Blic Glitch je kratkotrajni kvar, pogreška ili iznenadna smetnja u radu nekog sustava, uređaja, računalnog programa ili strujnog kruga. Radi se o prolaznom i često nepredvidljivom kvaru koji je teško kontrolirati te je zbog svoje neukrotive prirode glitch sastavni dio žargona u računarstvu, glazbi i izradi videoigara. Ipak, postoje oni koji glitch ne žele odstraniti, već ga učiniti ključnim dijelom specifične vrste umjetničke produkcije. Dok početke glitch umjetnosti možemo pratiti sve od šezdesetih godina prošlog stoljeća, danas se oko nje okupljaju organizirane zajednice.
Jedna od njih okuplja se oko Fubara, zagrebačkog festivala glitch umjetnosti koji je ove godine prerastao u bijenale, s programom izložbi, projekcija i razgovora raspoređenim kroz cijelu godinu. Na samom kraju zagrebačkog tjedna koji se održao početkom listopada, Fubar je u suradnji s programom izložbi Glitch’n’Games organizirao online razgovor s Colstonom Byrdom, vizualnim umjetnikom i pokretačem glitch art kolektiva DRUGS™. Byrd je jedan od umjetnika izloženih u sklopu Glitch’n’Gamesa, a s njim je razgovarala Bee Nix (SutureBlue), umjetnica i istraživačica koja vodi taj program. Glitch’n’Games nastao je na temelju njezina diplomskog rada Glitch Play, u kojem Nix ističe da je interakcija s glitchevima pojedinih sustava sama po sebi jedan oblik igre.
Kako je tema ovogodišnjeg Fubara kolektivizam, to jest rad koji je potreban da se izgrade i održavaju umjetničke zajednice, Byrd nam je pojasnio kako je nastao i, još važnije, kako je opstao ovaj eklektični i niche umjetnički ekosustav. DRUGS™ sačinjavaju Byrd i još nekolicina core članova – Rezidual Vizualz, Early Gima, TableBeast, Françoise Custardoy, TOPO i Sterling. Okosnica kolektiva je circuit bending, to jest modificiranje elektroničkih sklopova ili kreativno uzrokovanje kratkih spojeva elektroničkih sprava kako bi se stvorili novi glazbeni i vizualni efekti, ili cijeli novi instrumenti. Ono što DRUGS™ čini posebnim je vrsta naprava koju modificiraju, a to su igraće konzole.
Byrdov tim je oformljen kroz druženja u kući u kojoj su članovi kolektiva snimali albume prijateljskih bendova i održavali live svirke. Kako ističe Byrd, njihova kuća je tada bila mali glazbeni prostor za sebe koji je magnetski privlačio određene umjetnike u svojevrsno čvorište glitch kulture. Tako je prirodno nastala skupina ljudi koja je konstantno zajedno stvarala, što im je omogućilo realizaciju sve većih projekata i sužavanje fokusa na teže pothvate za koje je bio potreban cijeli tim umjetnika. Ovdje su započeli i prvi circuit bending projekti DRUGS™ tima.
Jedan od takvih projekata, prvi koji su ostvarili pod svojim sadašnjim imenom, sastojao se od izrade cijelog circuit-bent arkadnog prostora za festival interaktivne umjetnosti Love Burn. Byrdovim riječima, ovo je bio izazovan projekt i trebalo ga je napraviti u zahtjevnom vremenskom roku, ali je toliko dobro proveden da je bio odlučujuć za nastanak kolektiva. Ovdje su prvi put predstavili i svoj vodeći proizvod, a to je circuit-bent PlayStation 2, poznat i kao The PS2 Speedrunner Model, čiju demonstraciju smo imali priliku vidjeti tijekom razgovora s Byrdom.
