To se bujanje intenziviralo 2014. godine uvođenjem Ledenog parka na Tomislavcu i otvaranjem novog, Trga Europe, a svoj je dosadašnji vrhunac dostiglo u posljednjem izdanju kada su zagrebačkom adventu posjetitelji stranice European Best Destinations dodijelili titulu “Best Christmas Market 2015”.
Imali smo, dakle, čak tri adventa i dva “Fuliranja” uz popratne “Žive božićne jaslice” ispred katedrale, “Artomat”, “Adventski kalendar”, koncerte klasične glazbe “S Božićnih balkona Zagrebu”, “Ledene skulpture” na Gradecu i izložbe u Klovićevim dvorima i Etnografskom muzeju.
Sve to u periodu od 28. studenog 2015. do 10. siječnja 2016. kada su se posljednji zatvorili “Ledeni park” i ugostiteljske kućice na Trgu bana Jelačića, ukupno 44 dana. Za usporedbu, 2009. je tadašnji “Advent u srcu Zagreba” trajao 11 dana (4.12. – 15.12.) da bi se svake godine postepeno produljivao do rekordnih 50 dana 2014. godine.
Program se u počecima koncentrirao na istočni dio Trga bana Jelačića da bi se u idućim izdanjima postepeno proširio na današnje gabarite: do katedrale na sjeveru, Tomićeve ulice na zapadu, Tomislavca na jugu i Kurelčeve na istoku. Najveći se prostorno-programski porast događa simultano s vremenskim produljenjem – 2014. godine i otvaranjem Trg Europe i klizališta na Tomislavcu. “Fuliranje” se u Tomićevoj pojavljuje 2012., a dupliralo se 2015. kada se gastronomski dio odvaja u Kurelčevu kako bi orijentacijski komunicirao s događanjima na Trgu Europe. Novost posljednjeg izdanja bio je izostanak “Adventske kuće” na glavnom trgu, zapravo ogromnog šatora koji je godinama slovio kao simbol neukusa. Iako najavljen iz Koncertne direkcije Zagreb koja organizira program na glavnom trgu, gradonačelnik Milan Bandić ga je, dva tjedna prije planiranog postavljanja, odlučio ukinuti: “Pomno slušajući puls Zagrepčana i struke odlučio sam, na opće zadovoljstvo, poduprijeti da velike adventske kuće, odnosno šatora, ove godine neće biti. Evo to je jedini hendikep, ako se to uopće može tako nazvati.” (Jutarnji.hr, 14.11.2015.)
Od političkih promjena 1990-ih, uz ekonomsku tranziciju iz društveno upravljanog gospodarstva u privatno, simbolička se tranzicija svakodnevnog življenja odvijala jednosmjernim vektorom čije je ishodište bila točka koja je označavala Jugoslaviju, Balkan i socijalizam, a njegov je smjer bio orijentiran prema Zapadu, Europi i kapitalizmu. Josipovićevski rečeno, “tamo gdje smo oduvijek pripadali”.
Upravo su reakcije odobravanja na izostanak šatora jedan od nekoliko ključnih momenata koji su posljednje izdanje Adventa učinili ne “europskijim”, već “europskim”, čime je dovršena etapa simboličke tranzicije urbanih sadržaja prosinačke dokolice iz “seljačke” u “europsku”.
Što bi onda bio simbolički “Balkan”, a što simbolička “Europa”?
Kriterijima postprosvjetiteljske filozofije, zemljopisni istok smatran je primitivnim zbog nedostatka industrijalizacije, profinjenih društvenih odnosa i stabilnih institucija, a do njihovih iracionalnih i praznovjernih vjerovanja evolucionizam još nije dopro. Vrijeme je pritom ujedno i jedinica za razvoj koji ne predstavlja dinamiku društvenih elemenata po vlastitom modelu već njihovo prilagođavanje i približavanje zapadnom.
Pojam “Balkana” se u današnjem stereotipu veže uz elemente pripisane naslijeđu Otomanskog carstva, a njegova “europeizacija” kreće tijekom 19. i nastavlja se u 20. stoljeću oponašajući europsku birokratsku nacionalnu državu. Taj je proces u današnjoj Hrvatskoj privremeno prekinut nakon Drugog svjetskog rata uvođenjem socijalističkih društvenih institucija i odnosa, a nastavlja se 1990-ih političkom retorikom koja je zagovarala odlazak s Balkana i povratak u okrilje hrvatske pramajke Europe. Tijekom tranzicijskog procesa, Europa je kao prazan označitelj stajala na mjestu konačne destinacije našeg puta iz socijalizma u kapitalizam. Kao što s destinacijama obično i bude, vidimo ih mistificirano, maglovito i partikularno.
Ta je Europa donedavno bila dostupna samo na svojoj geografskoj poziciji, dakle negdje zapadno od Bregane, a proces europeizacije Hrvatske je za svoj cilj imao donijeti Europu ovdje. Na političkim razinama odvijalo se usklađivanje legislative, a svakodnevne potrošačke navike je, dolaskom međunarodnog kapitala, valjalo uskladiti tržište. Potrošačke apetite prvi je zadovoljio McDonalds otvaranjem restorana u Jurišićevoj 1996. Nastavkom tranzita prema Europi, potrošačke će se želje i navike što ispunjavati, što nadograđivati usporedno s konstantnim rastom BDP-a s koji je bio u izravnoj korelaciji s dolaskom stranih investicija u trgovini i uslužnim djelatnostima. Krenulo je početkom tisućljeća pod koalicijskom vladom Ivice Račana, a nastaviti će se, i dodatno cvjetati u mandatu njegova nasljednika Ive Sanadera. Gospodarski se rast dodatno intenzivirao, a situacija je za male i srednje poduzetnike, iz današnje perspektive, izgledala kao bajka. Povoljnim kreditima bili su dostupni stanovi u novim stanogradnjama na Vrbanima i Borovju, a u Renaulte, Hyundaije i BMW-e se na putu do METRO-a masovno točilo na R1. Do otriježnjenja je došlo sad već famozne 2008. puknućem globalnog ekonomskog balona, ali je fantazma o idiličnom Zapadu, donekle okrnjena, ali ipak preživjela i doživjela revival koju godinu kasnije. Završni koraci koji će samim svojim dolaskom omogućiti građanima da više ne moraju ići do Graza po željene traperice, haljine, šalove i majice, dogodio se 2011. kada je “Country Manager” za Hrvatsku Claudia Oszwald prerezala vrpcu prvog H&M-a u Centru Cvjetni , a priča će biti zaokružena otvaranjem prve IKEA-e 2014. godine svečanim dolaskom švedskih dječjih soba, stolova i lampi neobičnih imena po “pristupačnim cijenama”.
