Tema “Oni se čak nisu ni oznojili, mi smo ti koji su se preznojavali hodajući tvornicom”, komentirala je uvjete tekstilnih radnica_ka Destene Sudduth u vlogu pri posjeti kineskom “centru za inovacije” SHEIN. U lipnju ove godine, niz manje poznatih influencera pozvan je na zajedničko putovanje s ciljem opravdavanja netom izašlih glasina o kršenju ljudskih prava, odnosno trgovine ljudima i prisilnog rada u tvornicama modne kompanije SHEIN. Svaki od pozvanih influencera dokumentirao je posjet hvaleći profesionalnost, lakoću i sigurnost rada u SHEIN krojačkim postrojenjima. Objavljeni je sadržaj ubrzo postao viralan uz niz popratnih video ili tekstualnih kritika na plaćenu propagandu.
Odabirom manje poznatih influencera kompanija im je pružila priliku za širi doseg pratitelja, pritom koristeći ono što Tansy E. Hoskins u knjizi Zašiveno do bola: antikapitalistička knjiga mode ističe kao iznimno važnu promjenu u brendiranju modnih kompanija – suradnju s pojedinačnim online blogerima koji kupcima pružaju veći osjećaj povjerenja prema reklamiranom proizvodu. Hoskins je kapitalističku kooptaciju (pasivnih) parasocijalnih odnosa koje gledatelji ostvaruju s influencerima ili drugim autorima online sadržaja u vidu preporuka opisala još 2014. godine.
Skoro 10 godina kasnije, situacija u brendingu i kampanjama modne industrije nije ništa bolja. Velike kompanije razvile su marketinške strategije koje prate razne progresivne politike “u trendu”, poput naglaska na održivosti ili reciklaži materijala, čime se šire na tržištu i neometano nastavljaju s hiperprodukcijom tekstila koji u brzom roku odlazi na smetlište. S time se složila i publika nakon nedavno održane projekcije filma The True Cost (2015.) režisera Andrewa Morgana u Zelenoj Akciji.
Projekcija filma The True Cost i predstavljanje tekstilne instalacije Ivane Stećuk održala se u okviru projekta Dani održive mode koji je provela Zelena akcija u Zagrebu, Splitu i Umagu. Cilj ove višetjedne manifestacije je ukazati na alternativne i manje štetne pristupe osmišljavanju i konzumaciji mode.
The True Cost dokumentarni je film iz 2015. godine koji se bavi temom brze mode i njenog pogubnog utjecaja na ljudska prava i okoliš. U film su uključeni intervjui s osobama iz različitih ogranaka modne industrije s ciljem mapiranja zajedničkih, već široko poznatih problema poput iskorištavanja jeftine (ženske) radne snage, neplaćenog i nesigurnog rada, hiperprodukcije štetne za okoliš, neadekvatnog rješavanja toksičnog otpada i uništavanja prirodnih usjeva pri uzgoju biljaka za proizvodnju tekstila.
Među provedenim intervjuima ističe se onaj sa Shimom Akhter, radnicom u jednoj od tvornica tekstila u Dhaki. Radnice u Bangladešu nalaze se među najpotplaćenijima u svijetu. Akhter je ujedno i pokretačica sindikata u svojoj tvornici, a iz njenog svjedočanstva saznajemo o fizičkom okršaju s upravom i nesigurnim uvjetima rada protiv kojih se zajedno s drugim radnicama borila. Pokušaji sindikalnog udruživanja za poboljšane uvjete rada otežavaju državne politike u vidu zabrana, ušutkavanja i raznih ilegalnih akcija zbog profita koji bi multikompanije preseljenjem u države s još nižom razinom zakonske regulacije mogle odnijeti.
U filmu se spominje i tragedija u Rana Plazi, izrabljivačkoj tvornici koja se 2013. godine urušila, a u nesreći je poginulo više od 1000 radnika_ca. Hoskins, koja se u filmu također kratko pojavljuje, u svojoj knjizi napominje da su radnice na dan urušavanja molile svoje nadređene da ne ulaze u zgradu zbog vidljivih strukturnih oštećenja na zgradi. Šefovi su njihove zamolbe ignorirali i prijetilii neisplaćivanjem mjesečnih plaća onima koje odbiju raditi. Da bi se ovakvi uvjeti rada diljem 4500 tvornica u Bangladešu sprječili, Hoskins ističe “potrebna je suma od 3.5% osobnog bogatstva svakog člana obitelji Walton”, koja posjeduje multikompaniju Walmart čija se proizvodnja tekstila također odvijala u Rana Plazi.
Zbog određenog ustručavanja od eksplicitnog povezivanja navedenih problema s kapitalističkim načinom proizvodnje, The True Cost ostaje nedorečen, pogotovo u usporedbi s ranije spomenutom knjigom Zašiveno do bola Tansy Hoskins. No bez obzira na nedostatke, film uspješno mapira problematične točke modne industrije i zbog toga može poslužiti kao dobar uvod u temat.
Kako bi probleme poput hiperprodukcije i prekomjerne konzumacije iznesene u filmu nastojali popraviti u lokalnom kontekstu, Ana-Marija Mileusnić iz Zelene akcije navela je važnost izgradnje alternativnih mreža i pristupa modi poput buvljaka razmjene i radionica prerade tekstila. Na tom se tragu nastavlja ostatak manifestacije čija je iduća aktivnost održiva modna revija na kojoj će, uz sudionike_ce, prisustvovati Ivana Stećuk i njene tekstilne instalacije u obliku nametnika koji brzoj modi poručuju Tick off.
ObjavljenoObjavljeno