The PS2 Speedrunner Model funkcionira kao jedna vrsta miksete za glitch art koja omogućava umjetnicima da glitchaju PS2 videoigre na razini hardwarea. Byrd pobliže objašnjava što to znači: “Postoji računalo i postoji grafički sintesajzer. Između računalnog čipa i grafičkog sintesajzera nalazi se komunikacijski sklop koji prenosi oko 238 različitih podatkovnih paketa s jednog čipa na drugi. Mi smo preuzeli kontrolu nad nekim od tih komunikacijskih kanala i time unijeli mogućnost unošenja kontroliranih promjena u taj komunikacijski proces.”
Glitch koji tada nastaje stoga nije posljedica promjene u kodu igre, već nastaje na razini same konzole. Byrd ovaj proces uspoređuje s igrom gluhog telefona – “mi smo otprilike oni nestašni ljudi koji namjerno mijenjaju originalno izrečenu frazu kako bismo igru učinili zanimljivijom”. Program koji je demonstrirao, Fuckin’ Cheater, služi za “varanje”, to jest mijenjanje koda pojedinih igara, od usporavanja i ubrzavanja vremena u igri do noclippinga – mogućnosti da kao igrači istražimo one prostore koje programeri nisu htjeli da vidimo.
Izgled i ponašanje glitcha variraju od igre do igre, od konzole do konzole, ovisno o tome kako su informacije prvotno bile upakirane. Ovo dovodi do raznolikosti u izgledu proizvedenog glitch arta, no Byrd ističe da je njegov kolektiv obraćao posebnu pažnju na to da razina kontrole nad ishodom ostane visoka, što dovodi do zanimljive tenzije između gubitka i povratka kontrole pri rukovanju s ovim inherentno aleatoričkim medijem. Spominje i zanimljivo pitanje koje mu je uputio umjetnik Nick Briz: “S obzirom na to koliko ste kontrole nad glitchem omogućili, možemo li ovo uopće više nazvati glitch umjetnošću?” Byrd na to pitanje odgovara protupitanjem: “Je li to glitch ili je riječ o procesu dodavanja kontrole u nešto što je nekoć bilo glitch?”
Nix je ponudila i svoju interpretaciju: “Sve dok sa sustavom komuniciraš drugačije, dok god na drugačiji način subvertiraš očekivanja, mislim da si barem u području glitcha. Osobito iz perspektive dizajna videoigara, duboko nam je usađeno da grešku (bug) koju ne možemo pretvoriti u svojstvo proizvoda moramo eliminirati. Stoga je ovo možda pokušaj da se tim sustavima pristupi zaigrano, s dozom istraživačkog duha.”
Proizvodnja Speedrunner modela je mukotrpna i izrazito skupa – trošak izrade samo jedne konzole iznosi oko 2600 dolara, ne računajući rad i znanje koji u nju ulaze. Zbog toga je posebno zanimljiv kolektiv koji se okupio oko nje i način na koji je opstao usprkos značajnim preprekama. U rujnu 2024. godine, samo godinu dana od nastanka DRUGS™-a, velika poplava u Ashevilleu je uništila Byrdovu kuću, a sam Byrd je teško ozlijeđen u odronu koji je poplava uzrokovala. S kućom je uništen i njegov studio, u kojemu se nalazilo trideset konzola izrađivanih više od godinu dana, a koje su upravo bile spremne za slanje umjetnicima koji su ih naručili. Kolektiv je već bio na financijskom gubitku pri izradi ovih konzola, a nesreća je dovela Byrda u stanje akutne financijske krize.
Kako bi mogao platiti troškove liječenja i pronaći novi smještaj, kolektiv je pokrenuo GoFundMe kampanju. Ispostavilo se da su u kampanju najviše uložili upravo oni isti umjetnici čije su naručene konzole nastradale u poplavi. Ovaj čin solidarnosti je toliko dirnuo Byrda da je odlučio ponovo izraditi uništene konzole o svom trošku, te je DRUGS™ kolektiv u samo tri mjeseca ponovo reproducirao svaku naručenu konzolu. Byrd ističe kako je i tijekom cijele svoje rehabilitacije razmišljao o tome kako ih efektivnije i brže sastaviti. Ovaj događaj je stoga u potpunosti promijenio način na koji DRUGS™ tim funkcionira. “Izvorno nismo planirali biti proizvođači opreme, već ekipa umjetnika; ali sada jesmo proizvođači opreme jer smo bili prisiljeni naučiti kako učinkovito izraditi velik broj ovih konzola”, govori Byrd.
