

Mladen Stilinović u najranijem se razdoblju svog javnog djelovanja bavio filmom, a DVD izdanje Početnica 1, 2, 3 izvrsno dokumentira taj period.
Piše: Janko Heidl
Jedan od najznačajnijih predstavnika takozvane “nove umjetničke prakse”, trenutačno među najpriznatijim i najizlaganijim hrvatiskim umjetnicima na međunarodnoj sceni suvremene umjetnosti, Mladen Stilinović u najranijem se razdoblju svog javnog djelovanja bavio filmom. I to ne usput, uz ostale umjetničke aktivnosti, nego sa željom i mišlju da bude filmaš, odnosno autor eksperimentalnih filmova. U vrijeme kad su zahvaljujući ideološkim i financijskim državnim poticajima u Jugoslaviji cvali kinoklubaštvo i kinoamaterizam, Stilinović je otišao korak dalje od priključivanja kakvom postojećem kino klubu i 1969, kao dvadesetdvogodišnjak, osnovao je vlastiti, imenom Pan 69. Od države, odnosno preko Saveza socijalističke omladine, Pan 69 dobio je sredstva koja su mu omogućila izradu filmova, a prednost vlastitog kino kluba u odnosu na neki etablirani bila je u tome da je snimanje onoga što je zamislio mogao započeti bez odobrenja scenarija od klubaške komisije. Tim lukavim manevrom otvorio je, dakle, prostor posvemašnje slobode. Između 1970. i 1980. autorski je potpisao 29 kratkih eksperimentalnih filmova, a od filma je, veli, odustao kad je uvidio da tu djelatnost ne može profesionalizirati.
Budući da se Stilinović u međuvremenu razvio i afirmirao u drugom području umjetnosti, njegov je filmski rad tijekom desetljeća pao u zaborav, no prije nekoliko godina ti su filmovi izvučeni iz prašine i restaurirani. Neki od njih prikazani su i u sklopu Stilinovićeve nedavno održane velike retrospektivne izložbe Nula iz vladanja u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a njih deset, svi bez zvuka, objavljeno je na DVD-u Početnica 1, 2, 3 u nakladi Hrvatskog filmskog saveza, uz dodatak dva od pet filmova koje je Stilinović napravio u ovom stoljeću, u kojem se s nešto manjim intenzitetom vratio filmskom izražavanju.
Kao filmski autor, Stilinović nije pripadao nikakvoj školi ni pokretu, nego je manirom zaljubljenika u mogućnosti amaterskog filma, individualno stvarao djela što su na jednostavan, ali upečatljiv način odražavala njegov duh i svjetonazor te istovremeno bila vrlo intimna i univerzalno prepoznatljiva. Vješt u oblikovanju cjeline gotovo ni iz čega, intuitivan, osjećajan, meditativan i duhovit, ostvario je raznovrstan opus koji se i danas doima uvelike zanimljivim.
Soba u Veneciji (4 min, 1974), primjerice, nije više od niza kadrova dijelova (najvjerojatnije hotelske) sobe u Veneciji u kojoj je Stilinović, čini se, odsjeo i koja ga je, također pretpostavljamo, nadahnula svojim ugođajem, stilom i romantičnim dahom očuvane starine. Uzeo je kameru i iz ruke, u nekoliko minuta, poetski, u dijelovima, švenkajući s odsječka na odsječak, uz postojeće prirodno svjetlo, dokumentirao izgled mjesta i uhvatio atmosferu, mješavinu umirujuće ustajale postojanosti i skladne jednostavnosti, s optimističnom prozračnošću života koju pridodaju ovlašni snimci mlade žene što mirno sjedi u sobi, odjevena u laganu prozirno-crvenu haljinu i zavjese što leluja na vanjskim, prirodnim svjetlom obasjanom prozoru. Tek bilješka trenutka, no koja na svoj način, kombinacijom izabranih motiva, nenametljivom estetikom izreza kadra u statičnom stanju i intuitivnih švenkova od jedne do druge točke sobe, uspijeva izraziti neki univerzalni osjećaj i postati relevantna potencijalnom neznanom gledatelju, a ne ostati tek osobni podsjetnik autoru. Po svoj prilici, riječ bijaše o umjetničkom činu nastalom u trenutku nadahnuća koji se sretno poklopio s okolnostima koje su omogućile provedbu ideje u djelo. Jednostavnije rečeno, kamera s filmom bila je pri ruci u pravom trenutku.
