Tema Još su početkom 20. stoljeća avangardisti počeli propitivati odnos jezika i likovne umjetnosti. Zahvaljujući kubističkom i dadaističkom jezičnom eksperimentiranju i kolažiranju teksta u slici, stvoreno je plodno tlo za jačanje konceptualne umjetnosti u poslijeratnim šezdesetima. S ulja na platnu postupno nestaju figure, prostor, kompozicija… i u jednom trenutku ostaje samo riječ. Ili nekolicina njih. Pravi zamah u eksperimentiranju jezikom na ovim prostorima događa se u sedamdesetima, kada odnos između teksta i vizualnog postaje sve bliži i kada se dva medija počinju preklapati do neprepoznatljivosti. U Hrvatskoj se, u zaleđu radikalnog zaokreta u poimanju i tumačenju umjetnosti na Zapadu, stvara kulturni poligon za komunikaciju s novim tipom publike. Izlazak iz strogo uvjetovanog muzejsko-galerijskog prostora otvorio je mogućnosti za proizvodnju jednostavne i neposredne umjetnosti, namijenjene prosječnom čovjeku na gradskim ulicama. U skladu s rečenim, i jezik se prizemljuje u sferi svakodnevnog i nepretencioznog govora. Njegov umjetnički potencijal prepoznala je Grupa šestorice autora čiji su članovi, ovisno o matičnom mediju kojim su se bavili, propitivali pojam teksta, tekstualnosti, semantike i semiotike jezika. U rukama Borisa Demura, Vlade Marteka, Željka Jermana i Mladena Stilinovića jednostavni jezični iskazi postaju sredstvom prenošenja različitih poruka koje otvaraju dijalog s promatračem. Netom spomenuti autori izrazito su fokusirani na upotrebu jezika u pojedinom mediju i upravo zbog toga su predmet interesa u ovom tekstu, nasuprot Svenu Stilinoviću i Fedoru Vučemiloviću koji su također djelovali u okviru neformalne Grupe šestorice autora.
Iako je Boris Demur najpoznatiji po fascinaciji motivom spirale, kojeg je u slikarstvu razrađivao do gotovo opsesivne razine, njegovu djelovanju u okviru Grupe šestorice autora doprinijela su i njegova zanimljiva konceptualistička promišljanja slikarstva. Možda ih najbolje sažimaju njegovi radovi Ovim radom mišljenje i praksa su poistovjećeni, U ovom momentu se odvija i percipira slikarstvo i Ovaj čin je potpuno slikarski, koji dekonstruiraju tradicionalno poimanje slikarstva kao likovnog medija, uvodeći ga pritom u ezoteričnu sferu vlastitih duhovnih preokupacija. Istovremeno se riječ, odnosno jezik, afirmira kao legitimno sredstvo izražavanja umjetničke ideje. U okviru izložbe-akcije Šetnja gradom izvedene 1976. godine, članovi Grupe predstavili su svoje radove u šetnji zagrebačkim ulicama. Demur je nosio crnu sliku s crvenim tekstom Nisam lud da slikam buržujske slike koja je javnosti pokazala kako ne želi da njegove radove svisoka komentira isključivo dosadna galerijska publika što pijucka vino i nezainteresirano kima glavom na otvorenjima izložbi.
Upotreba jezika najjasnije je vidljiva u radu Vlade Marteka koji koristi pjesnički jezik. Svoj pristup poeziji definirao je kao pretpoeziju, u kojemu je granica između likovnosti i književnosti najzamućenija. Studirao je književnost i filozofiju, što je nesumnjivo utjecalo na njegovo formiranje kao buduće umjetničke osobnosti. Radovima poput Čitajte pjesme Rimbauda i Čitajte pjesme Majakovskog naznačuje svoje književne uzore i vlastite umjetničke interese. Oni se dotiču istraživanja stiha i raštimavanja njihove forme te uključivanja svakodnevnog jezika ulice u poeziju, zadržavajući pritom riječ kao simbol duhovnosti, nesvjesnog i pomalo ekspresionističkog momenta. U tom pogledu težnje za onostranim iskustvom, čiji je početni impuls umjetnost, sličan je Demuru. Još jedan od poznatijih radova jest Čitajte Maljeviča (zgodno je napomenuti kako su obojica za svoju umjetnost skovali termin – pretpoezija i suprematizam), na čiju se poetiku oslanja zbog jedinstvene Maljevičeve pojave u Rusiji na prijelazu stoljeća, te njegovu usmjeravanju slikarstva prema novome konceptu apstrakcije. Martek je izjavio “mi smo u rešetkama jezika i kroz njih treba proviriti”, misleći pri tome kako je poezija način za spoznavanje nečega magičnog, tajanstvenog i čudesnog. Uostalom, svi zanesenjaci i idealisti rado potežu za pokojim stihom, kako bi i sami pokušali uhvatiti taj tračak bezvremenosti. Autora su okupirale mogućnosti pjesničkog jezika u tolikoj mjeri da je za sobom ostavio trag borbe u obliku rada Odlučio sam napustiti sadržaje i ostati uz jezik.
