Tema Piše: Lujo Parežanin
Jesenski dramatični porast broja zaraženih koronavirusom donio je, kao što smo na Kulturpunktu već pisali, nove mjere pomoći kulturnom sektoru u vidu dvaju natječaja Ministarstva kulture i medija: Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja i Javnog poziva za potporu dijelu troška izvedbe u području kazališne, plesne i glazbene (klasična i jazz glazba) djelatnosti. Od njih je prvi izazvao snažne reakcije nezavisne kulturne scene, ponajprije zbog spornog isključivanja udruga u kulturi iz popisa mogućih prijavitelja. No premda nije privukao istu pažnju, premda jednakom širinom ne utječe na kulturno polje, drugi javni poziv zavrijedio je također kritiku zbog načina na koji je koncipiran.
Naime, natječaj je to čiji cilj je “potaknuti nastavak aktivnosti i djelovanja u području kazališne, plesne i glazbene djelatnosti u okolnostima smanjenih prostornih kapaciteta i posljedične nemogućnosti pokrivanja dijela troškova izvedbi iz vlastitih prihoda od prodaje ulaznica”. Tako se u njegovu sklopu dodjeljuju bespovratna sredstva kojima je moguće pokriti “do 50% troška najma prostora za održavanje kazališnih, plesnih ili glazbenih izvedbi na gostovanjima” ili “do 50% režijskih troškova za matični izvedbeni prostor u kojem se održavaju kazališne, plesne ili glazbene izvedbe”. Pritom se na javni poziv mogu prijaviti pravni subjekti koji djeluju u području kazališne djelatnosti i upisani su Očevidnik kazališta, uz uvjet da im osnivač ne smije biti tijelo javne vlasti, te umjetničke organizacije koje najmanje dvije godine profesionalno djeluju u području plesne umjetnosti, jazza ili klasične glazbe. Uzevši u obzir ovakve odredbe, čini se da je riječ o još jednoj aljkavoj mjeri Ministarstva čije nerazumijevanje područja kojima bi moralo pomagati kao da poprima sistemski karakter.
Prije svega, u oči bode tržišna logika koja je u temelju javnog poziva. Vidljivo je to već iz činjenice da su potpore definirane kao de minimis, odnosno potpore male vrijednosti namijenjene kompenzaciji smanjenih prihoda od prodaje ulaznica. Riječ je o kategoriji koja primarno pripada području regulacije tržišta u Europskoj uniji, odnosno regulacije državnog utjecaja na tržišno natjecanje. Naime, prema Zakonu o državnim potporama, de minimis je ona potpora “koja zbog svoga iznosa ne narušava ili ne prijeti narušavanjem tržišnog natjecanja i ne utječe na trgovinu između država članica Europske unije”. U tom smislu, konceptualna osnova ovog natječaja počiva na tretmanu prijavitelja kao subjekata na tržištu – tretmanu koji sa stvarnošću našeg kulturnog polja općenito, a osobito sa specifičnim sektorima na koje je ovaj javni poziv usmjeren, nema nikakve veze. Logika je to koja se manifestira u temeljnom kriteriju za oba područja, pa se tako od prijavitelja traži da su “u 2019. godini ostvarili prihode od prodaje ulaznica na gostovanjima ili u matičnom izvedbenom prostoru”. Međutim, u Ministarstvu kao da su slijepi za činjenicu da bitan dio organizacija koja svoja događanja produciraju javnim sredstvima ulaznice na njih ne naplaćuje, i to upravo iz svijesti o kulturi kao javnoj potrebi, pa tako propozicije javnog poziva praktički kažnjavaju one koji kulturne sadržaje žele učiniti potpuno dostupnima javnosti. Posebno se to odnosi na dostupnost kulture u manjim mjestima, u kojima je zbog niza društveno-ekonomskih faktora upravo ključno da je ulaz na događanja besplatan.