Složeniji, ali opet uvelike jednostavni su i filmovi Piši ne samoće (4 min, 1973) i Bježi (7 min, 1973) oba (profinjeno nenametljivo) organizirana tako da višekratnim vraćanjem na krupni plan istog lika sugeriraju kako je riječ o razmišljanjima pojedinca. Prvi, naknadno koloriran, greban i slično, na način kakav karakterizira djelo Vladimira Peteka, nizom prepoznatljivih asocijativnih motiva izražava unutarnji svijet ili trenutačna razmišljanja samog autora čije je lice polazna točka nervoznog, ali ne i nečitljivog slikovnog meteža. Drugi, u kojem se u intrigantnom srazu kaotičnosti i sklada nižu dokumentarne slike običnog dana na zagrebačkoj ulici i tržnici (Dolcu), uz sugestivno korištenje snimaka prometnih znakova (stop, uskličnik, radovi na cesti i sl) te naglašen motiv jugoslavenske zastave što vijori na vjetru, može se čitati kao meditacija o prolaznosti, smrti i besmislenosti te kao vapaj za bijegom iz ove (SFRJ) sive zemlje što ne nudi perspektivu.
Poput svih dosadašnjih DVD izdanja HFS-a, i ovo je poduprto lijepo i uredno opremljenom, informativnom i korisnom dvojezičnom (hrvatski i engleski) knjižicom (32 stranice) s vrsnim filmološkim tekstovima, ovom prilikom iz pera Hrvoja Turkovića i Ane Janevski.
Turkovićev kratak tekst, napisan još daleke 1977, u vrijeme kad se još nije moglo sa sigurnošću znati je li Stilinović (jaka) snaga filmske ili neke druge umjetnosti, crtica je u kojoj filmolog nastoji detektirati i definirati posebnost i jedinstvenost filmaševa izraza te kao njegovu glavnu odrednicu i značajku izabire izraz “filmovi opredjeljenja”. Citirajmo: “Riječ je, u biti, o antiestetkom stavu, ili bolje rečeno, o korjenitom otklanjanju estetskih standarda kojima se prosuđuje film. Ono što povezuje njegove filmove jest vizualno definirana ideja. Bilo da joj je povod u prizorima, u značenjima pojava, u nekom sistemskom filmskom postupku, ili pak u naknadnoj manipulativnoj intervenciji u gotovu filmsku traku, filmovi mu nastoje maksimalno iscrpiti i jasno izložiti polaznu ideju. Stilinovićevi filmovi zato su filmovi opredjeljenja. Različitost ideja i prikladna različitost postupaka od filma do filma, samo potvrđuju tu osnovnu karakteristiku Stilinovićeva filmskog pristupa (ili pristupa filma – kako hoćete)”.
Duži, friški tekst Ane Janevski, potkrepljen Stilinovićevim izjavama, nudi umjetničko kinematografski kontekst kinoklubaškog amaterizma u kojem je Stilinović 1970-ih oživotvorio svoje eksperimentalne filmove u bivšoj Jugoslaviji, a razmatra ih i djelomice raščlanjuje kao dio Stilinovićeva ukupna umjetničkog djelovanja. “Njegovi su filmovi preteča njegovih kasnijih radova, odaju umjetnikovu ranu radoznalost i opčinjenost gradskom sredinom… Filmovi Mladena Stilinovića čine cjelinu s njegovim jedinstvenim avangardno-umjetničkim načinom izražavanja”, zapisuje Janevski i kao ključna obilježja izdvaja autorov naglašeni interes za “život grada i ulice” te strukturu riječi i jezika koji čine središnju sastavnicu njegove umjetnosti.
