Blic Piše: Lujo Parežanin
Promatran izvana, odgovor nacionalne kulturne politike na pandemijsku katastrofu mogao bi se učiniti sasvim solidnim s obzirom na nikakav položaj kulturnog polja na mainstream listi prioriteta: prve mjere uvedene su razmjerno brzo, a resorno ministarstvo otad svako toliko objavi neki novi natječaj namijenjen institucijama, organizacijama ili radnicama u kulturi. Dakako, minimalno nepovjerljiviji pogled razotkrit će da ni o kakvoj solidnosti ne može biti riječi. Kao što smo na Kulturpunktu pisali povodom niza odluka Ministarstva, krizne su mjere za pomoć kulturi duboko problematične, sistemski nepromišljene, netransparentne, diskriminatorne, a gdjegod i bazično nesuvisle i kontradiktorne. Kulturnopolitički trendovi koje je u njima moguće razabrati, poput primjene tržišnih kriterija pri dodjeli direktnih potpora umjetnicama ili štetnog modela “najbržeg prsta” pri provedbi natječaja, izuzetno su zabrinjavajući i ukazuju na odbacivanje solidarnog promišljanja kulture kao javne potrebe.
Iz te je perspektive posebno značajan Sažetak nacrta Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026., koji je Vlada RH predstavila prvog dana travnja. Riječ je o dokumentu kojim se utvrđuje struktura raspolaganja sredstvima od 6,3 milijarde eura, dodijeljenih Hrvatskoj u sklopu Mehanizma za oporavak i otpornost Europske unije. Njime su strateški koncipirani Vladini odgovori na posljedice pandemijske krize u svim društvenim sektorima. No dok su gospodarstvo, pravosuđe, obrazovanje, znanost, zdravstvo i drugi dobili svoj opravdan i ravnopravan tretman u Nacionalnom planu, kultura je dobila – lošu prvoaprilsku šalu. Naime, ne samo da ne postoji zaseban dio Plana posvećen oporavku kulture – podsjećamo, sektora koji prema svim procjenama spada među najpogođenije pandemijom, ali i potresom u zagrebačkom slučaju – nego je i ono što od njezinog spomena imamo svedivo na svega nekoliko usputnih natuknica, pretežito vezanih za obnovu zgrada koje imaju status zaštićenog kulturnog dobra.
One koje zanima konkretnija pomoć radnicama i radnicima u kulturi obradovat će činjenica da je kulturni sektor predvidivo istovaren u komponentu “Gospodarstvo”, i to na jedino mjesto koje u takvom u okviru realno može zauzimati – na začelje. Dakako, to znači da se on u raspisu isključivo javlja kao dio magične šifre “kulturne i kreativne industrije”, koja postaje jedinim obzorom strateškog promišljanja nacionalne kulturne politike. Na samom kraju uvoda u “Gospodarstvo” tako stoji: “U okviru Plana prepoznata je potreba daljnjih ulaganja u oporavak i jačanje otpornosti kulturnog i kreativnog sektora kako bi se uklonile postojeće prepreke za poslovanje na jedinstvenom digitalnom tržištu te omogućila prilagodba novim uvjetima poslovanja.”