Kada je ponovno sastavio sve konzole, kolektiv je odlučio krenuti na turneju po gradovima umjetnika naručitelja, jer je Byrd htio osobno dostaviti svaku konzolu i postaviti izvedbe s umjetnicima koji su ih naručili. Ova odluka bila je ključna u stvaranju šireg kruga DRUGS™ kolektiva, takozvanog PolyGon Ganga. Izvorno je to bio termin koji je kolektiv koristio za Discord grupu u kojoj se nalazilo prvih trideset umjetnika koji su naručili konzole, a nakon Byrdove nesreće PolyGon Gang je postao blisko povezan kolektiv i virtualno čvorište za talentirane glitch umjetnike i entuzijaste, kojih sada ima oko stotinu.
Tridesetak članova PolyGon Ganga je aktivno povezano s DRUGS™ projektom te služe kao svojevrsna mreža potpore za stvaranje ove tehnički i financijski zahtjevne umjetnosti. Kako ističe Byrd, u gotovo svakom većem gradu u Americi nalazi se jedan PolyGon Ganger, što kolektivu omogućava da u tim gradovima lakše organiziraju izvedbe, smještaj, opremu i sve ostalo što je potrebno za turneje, a što bez pomoći i solidarnosti kolega iz PolyGon Ganga ne bi bilo moguće. Iako spominje i druge slične projekte kolektivizacije glitch umjetnika poput The Lords of Light, The Glitch Guild i Scanlines, Byrd ističe da u PolyGon Gangu ima nešto posebno, možda upravo zbog toga koliko je brojčano malen, pa se stoga doima intimnijim i poprima oblik obitelji.
Bee Nix ovakav način kolektivizacije uspoređuje i s djelovanjem samog Fubara: “Glitch scena ponekada ni ne razumije u potpunosti koliko je ovisna o Fubaru na mnogo načina”, ističe, jer je Fubar “razlog da se nešto izradi, razlog da se nešto pokaže”.
Primjeri organizacije kolektiva u glitch art zajednicama stoga mogu poslužiti i kao prototip za općenito organiziranje zajednica koje su posvećene specifičnim vrstama umjetnosti i umjetničkog djelovanja. Iako glitch art i dalje predstavlja usku nišu, pripadnici ovog umjetničkog pokreta pronašli su načine učinkovite kolektivizacije koji ne ovise o velikom broju članova, već o njegovanju bliskih spona između kolega i umjetnika. Još važnije, Byrdov slučaj ukazuje i na to koliko je potrebno stvarati i njegovati mreže materijalne potpore i solidarnosti unutar umjetničkih kolektiva, pogotovo onih čije područje djelovanja ovisi o izrazito skupoj i teško pristupačnoj tehnologiji.
Byrd prepoznaje materijalnu barijeru koja mnoge dijeli od naručivanja konzola pa kolektiv radi na tome da taj proces emulira na razini softwarea. Softverski emulator DRUGS™-a će uskoro izaći na tržište pod imenom CANDY™ – jer, kako u šali ističe Byrd, “droge su tvrde kao hardware, dok su slatkiši meki poput softwarea”. Time će glitchanje videoigara postati mnogo priuštivije i pristupačnije, što će neminovno proširiti i zajednicu okupljenu oko ove još uvijek mlade umjetničke prakse. Nove članove čeka blisko povezan kolektiv entuzijasta kojima je jednako stalo do kolega umjetnika koliko i do umjetnosti same.
Tekst je nastao u sklopu medijskog praćenja programa Fubar [2k26] bijenale, u suradnji s udrugom Format C.
ObjavljenoObjavljeno
