stvarajući iluziju angažirane scene koja zapravo funkcionira kao zatvoreni ekosustav kulturnog kapitala.
S jedne strane, art kuja mrzi elitizam institucionaliziranog svijeta kulture i tvrdi da ona mora biti dostupna svima. S druge strane, tijekom studentskog obrazovanja prolazi kroz filter: usvaja metajezik potreban za ulaženje u kulturno-umjetnički diskurs i suvereno baratanje njime, rafinira svoj senzibilitet, bere kulturni kapital učeći sliniti po umjetnosti prosvijećene i senzibilizirane manjine. Tako odobrava upravo onu umjetnost koja zahtijeva usvajanje specifičnih kulturnih kodova, čime nesvjesno sudjeluje u stvaranju ekskluzivnosti koju prezire. Obožava marginalne umjetnice i kolektive, ali uglavnom one koje je prethodno validirala njezina ekipa ili algoritam društvenih mreža. Jasno je; biti dio nezavisne scene nije samo pitanje političke i estetske osjetljivosti, nego i marker osobnog identiteta.
Ona je u otporu prema trendovima i društveno-materijalnim uvjetima koji oblikuju suvremenu književnu produkciju, što je jasno iz njezinih objavljenih kritičkih tekstova na portalu za koji piše. Kritizira izdavačke prakse Frakture, ali bi, ruku na srce, rado pristala objaviti zbirku poezije u njihovom izdanju. Art kuja ne želi biti dio konzumerističke mase, prezire brzu, plitku kulturu koja glatko klizi uz dlaku njezinih konzumenata, iako je i njezin vlastiti intelektualni habitus postao brendirana estetika. Ona ne želi da umjetnost postane puki proizvod, ali njezin kulturni kapital nakuplja se upravo zato što konzumira “pravu” vrstu umjetnosti. Ironija je u tome što su njezine referentne točke – Barthes, Kristeva, Bourdieu – postale simboli, gotovo fetiši, koji funkcioniraju na istom tržišnom principu kao i brendirana roba. Kada kupuje novu zbirku poezije iz male neovisne knjižare, osjeća se kao da podržava otpor, ali taj čin je i dalje dio iste potrošačke kulture koju odbacuje.
Art kuja tako živi u stalnom rascjepu između intelektualnog prezira prema tržištu i neizbježnog sudjelovanja u njemu – kritizira komodifikaciju umjetnosti i što postaje objekt potrošnje, a ne izražavanja, dok je istovremeno svjesna da se njezin identitet, estetika i afiniteti oblikuju unutar istih tržišnih struktura koje odbacuje. Svaki njezin otpor prema kapitalizmu zapravo je i njegov nusprodukt.
Sramčina
Njezina najveća sramota je što je uspjela postati punokrvna art kuja iako joj je mama frizerka, a tata radi na benzinskoj. Kad god je netko zdravog razuma, tko se ne bavi nekim humanističkim ili umjetničkim pretakanjem iz šupljeg u prazno, pita što studira ili čime se bavi, zakrči joj u želucu i momentalno si poželi iščupati jezik iz usta. Biti prisiljena opetovano objašnjavati zašto bi se netko posvetio bavljenju “beskorisnim” područjem u svijetu koji je zaljubljen u mjerljivost, proračunljivost i pragmatičnost te u posljednjem koraku opravdavati vrijednost svojih neisplativih i suvišnih interesa dok ju osoba s druge strane samo sažaljivo gleda, a ona se dinsta u cmizdravom i ljigavom sramu, postalo je zamorno i izlizano. Onda radije ismijava samu sebe i ironizira svoju vrlo živu ljubav prema onome čime se bavi, pokušavajući se svim snagama iskobeljati iz romantičnog i egzotičnog stereotipa art kuje.
Pristup obrazovanju koje ne mora nužno opravdavati svoju ekonomsku isplativost, luksuz je koji nije dostupan svima, tako da je bavljenje humanističkim i umjetničkim poljima u samoj svojoj srži velika privilegija. Svijest o tome samo dodatno daje gas osjećaju imposter sindroma koji se nalazi na svakom koraku s druge strane bojišnice – unutar akademskih krugova. Tamo se vrlo brzo učahuri potreba za neprestanim dokazivanjem, osjećaj intelektualne inferiornosti i kaskanja za znanjem, koje je, čini se, gotovo nemoguće nadoknaditi kako se spada. Na taj se način oblikuje napetost između zahvalnosti i nesigurnosti, kao i raskorak između samopouzdanja i srama. Art kuja je svjesna toga da je studiranje komparativne književnosti privilegija, zbog čega samu sebe preispituje zaslužuje li ju ona uopće.
Njezin se sram najviše rasplamsava na studentskom poslu. Kapitalizam smatra uzrokom sveopće kulturne ispraznosti, ali zna da je on neminovni okvir u kojem egzistira, pa čak i oblikuje njezin identitet. S obzirom na to, ona ljeti slaže sendviče u Fresh Corneru, dok njezini prijatelji idu na more, što nije samo pitanje financijske potrebe, već i svojevrsna performativna gesta: dokaz da je ona svjesna realnosti, da ne živi u nekom idealiziranom umjetničkom oblaku.
U krajnjoj liniji, rad u Fresh Corneru je vid otpora. Svaka smotana sendvič-folija služi kao podsjetnik da je to iskustvo neophodno za njezinu intelektualnu formaciju i da sustav nije dovoljno promatrati samo iz sigurne udaljenosti, već ga treba iskusiti iznutra, baciti se u njegove ralje da bi kritika i bijes imali pravu težinu. O strahu od budućnosti, odnosno radu van struke ili prekarnom, potplaćenom, honorarnom radu u struci, kao i onom koji ne ulazi u staž, još ne želi pričati – to zasad potiskuje.
Iz svega se može vrlo jednostavno zaključiti da je ona programirana da bude površna. Bezglavo i slijepo prati trendove, pati na to da je drugi doživljavaju kao kul i intrigantnu. Međutim, jako je oprezna i dosta dobro izbjegava to da njezina dosadna, isprazna i nepotkovana prosječnost i povodljivost izađu na vidjelo. I to korištenjem trećeg lica. Wooow, stara, kako originalno!
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
ObjavljenoObjavljeno
