Tema Obnova Kina Europa, o čijem smo putu do početka radova pisali u prethodnim tekstovima ovog temata, nakon sedam godina čekanja napokon se pomaknula s mrtve točke. No riječ je tek o jednom segmentu šire slike zagrebačke kinoprikazivačke infrastrukture, koju posljednjih godina obilježava kontinuirano sužavanje prostora za nekomercijalni i art film. Uz zatvaranje Europe, dodatni je udarac zadalo i zatvaranje Kina Tuškanac, dok se drugi gradski prostori vezani uz audiovizualnu djelatnost prema obnovi kreću različitim tempom, neki i bez jasnog rješenja na vidiku. U završnom tekstu ovog temata stoga donosimo pregled u kojoj se fazi danas nalaze ti prostori i s kakvim su preprekama suočeni.
Zatvoreno prije tri godine zbog oštećenja građevinske konstrukcije, kino Tuškanac ponovno bi trebalo ugledati svjetlo ekrana krajem 2027. godine. Postupak javne nabave za obnovu zgrade pokrenut je u travnju ove godine, a radovi bi trebali početi najesen i završiti u roku od 12 mjeseci. Iako dovršetak sanacije kasni u odnosu na Program razvoja kulture, u kojem je predviđen za prošlu godinu, i dalje se radi o jednom od bržih i konsolidiranijih procesa u odnosu na druge gradske projekte u kulturi.
Za razliku od Kina Europa, razlozi zatvaranja Kina Tuškanac ticali su se isključivo stanja same građevine. Kako navode iz Grada u razgovoru za Kulturpunkt, “kino je izvan funkcije zbog oštećenja nosive konstrukcije uzrokovanog potresima, a što je dodatno pogoršano olujom 2023. godine te zbog toga ulazi u fazu temeljite obnove”. Izrada projektne dokumentacije ugovorena je s tvrtkom Nugrad d.o.o. još u rujnu 2024., a izrada projekta interijera i scenske opreme u listopadu 2025. Prema gradskim podacima, obnova ukupne površine od oko 2.400 četvornih metara obuhvaća ojačanje konstrukcije i cjelovito uređenje uz očuvanje vanjskog izgleda i namjene prostora, dok se zahvati u tlocrtu svode na nužne intervencije radi sigurnosti, ponajprije u velikoj dvorani, krovištu i ulaznom prostoru.
Uz Grad, aktivnu ulogu u planiranju novog kina imao je i Hrvatski filmski savez (HFS), njegov dugogodišnji upravitelj. Kako za Kulturpunkt ističe voditelj kina Filip Zadro, ciljevi Saveza u novom Tuškancu neće se mijenjati, a nove dvorane moći će smjestiti još više ljudi: “Prema trenutačnom projektu glavna kino dvorana imat će nešto manji broj sjedećih mjesta nego prije zatvaranja zbog nagiba u zadnjim redovima dvorane, ali nova manja dvorana kina Tuškanac raspolagat će kapacitetom od oko 50 mjesta pa će ukupni kapacitet biti veći nego što je bio prije početka obnove”. S obzirom na to da se najavljeni rokovi obnove Europe i Tuškanca poklapaju, iz Grada naglašavaju da bi Zagreb simultano trebao dobiti nazad i svoje art i svoje programsko-edukativno kino.
Prema Zadri, ta će konstruktivna praksa podjele programa nastaviti djelovati i ubuduće: “Programska koordinacija s drugim zagrebačkim kinoprikazivačima već postoji na neformalnoj razini jer je nužna u oblikovanju komplementarnih programa. Očekujemo da će se takva suradnja nastaviti i s kinom Europa, kao što je postojala i ranije kada su oba kina paralelno provodila svoje filmske programe.”