Kritiku iz te perspektive ponudila je i Natasha Kadin, voditeljica umjetničke organizacije SEA Silba Environment Art, koja je kao najveći problem ovog natječaja upravo istaknula uvjetovanje prijave ostvarenih prihodima od prodaje ulaznica u 2019. godini. Kadin ističe da je Silba Environment Art oduvijek zagovarala besplatan ulaz na sva događanja, dodajući i kako su “mnogi donatori, posebno europski, zahtijevali da se programi potpomognuti njihovim financiranjem organiziraju bez naplate ulaznica”. Nepromišljenost ovakvih kriterija Ministarstva kada je riječ o događanjima van gradskih centara Kadin oprimjeruje SEA-inim recentnim projektom: “Sretni da nam na Silbi uslijed pandemijskih okolnosti boravi mnoštvo cijenjenih profesionalnih glazbenika, glumaca, redatelja, dramaturga, scenografa, tehničara itd., osmislili smo projekt pod ravnanjem Alana Bjelinskog namijenjen lokalnoj djeci koja, za razliku od djece u gradovima, nemaju nikakav izvanškolski kreativni sadržaj na otoku. Željeli smo im omogućiti da zajedno s odraslima rade na mjuziklu i scenskoj izvedbi, no projekt nažalost nismo mogli prijaviti na ovaj natječaj upravo zbog toga što smo sve naše sadržaje nudili potpuno besplatno stanovnicima i posjetiteljima Silbe, kako u 2019., tako i tijekom zadnjih deset godina. Nažalost ga ne možemo prijaviti ni na jedan drugi natječaj Ministarstva kulture jer je projekt interdisciplinaran, pa ne spada ni u jednu djelatnost.” Kadin je kritična prema izostanku svijesti o potrebama manjih mjesta: “Bilo bi lijepo kada bi se natječaji osmišljavali strateški, i kada bi se razmišljalo i o malim sredinama koja nemaju kazališta ni koncertne dvorane kojima treba sada pokriti troškove hladnog pogona, a u kojima se usprkos tome proizvodi kvalitetna, edukativna, interaktivna umjetnost dostupna svim stanovnicima. Ona je tim zajednicama potrebna posebno sada, kada ljudi nisu u mogućnosti ići u gradove.”
Situacija ne djeluje ništa bolje usmjerimo li se specifično na dio ovog javnog poziva koji je namijenjen glazbenoj djelatnosti. Ponajprije, izdvajanje specifično jazza i klasike može se temeljiti samo na elitističkoj predodžbi žanrovske hijerarhije i ni na čemu drugome, jer riječ je o segmentima glazbenog polja koji funkcioniraju na međusobno neusporedive načine. Klasična glazba je visokoinstitucionalizirana, posjeduje svoju široku koncertnu – često javnu – infrastrukturu i, najvažnije, dugačku i raširenu tradiciju građanskog i umjetničkog organiziranja, koja seže bitno dalje u prošlost od onoga što se konvencionalno naziva nezavisnom kulturnom scenom. U tom je smislu jazz, suprotno njegovom distinktivnom kulturnom statusu, daleko srodniji ostatku glazbenog “proletarijata”. Iz te se perspektive može samo kao neobična nazvati odluka da se ovaj javni poziv namijeni isključivo umjetničkim organizacijama. Koliko je autoru ovog teksta poznato, u području jazza ih naime u čitavoj državi ima ukupno pet, od kojih jedna najvjerojatnije nije aktivna budući da njezin osnivač, bubnjar Kolja Gjoni, već duže vrijeme živi u – New Yorku! Od preostale četiri, najmanje dvije organiziraju besplatna događanja, stoga ne mogu konkurirati za sredstva, što znači da je dio javnog poziva namijenjen jazzu po prilici raspisan za dvije umjetničke organizacije.
Da bi se spoznalo da takva formalna isključivost nema nikakvog smisla ne treba mnogo truda: moglo je, primjerice, Ministarstvo pogledati vlastiti popis odobrenih glazbenih i glazbeno-scenskih programa za 2020. godinu i vidjeti da je jedina umjetnička organizacija koja je organizirala događanje iz područja jazza varaždinski Gllugl, za čiji festival se u 2019. dakako – nisu naplaćivale ulaznice. Za velik dio jazz programa čiji nositelji su nekomercijalni subjekti zaslužne su lokalne ustanove u kulturi – u Istri, primjerice, pučka otvorena učilišta – dok ostatak otpada na udruge, koje se na natječaj ne mogu prijaviti. Nažalost, ovime je tako iz prijava isključena i vjerojatno najvažnija mlada organizacija u jazzu u Hrvatskoj, Živa voda, koja se s pravom može smatrati zamašnjakom čitave izuzetno propulzivne zagrebačke scene, budući da su uz nju vezani neki od ključnih sastava, kolektiva i glazbenika poput Mimike, Maka Murtića, Luke Čapete, Maje Rivić i drugih.
Dok tako u slučaju klasične glazbe ovaj javni poziv ipak pokriva suvisao broj potencijalnih prijavitelja, u slučaju jazza se možemo samo zapitati kako je do ovakvog nerazumijevanja došlo. A razlog je čini se u onome što je Kadin istaknula – nedostatku svijesti o potrebama specifičnih područja, scena i sredina i, ključno, nemogućnosti da se umjesto slijepih pojedinačnih ad hoc rješenja pristupi sistemskom planiranju potpora.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