Najradikalnije negiranje vlastitog fotografskog medija ostvario je Željko Jerman. Sve intervencije, poput namjernog snimanja mutnih fotografija, upotrebe kemikalija ili boja u procesu njihova razvijanja, trganje, paljenje i rezanje materijala, u skladu je s Jermanovim buntovničkim duhom. O autorovoj svijesti o alatu umjetničkog izražavanja svjedoče radovi poput Pisano razrjeđenim razvijačem, Pisano nerazrjeđenim razvijačem i Pisano razrjeđenim razvijačem (novim). Baš poput Demura i Marteka, i Jerman je konstantno želio dekonstruirati voljeni medij, pri čemu je znakovit rad Krepaj fotografijo!. U predgovoru izložbe Željko Jerman – Deset godina poslije Antun Maračić piše kako su “njegovi radovi bili djelatan izraz otpora prema ljepuškastom, urednom, primijenjenom, upotrebljivom (…) Sadržavali su prvenstveno čežnju za istinitim, za (samo)spoznajnim, svjedočili osobni ulog uz razotkrivanje bez ostatka”. Još jedan njegov rad iskaz je revolta prema tradicionalnom poimanju umjetnosti i društva u kojemu se nalazi. Na velikom komadu fotopapira napisao je Ovo nije moj svijet i postavio rad na beogradske ulice 1976. godine. Time je jasno pokazao kako smatra da slika obješena na zid ili skulptura izlivena u bronci više ne pripada umjetničkoj produkciji njegova vremena.
Dio opusa Mladena Stilinovića bavi se isključivo jezikom koji se koristi kao alat za pozicioniranje umjetnika unutar društveno-političkog sistema. Stilinović poteže za svakodnevnim leksikom koji mu je u neposrednoj blizini. Upravo je njegov rad Čujem da se govori o smrti umjetnosti nešto što se može čuti na ulicama njegova vremena, kao i Napad na moju umjetnost napad je na socijalizam i napredak. Za potonji rad kaže kako je “to bio samo jedan model kojim se željelo progovoriti o problemu napada na autoritete i politiziranosti takvih napada. Mislio sam na autoritete poput Krleže, ili na neku takvu osobu u koju nisi smio dirati”. Na taj način i on se, kao i ostali spomenuti autori, hvata u koštac s pitanjem razumijevanja i interpretacije njihove umjetnosti. Katkada je jezična igra jednostavna, katkada ona zahtijeva nešto veći misaoni angažman i koncentraciju promatrača. Primjerice, citat Janje moje malo (Sve što vidimo moglo je biti i drugačije) iskorišten je kao naslov serije izložbi kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW. Uz shematski prikaz svinje koja sugerira svakodnevicu, citat remeti odnos između označitelja i označenog, otvarajući situaciju paradoksa i ironije. Životinja na neki način reklamira sebe da bude konzumirana. Osim toga, promatraču se postavlja pitanje o vlastitom načinu gledanja ili, što je još važnije, o tome kako doživljava svijet slika koji je u konceptualnoj umjetnosti zamijenjen jezikom. Igra BOL istovremeno se nameće kao doslovna i metaforička igra. Riječ bol crnom je olovkom ispisana na svim stranicama bijele kocke, sugerirajući kako vrtnja kocke označava kontinuitet boli. Zanimljivost rada leži u imanentnom prevrtanju, okretanju i bacakanju riječi bol u promatračevim rukama. Nemoguće je ne spomenuti još jedan antologijski Stilinovićev rad koji se bavi pitanjem moći u jeziku. Iako nastaje nešto kasnije i izvan okvira djelovanja Grupe šestorice autora, njegova parola An Artist Who Doesn’t Speak English Is Not An Artist kritizira sustav vrijednosti koji je nametnuo engleski jezik, ne samo u umjetničkoj, već i u široj društveno-političkoj sferi zapadnog civilizacijskog kruga.
Pitanje upotrebe jezika u umjetničke svrhe otvara se još s Duchampovim Aktom koji silazi niz stepenice (1912.), u trenutku kada Duchamp integrira naslov djela u slikarsku kompoziciju. Jasno je kako se tim činom radikalno udaljuje od koncepta iluzionističkog slikarstva i utire put u nebrojene eksperimente 20. stoljeća koji traže novu vrstu umjetničkog izraza. Tako i jezik, odnosno riječ, postaje važan trag u razumijevanju i odgonetavanju samog umjetničkog djela. Nadalje, na Duchampovu ideju o beskompromisnom testiranju granica umjetnosti nastavljaju se gotovo svi umjetnički pokreti nakon Drugog svjetskog rata. Od umjetnika se više ne očekuje savršeno baratanje proporcijama i bojama u slici ili seciranje volumena u mramoru i kamenu. Umjetnici su opsjednuti konceptom, idejama i komunikacijom s promatračem. Postupno jača zanimanje za konceptualnu umjetnost, kao i hepeninzi, mail-art, land-art, videoumjetnost i slično. Umjetnost više nije isključivo predmet. Ona se više ne može materijalizirati, ne može je se kupiti ili prodati, ne može se posjedovati. Ona je privremena je i prijeti joj zaborav, a može biti zapisana na komadiću papira ili zidu dnevnog boravka.
U sedamdesetima su to osvijestili i Demur, Martek, Jerman i Stilinović koji upotrebljavaju jezik kao sredstvo autorefleksije i subverzivnosti, izjednačavajući pritom, u konceptualističkoj maniri, umjetnost sa životom. Svaki od njih je na svoj način uspješno dekonstruirao granice vlastitog medija, hrabro zanemarujući zakone estetike, ljepote i dopadljivosti široj publici svog vremena. Komunikacija s publikom je možda više nego ikada prije postala nužnost, baš kao što je to i danas slučaj. Bez reakcije promatrača, kakva god ona bila, nema ni učinka jezika, što je jedna od osnovnih postavki konceptualne umjetnosti. Ideja, koncept, naposljetku i tekst, ono je što određuje radove. Bilo da se radi o Demurovom tekstu koji je ujedno i slika, Martekovoj riječi koja je poezija, Jermanovoj “fotografskoj” rečenici ili Stilinovićevu višeznačnom jezičnom izrazu, svi autori žele da netko osluhne njihove riječi. U konačnici, upravo u toj točki umjetnost se sljubljuje sa životom.
ObjavljenoObjavljeno