Nakon ambicioznog koraka naprijed 2014. ispada da Advent u Zagrebu slijedi jednaku matricu i donosi Europu ovdje, od nje istovremeno tražeći legitimaciju konstantnim uspoređivanjem s gradovima zapadno od Bregane i preuzimanjem nekih od njihovih elemenata. Tako smo ove godine imali priliku vidjeti iznimno multikulturnu gastronomsku ponudu u kojoj su izostali inače vrlo popularni istočnjački ćevapčići i burek: bavarski “Das Kobas”, austrijske germknedle i gulaš, švedski grog, španjolske varijacije brze hrane, američke hot dogove, shushi itd. Velika novost bio je izostanak u zadnjih par godina već emblematičnog šatora na površini trećine glavnog trga, a u kojeg se prvog upiralo prstom s optužbama za šund, kič i neukus, kojem kao odgojni antipod 2012. godine, kao nastaje program “Fuliranje”:
“Fuliranje je projekt nastao u želji za kreiranjem javnih, kulturno-zabavnih projekata koji će na kreativan i inovativan način podizati standarde konzumiranja javnog prostora i djelovati kao antipod njegovoj šundizaciji.” (fuliranje.com)
Gdje je dakle procjep između šunda šatora i “kreativnosti i inovacije” “Fuliranja”? Krije li se iza estetičkih kriterija gore spomenuti vektor hrvatske tranzicije gdje je šund ishodište koje valja ostaviti u prošlosti i krenuti putem europskog lifestylea i “podignutih standarda konzumiranja javnog prostora”? Podignuti standard je u ovom slučaju karakteriziran raznovrsnom i djelomično egzotičnom gastronomskom ponudom, suptilnom elektronskom glazbom i faktorom klasne diferencijacije – cijenama koje su taman na granici prihvatljivosti srednjoj klasi, reklo bi se da su “realne” i to su kriteriji po kojima će se ubuduće mjeriti kvaliteta konzumiranja javnog prostora u svrhu pumpanja rejtinga gradskog centra. Problem s takvim akcijama je da se usredotočuju isključivo na već frekventne i klasno diferencirane lokacije ne uzimajući u obzir širi centar ili periferne kvartove i potrebe korisnika tih javnih površina. Procesom city brandiga se poželjnost tog procesa naglašava i pojačava dok žrtvama gentrifikacije preostaje periferija za svakodnevicu i “turistički izlet” u centar grada.
Na internetu nije moguće pronaći službenu marketinšku strategiju grada Zagreba i kako bi se u nju uklopila manifestacija Advent u Zagrebu, ali ona svejedno služi kao snažna komunikacijska poruka po turističkim kanalima stvarajući sliku Zagreba ne kao lokacije, već destinacije. Taj je proces, osim lokalnoj zajednici, usmjeren potencijalnim turistima čiji broj svake godine raste i eventualnim investitorima koji su, vele, spasitelji posrnule ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj. U zadnjih nekoliko godina, city branding se nametnuo kao imperativ većim europskim gradovima koji će određeni grad učiniti pogodnim za posjetu, rad i život. Podrazumijeva se da su u takvoj konstalaciji snaga gradovi međusobno konkurentni za privlačenje ljudi, resursa i kapitala, a raznim manifestacijama sličnog tipa, Zagreb će se bez sumnje i u budućnosti nastojati izboriti za svoje mjesto na nekoj od rang lista najpoželjnijih gradova za život ili posjetu.
Beč se već godinama nalazi pri vrhu najpoželjnijih gradova za život zbog razvijene temeljne infrastrukture, kvalitetnih i progresivnih javnih politika temeljenih na održivom razvoju i implementaciji inovativnih ekoloških rješenja. Takvom gradu Zagreb može parirati samo u dojmu, fasadi koja se diže za potrebe turističkog marketinga i spušta nakon što manifestacije prođu. Ključno je što dolazi dan nakon spuštanja zastora, a to je grad koji još u potpunosti nije riješio problem kanalizacije, grad čiji proračun dobiva potporu dijela opozicije u Skupštini uvjetovanjem potpore gradonačelnikove stranke opciji u parlamentu, grad u kojem stanovnici prijete blokadom odlagališta otpada, grad u kojem se za oblikovanje javnog prostora ne vodi transparentna javna rasprava već se projekti povjeravaju uvijek istom arhitektu, grad čija ja glavna tvrtka u milijunskim dugovima zbog neurotičnih odluka gradonačelnika čije je upravljanje gradom postalo sinonim za nepotizam i improvizaciju dok se racionalno i održivo javno promišljanje i planiranje probijaju u rasprave kao već očajni vapaji frustracije dijela javnosti koja zahtjeva upravljanje po demokratskim procedurama umjesto dosadašnjih pogodovanja i podilaženja.
Objavljeno