Kino Tuškanac svoju je povijest započelo 1883. kao streljana s dvoranom za zabave, a pretvoreno je u kino u doba zagrebačkog kinematografskog booma 1920-ih. Tijekom NDH djeluje pod imenom Urania, tijekom socijalizma pod imenom Sloboda, a za njegov današnji status zaslužan je upravo HFS. Nakon što je Grad otkupio kino od privatiziranog društva Kinematografi, dodijelio ga je Savezu u veljači 2004. U Tuškancu su se zatim smjestili HFS-ovi Filmski programi, nastali u suradnji s Hrvatskom kinotekom/Filmskim arhivom HDA “zbog potrebe za obrazovnim sadržajem za pedesetak tisuća srednjoškolaca i studenata u Zagrebu kojima je studij vezan uz medijsku kulturu”. Ovaj edukativni karakter protegnuo se u sljedećim desetljećima i kroz suradnje u prikazivanju nacionalnih kinematografija s raznim veleposlanstvima, konzulatima te inozemnim kulturnim organizacijama.
Kako ističu iz Grada, obnova Tuškanca je izniman prioritet upravo zbog njegove uloge i kulturnog značaja u široj programskoj ponudi: “Kino Tuškanac godinama je jedno od ključnih mjesta nekomercijalnog filmskog programa u Zagrebu, prepoznato po prikazivanju klasika, autorskog filma i festivalskih programa. Njegova obnova važna je ne samo zbog sigurnosti i očuvanja prostora, nego i zbog prikazivanja kvalitetnog filmskog sadržaja koji oblikuje kulturni život grada. Cilj nam je vratiti Tuškanac publici u punom kapacitetu, kao mjesto susreta, razmjene ideja i vrhunskog filmskog programa.”
U nedostatku matičnog prostora, Tuškanac u gostima se u protekle tri godine udomaćio u Kulturno informativnom centru, Kinu Forum Studentskog centra, Sceni Ribnjak i Histrionskom domu u Zagrebu te nastavio prikazivati tematske i nacionalne cikluse, novu distribuciju i autorske retrospektive. Kako je sumirao Zadro, program Kina Tuškanac “nije se mijenjao i provodimo ga kontinuirano na alternativnom lokacijama od prvog dana zatvaranja dvorane, a planiramo ga nastaviti provoditi i dalje”. Etablirani programski karakter, konzistentnost i definirani cilj Kina Tuškanac, dakle, garantiraju da znamo što možemo očekivati.
Slično je i s Kućom hrvatskog filma na Novoj Vesi, prostorom koji je deset godina bio radni dom šire filmske zajednice, od festivala poput Animafesta i ZagrebDoxa do produkcijskih kuća i strukovnih udruga. Zgrada je 2021. zbog oštećenja u potresima proglašena opasnom za boravak, što je njezine korisnike preko noći ostavilo bez radnog prostora, a obnova još uvijek traje. Kako je u izjavi povodom njezinog početka naveo ravnatelj Zagreb filma Vinko Brešan, u renoviranom se prostoru “očekuje nova kino dvorana s cca 45 mjesta i studio za lutka film u prizemlju zgrade, Zagrebački filmski ured i konferencijska dvorana na dijelu prvog kata”, dok će uredski i drugi prostori biti dodijeljivani putem javnog poziva. U Programu razvoja kulture, očekivani kraj radova naveden je za ovu godinu, a činjenica da ih Grad ističe u razgovoru za Kulturpunkt mogla bi značiti da je dovršetak i blizu.
No nisu svi prostori te sreće, čak i ako ih građani traže, a institucije uvrste u strategiju. Kino Kalnik, jedno od dvadesetak kina nekadašnje gradske mreže, napušteno je kao i mnogi drugi gradski prostori dolaskom devedesetih i propadanjem Kinematografa. Ideja njegove prenamjene u kulturni centar javila se već 2015. u formi besplatno izrađenog projekta dvojice arhitekata te se očekivalo da će radovi početi krajem te godine. No pomaci nisu dolazili sve do 2023., kada je Vijeće gradske četvrti Črnomerec ponovno pokrenulo ideju da Kalnik “umjesto isključivo kino-dvorane postane multifunkcionalna dvorana – za film, glazbu, ples, izložbe, instalacije, konferencije itd.” Predviđeno je da će novim kulturno-društvenim centrom upravljati Novi prostori kulture, a rekonstrukcija Kalnika je uvrštena u Program razvoja kulture s rokom dovršetka u 2024.
