Kritika Piše: Ejla Kovačević
Hladnog, sumornog petka, 28. studenog, otvorena je izložba koja je potaknula crème de la crème mlade umjetničke scene da izađe iz svojih toplih domova i pohrli ka samoj zagrebačkoj periferiji, točnije u galeriju Lauba. Motiv je bila promocija i izlaganje prvog integralnog stripa umjetnika Stipana Tadića pod nazivom Pariške noćne more.
Premda poznatiji po svom slikarskom angažmanu, Tadić je već duže vrijeme fasciniran stripom. Objavljujući nekoliko godina zaredom na svom Facebook profilu crteže s pripadajućim tekstom kojima na duhovit način prati svoju svakidašnjicu, umjetnik je stekao poveći krug obožavatelja, a ukoričenje stripa u izdanju HDLU-u, kruna je njegovog višegodišnjeg rada.
Pariške noćne more su rezultat Tadićevog boravka na umjetničkoj rezidenciji u Parizu prije dvije godine, gdje je odlučio ilustracijom i tekstom zabilježiti doslovno sve što mu se dogodilo u ta tri tjedna. Time je nastavio svoj ciklus koji je započeo ilustracijama s druge rezidencije, one u Abu Dabiju, koje je predstavio početkom godine u Galeriji PM u HDLU-u. Iskrenim i duhovitim opisivanjem doživljaja, ljudi i egzistencijalnih mučnina koje su Tadića prožimale tijekom boravka u dva velegrada, umjetnik nastoji ironizirati i pobiti uvriježeno stajalište da je susjedova trava uvijek zelenija.
Činjenica da je izložba privukla velik broj posjetitelja, mahom mlade umjetnike i ostale pripadnike zagrebačke alternativne scene, potvrdila je Tadićev status jednog od najzanimljivijih umjetnika mlađe generacije koji će izletom u novi medij zasigurno privući još više pažnje. Za razliku od većine današnjih umjetnika koji teže apstraktnoj i konceptualnoj umjetnosti, Tadić je ostao vjeran figurativnosti i implementirao stil renesansnih slikara koji vješto, često sa zdravom dozom humora, stavlja u suvremeni kontekst. Najbolji primjer toga je slika gradonačelnika Bandića na bijelom konju gdje ga prikazuje kao heroja, nalazeći inspiraciju u tipiziranim prikazima velikaša u doba renesanse.
Premda se ograđuje od stajališta da kritizira društvo svojim radom, teško mu je povjerovati obzirom da je i jedan od glavnih organizatora manifestacije Antisalon, direktne opozicije Salonu mladih, koja daje priliku svim odbijenim mladim umjetnicima da dođu do publike. Takav nepretenciozan i iskren pristup umjetnosti koji odudara od danas prevladavajućeg elitizma nije ostao neprimijećen što potvrđuje velik odaziv publike na otvorenju izložbe.
U svom stilu, Tadić je napravio i originalnu video pozivnicu za otvorenje u kojoj je odjeven kao hipster i uz ritmove popularnog glazbenog broja poziva sve da mu se pridruže na izložbi. Samo otvorenje nije suviše odudaralo od scena u pozivnici, uzimajući u obzir dancehall glazbu koja je tutnjala čitavom Laubom, pa je na trenutke atmosfera više dolikovala lounge baru nego galeriji.
Na izložbi su posjetitelji mogli proći kroz cijeli strip koji se protezao čitavom dužinom zida, a premda se zbog pitkosti naracije i stilski jednostavnih crteža doimao kao da je nastao u jednom dahu, brojne izložene ilustracije koje naposljetku nisu ušle u konačan proizvod, svjedočile su dvogodišnjem mukotrpnom procesu nastanka stripa.
U stripu Tadić donosi široku lepezu momenata iz svoje pariške svakodnevnice, koje revno ilustrira i prati tekstom poput intimnog dnevnika. Od gala otvorenja izložbi, pijanki u meksičkom baru i melankoličnih večera s ruskim umjetnicima do kupnje namirnica, usamljenih filmskih večeri i skype razgovora s djevojkom Hani. U žiži zbivanja u Cité Internationale des arts, protagonist nas upoznaje s brojnim mladim inozemnim umjetnicima u potrazi za afirmacijom, a također susreće i nekolicinu sunarodnjaka koji su sreću pronašli u inozemstvu, poput slikara Vladimira Veličkovića i fotografa Mije Vesovića. Na trenutak, junaku se doima da je pariški život pjesma u usporedbi sa zagrebačkim jalom. No, u trenucima samoće, Tadićevi unutarnji demoni počnu navirati. Tuga radi djevojke čiji posjet željno iščekuje, ali naposljetku ne dolazi, navale tjeskobnih misli i periodična opsesivna samopreispitivanja koja na koncu kulminiraju u depresiju pri povratku u Zagreb. Simbolična je to poruka da nas putovanje u inozemstvo, koje često percipiramo kao utopističko utočište, može samo kratkoročno zavesti i odmaknuti od svakodnevnih strepnji, jer na koncu uvijek ostajemo suočeni sami sa sobom, bez obzira na koordinate. Takvim razgolićavanjem, Tadić ruši mit o “velikom umjetniku”. Umjetnici nisu rođeni ingeniozni, niti vode zavidan slobodarski život. Jednako su nesigurni u vlastite sposobnosti i smisao svog postojanja.
U vrtlogu konceptualne umjetnosti koja se danas više čita nego gleda, Tadićevo inzistiranje na figurativnosti i utjelovljenju ljudskosti koja ga ponajviše zanima, dobrodošlo je osvježenje.
Prethodni pasus produkt je osobnog iščitavanja ukoričenog stripa. Naime, na izložbi je većini publike prolazak kroz cijeli strip predstavljao izazov zbog gužve koja bi redovito nastajala pred izlošcima, što je na koncu rezultiralo rezignacijom nakon par pročitanih stranica i odlaskom po okrepljujući napitak i druženje u predvorju galerije. Osim toga, zbog pozamašne količine teksta koja je pratila ilustracije, nekolicina se složila da izložbeni prikaz narativnog stripa od 80 stranica nije najsretnije rješenje, obzirom da iziskuje koncentraciju ekvivalentu čitanju proznog djela.
No, bez obzira na zamjerke, brojni su naposljetku veselo pohrlili prema stolu gdje su na licu mjesta mogli kupiti ukoričeno izdanje stripa, čije primjerke je prisutan Tadić neumorno potpisivao. Stoga, uzimajući u obzir primjedbe na postav, a s druge strane veliki odaziv i popriličnu količinu prodanih primjeraka stripa, moglo bi se reći da je sâma izložba podbacila, a promocija uspjela.
ObjavljenoObjavljeno