Posrijedi je, dakle, još jedno uzorito izdanje u HFS-ovoj seriji DVD-a (na kojima su prethodno predstavljeni filmovi Ivana Martinca, Željka Kipkea, Zdravka Mustaća, Miroslava Mikuljana, Petra Trinajstića, Tomislava Gotovca, riječkog Foto-kino kluba Jadran, zagrebačkog Filmskog autorskog studija… ) što iz prašnjave ropotarnice svjetlu dana i današnjice podastire celuloidna (i video) djela hrvatske kinematografije koja su zbog svog nesrednjestrujaškog karaktera (ili opredjeljenja) uvijek stajala nekako po strani, u sjeni njegova veličanstva cjelovečernjeg igranog filma, iako taj najpopularniji filmski oblik svoju egzistenciju uvelike duguje upravo tim, uopćeno slabije percipiranim filmskim vrstama, rodovima i oblicima s kojima se neprestano snažno prožimao tijekom cjelokupne povijesti filma.
Nekome se može učiniti da je četrnaest DVD izdanja u šest godina malo, no HFS je, uz Hrvatski državni arhiv/Hrvatsku kinoteku, jedina institucija koja se u nas sustavno prihvatila zadaće takvog podsjećanja i mogućeg revaloriziranja naše celuloidne baštine, a HFS-ova razina produktivnosti na tom planu uvelike je određena ograničenjima financijske naravi i onima vezanima uz autorska prava.
Kad smo već na toj temi, možemo se upitati i zašto u nas na DVD-u uopće ima tako malo filmova hrvatske kinematografije starijega datuma, odnosno zašto barem klasici poput H-8 (1958) Nikole Tanhofera, Ronda (1966) Zvonimira Berkovića, Kaja, ubit ću te! (1967) Vatroslava Mimice, Ritma zločina (1981) Zorana Tadića, navedimo samo neke, nisu objavljeni ni u kakvom DVD-izdanju, da ne govorimo o bogato opremljenom i kritičkom kao što su HFS-ova. U HFS-ovoj su seriji zasad predstavljena tek dva dugometražna igrana naslova, oba proizvedena u okviru Filmskog autorskog studija (Slučajni život, 1969, Ante Peterlića i Živa istina, 1972, Tomislava Radića). T-Com je 2008. u suradnji s Hrvatskom kinotekom objavio digitalno restaurirane inačice Breze (1967) Ante Babaje i Vuka samotnjaka (1972) Obrada Gluščevića, Croatia film potpisuje ponešto izdanja filmova snimljenih pod njihovim produkcijskim okriljem (npr. Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika, Vlak u snijegu Mate Relje…), a prošle su godine dnevne novine Jutarnji list, odnosno njihov nakladnik EPH Media, ponudile osam vrijednih filmova (U gori raste zelen bor, 1971, Antuna Vrdoljaka, Okupacija u 26 slika, 1978, Lordana Zafranovića, Samo jednom se ljubi, 1981, Rajka Grlića…) u više nego solidnom, kritičkom izdanju nazvanom Zlatna kolekcija hrvatskog filma. Uz još pokoju iznimku, to je otprilike sve.
Glavni problem nepostojanja odnosno manjka takvih DVD-a na raspolaganju zainteresiranom dijelu širega puka u tome je što je većina hrvatskih filmova u vrijeme SFRJ snimljena za produkcijsku kuću Jadran film. A odgovorni u tom poduzeću, zbog spleta kojekakvih, među kojima i mnogih gotovo gordijski nejasnih okolnosti vezanih uz autorska prava te uz odnose privatnoga, javnoga, tržišno-poduzetničkoga i općeg kulturnoga dobra, u samostalnoj Hrvatskoj nisu imali interesa objavljivati DVD-e s filmovima pod njihovom formalnom nadležnošću. No i toj bi ustajaloj zavrzlami uskoro mogao doći kraj, jer je direktor Jadran filma Vinko Grubišić nedavno najavio – ne želeći, doduše, otkrivati pojedinosti – da je Jadran film u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom osmislio osnivanje zaklade i neprofitne udruge Filmski klasici koja će po inovativnom modelu omogućiti da filmovi naših autora budu vrlo brzo dostupni u tzv. public domain zoni.
Objavljeno