Premda ova maglovita rečenica ne otkriva mnogo, ipak je sasvim jasno da je sva pažnja politike usmjerena na jačanje kreativnih industrija, dok za uže shvaćeni kulturni sektor, osim u njegovom manjem, tržišno orijentiranom dijelu, u dostupnom Sažetku praktički nema mjesta. No i ta pažnja je očito vrlo ograničenog opsega: u prikazu domašaja mjera za gospodarstvo, kao ni na popisu općih ciljeva, ni kulture ni kreativnih industrija naprosto nema. Mjesto na kojem se spominju je segment C1.1. – Jačanje konkurentnosti i zelena tranzicija gospodarstva, podcjelina C1.1.1. – Jačanje otpornosti i zelena tranzicija gospodarstva, u kojoj se kao posljednja reforma navodi “razvoj otpornog kulturnog i kreativnog sektora”, dok je kao vezana investicija navedena “transformacija i jačanje konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija” i “uspostava provjere medijskih činjenica i sustava javne objave podataka”. Potonja je ideja posebno zanimljiva – riječ je o mjeri o kojoj se raspravljalo još za vrijeme SDP-ovih ambivalentnih pokušaja izrade medijske politike, uključujući i mogućnost da fact-checking obavlja HINA. Međutim, tada je ona bila dio sustavnog promišljanja načina na koje je moguće ojačati cjelokupno medijsko polje, s posebnim naglaskom na neprofitni sektor koji je već tada postajao rezervatom neovisnog, kritičkog i istraživačkog novinarstva. U kontekstu HDZ-ove medijske politike – ako tako možemo nazvati sustavnu destrukciju medijskog prostora od 2016. godine – ona naprosto djeluje kao izraz rugalačkog cinizma: Ministarstvo kulture i medija pod vodstvom Nine Obuljen Koržinek s jedne strane planira financirati provjeru dvojbenih informacija, dok s druge strane radi sve da uguši proizvodnju onih provjerenih, relevantnih i kvalitetno istraženih.
No ništa od navedenog nije konkretizirano u materijalima koje je objavila Vlada. Kada je riječ o provedbi predviđenih mjera, u Sažetku je istaknuta “uspostava odgovarajućeg pravnog okvira kojim će se ukloniti postojeće administrativne prepreke za poslovanje na jedinstvenom digitalnom tržištu te omogućiti prilagodbu poduzetnicima na području kulturnih i kreativnih industrija novim uvjetima poslovanja”. Konačno, među očekivanim rezultatima aktivnosti u segmentu C1.1. na kraju stoji “digitalna transformacija poslovnih modela i procesa pravnih i fizičkih osoba na području kulturnih i kreativnih industrija”.
Što se strateške vizije tiče, to je po prilici to od kulture u Vladinom planu. Spomenuta je još jednom kao jedan od sektora koji će profitirati od mjera pomoći turizmu, dok je za nezavisni dio kulturnog polja, potpuno ignoriran ovim dokumentom, slaba utjeha da su u opisu glavnih izazova obnove u Gradu Zagrebu, Krapinsko-zagorskoj i Zagrebačkoj županiji eksplicitno navedeni i prostori udruga u kulturi – točnije, njih 18. Međutim, riječ je o brojci za koju nije jasno kojim kriterijima je utvrđena i odgovara li stvarnom stanju na terenu. Naime, istraživanje Zaklade Kultura nova, koje je obuhvatilo svega 44 organizacije u kulturi s navedenih područja (dakle, njihov manji dio), navodi da je njih 15 prijavilo oštećenja uredskih prostora, a 11 prostora za kulturno-umjetničke aktivnosti.
Najproblematičniji pak aspekt čitave priče oko Nacionalnog plana oporavka i otpornosti jest činjenica da ga Vlada odbija objaviti u cijelosti. Puni Plan raspisan je naime na oko 700 stranica i neće biti dostupan javnosti sve do 29. travnja, kada bi ga Vlada trebala usvojiti. U prijevodu, trenutno najvažniji strateški dokument bit će donesen bez detaljne javne rasprave, pod Vladinom samovoljnom odlukom o opsegu javnog interesa za njegov sadržaj. Što se kulture tiče, malo je vjerojatno da je njezin položaj bitno bolji u punom tekstu – njegova struktura u najmanju ruku sugerira da joj ne pripada autonomno razmatranje van mjera za pomoć gospodarstvu. U nedostatku eksplicitne strategije razvoja kulture, sasvim je to dobar znak smjera u kojem će se nastaviti demontaža kulturnog polja, osobito njenog nezavisnog, kritičkog i neprofitnog dijela.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