Kako stoji u gradskom izvješću za istu godinu, za izvođenje radova izrađena je novelirana projektna dokumentacija te su projektanti tražili izmjenu glavnog projekta “radi niza okolnosti koje su u međuvremenu nastupile (dva potresa, promjena zakonske regulative, promjene potreba korištenja prostora), te je u tijeku iznalaženje rješenja za izradu izmjene i dopune glavnog projekta, rekonstrukcije i prenamjene građevine”. Gradska skupština je izmjenama proračuna iste godine umanjila sredstva za Kino Kalnik, a u javnim se komunikacijama ono posljednje dvije godine ne spominje. Na naš upit o tome je li se od projekta odustalo, o čemu ovisi početak radova te što bi društveno-kulturni centar trebao uključivati, iz Grada odgovaraju da se “u ovom trenutku razmatraju i druge opcije vezane za njegovu javnu namjenu”. Slobodni smo, stoga, zaključiti da se ta namjena ne očekuje uskoro.
Iako nije dio trenutnog audiovizualnog fokusa Grada, kino Kalnik s razlogom je uvršteno u gradsku kulturnu strategiju. Črnomerec bi rekonstrukcijom tog kina potencijalno dobio dvoranu sa 150 sjedala, što znači da bi i pozornica šire namjene pružila značajno gledalište četvrti bez takvog društvenog prostora. U skladu s najavama i politikom decentralizacije kulture na četvrti, ovaj bi prostor – mrtav gotovo tridesetak godina – mogao predstavljati značajan iskorak.
S obzirom na ostale najavljene projekte poput obnove još dulje napuštenog Paromlina te imovinsko-financijske prepreke koje su ih zaustavljale, možemo zaključiti da gradska uprava dosad nije odustajala od rehabilitacije kulturnih prostora. Tijekom predstavljanja kapitalnih projekata u travnju 2026. naveli su da će “u narednih nekoliko godina Grad Zagreb, uz 70,8 milijuna eura koliko trenutno investira u kapitalne projekte u kulturi, uložiti još 62 milijuna eura u nove kapitalne investicije u kulturi, odnosno ukupno više od 132 milijuna eura u razdoblju 2024.-2030.” Hoće li Kino Kalnik biti dio tih ulaganja, ipak, ostaje neizvjesno. Trenutnu, istinsku silu gradskog rada na kulturnoj infrastrukturi zasjenjuje manjak konkretnih odgovora o nedovršenim projektima i pitanjima budućeg upravljanja prostorom.
Kako vidimo iz navedenih primjera, od svih su ovih kulturnih prostora najduže opstali i u najboljem su položaju Tuškanac i Kuća hrvatskog filma, prostori koji su nakon osamostaljenja povjereni stručnjacima, savezima, udrugama, kućama i radnicima. Oba ova prostora definira i usmjerava neprekinut lanac upravljanja i podrške kroz desetljeća, što zgrade i njihove korisnike dovodi u mnogo stabilniji položaj od drugih gradskih aktera. Uz etabliran program s kontinuitetom prikazivanja imaju i čvrsto definiranu praksu nakon otvorenja. S druge strane, Kalnik, Paromlin i desetke drugih prostora prošlosti danas imamo potencijal probuditi za sadašnjost i buduće mogućnosti, i to upravo kroz sinergiju kulturnih krugova javne i nezavisne sfere. Kako pokazuje sama širina trenutnih ulaganja u kulturi, prostora u Zagrebu zaista ima – bitno je samo kako njime upravljamo.
Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
ObjavljenoObjavljeno
