Tema Priča nije nova. O propadanju mreže kina u Zagrebu, fenomenu koji se od privatizacije devedesetih bržom ili sporijom dinamikom odvijao paralelno u svim zemljama bivše Jugoslavije, ispisani su nebrojeni članci. Izostanak alternative srednjoj struji suštinski se odrazio na razvoj publike, koja je ostala zakinuta za različite programske i organizacijske vidove kinoprikazivaštva. Repertoarni fokus je pomaknut na komercijalno uspješne filmove holivudske provenijencije, dok su tradicionalni kino prostori prenamijenjeni i istisnuti u korist multipleksa. Filmska kultura nastavila je egzistirati na sjecištu nekoliko inicijativa, na kojima se periodično prelamaju posljedice nekoordinirane kulturne politike.
Iako je kinoprikazivaštvo temelj svake daljnje filmske djelatnosti, osvrnemo li se na historijat njegova razvoja posljednjih desetljeća, kamen spoticanja otkriva se u disproporcionalnoj podršci lokalne politike. Budući da je vlast postavila organizacijsku strukturu kao točku razdvajanja, nezavisne su organizacije, za razliku od onih kojima je Grad osnivač, podržane preraspodjelom gradskih prostora, ali ne i sredstvima za njihovo održavanje. Neodrživost takve politike u praksi rezultirala je neadekvatnom brigom za prostore, koji su uslijed nedostatnih financija podložni propadanju, kao i nemogućnošću planiranja sustavnih zahvata, suradnje i umrežavanja. Procjep se naravno plastično ocrtava u odnosu prema krajnjim korisnicima, koji bivaju zakinuti za multifunkcionalna mjesta okupljanja i raznolike programe.
Ipak, ni temeljna kino infrastruktura nije rezultat pomnog planiranja, već je potaknuta kampanjama odozdo. Danas su već pomalo izblijedile slike javnog pritiska i nastanka platforme za očuvanje kina Europa, Daj mi kino!, koju je 2006. pokrenuo Hrvatski filmski savez s Propeler filmom i Zagreb Film Festivalom. Akcija je rezultirala otkupom zgrade Europe od strane Grada i dodjeljivanjem ZFF-u, čija je uprava od 2008. do 2019. iznjedrila prepoznatljiv art program, a Europu premetnula u mjesto živog okupljanja. Slično je funkcionirao i Tuškanac, koji je dodijeljen HFS-u još 2004., a Filmskim programima otad nadoknađuje nepostojanje kinotečnog sadržaja. Iako je zgrada zahtijevala rekonstrukciju, gradska je vlast odbijala ulaganje, obrazloživši to činjenicom da Tuškancem upravlja savez udruga, a ne gradska ustanova. Samovoljna politika pokazala se prijetnjom po opstanak etabliranih programa desetljeće kasnije, kad se od strane filmske zajednice artikulirao zahtjev za očuvanje dosadašnje prakse kroz akciju Daj mi kino! 2.
Paradoksalnost gradske politike postala je očita u vrijeme aktivne obnove Kinoteke pod upravom Centra za kulturu i film August Cesarec, unatoč činjenici da je dvorana u privatnom vlasništvu. Iako je svaki funkcionalni kino prostor nasušno potreban, to nije zamaglilo činjenicu sustavnog ignoriranja zahtjeva aktera identične funkcije, a različitih formalnih propozicija. Inzistiranje na partikularnim i nekonzistentnim istupima potenciralo je daljnje fragmentiranje scene i izostanak dugoročnog rješenja, bilo ono na lokalnoj ili državnoj razini. Posljedice su možda najvidljivije danas, kad je zgrada Tuškanca prepuštena rapidnom propadanju, a jedino ciljana promjena strukturalnih odnosa, kao i društveni konsenzus oko ulaganja javnih sredstava u funkcionalne kino prostore može voditi očuvanju.
Pomak je u slučaju
Nakon otvaranja Kinoteke 2017., u užem su gradskom centru kratko postojala tri kina sličnog programskog usmjerenja, da bi šok uslijedio zatvaranjem kina Europa zbog navodne nužne rekonstrukcije. U skladu s usvojenim načinom djelovanja, zgrada je dodijeljena gradskoj ustanovi Kulturno informativni centar pod obrazloženjem pojednostavljivanja procesa obnove. I koliko god prekidanje uspješne prakse ogolilo intencije razaranja uspostavljenih kulturnih spona, ipak su kasnije sporadične vijesti o obnovi, koje su prije počivale na povjerenju, nego li na vidljivim intervencijama, omogućile održavanje tog procesa.
Je li bivša vlast računala na zaborav iz današnje je perspektive promašeno raspravljati. Činjenica jest da u Zagrebu već godinama ne postoji adekvatan kinoprikazivački prostor, a koji bi dosegom i programom mogao zadovoljiti potrebe publike – prije svega kada govorimo o redovitoj distribuciji art i festivalskog filma. Tu ulogu djelomično ispunjavaju Tuškanac i Kinoteka, do mjere za koju uopće imaju kapacitet.
“Brojke za sve naše programe i dalje rastu, što znači da je Kinoteka ponovno postala važnim faktorom na zagrebačkoj kinoprikazivačkoj i kulturnoj sceni. Izgradnja publike je proces koji traje godinama, pa vjerujemo da će Grad Zagreb razmotriti mogućnosti i modele dugoročnog ulaganja u ovaj prostor, jer nam je izuzetno stalo do toga da dvorana svojom infrastrukturom u potpunosti postigne onu kvalitetu koju smo ostvarili svojim programima”, s pravom ističu iz Kinoteke.
Međutim, porast publike odražava izostanak sličnog sadržaja, kao i preseljenje dijela festivalske scene. U Kinoteci su sami svjesni da je prostor neprimjeren, još bi i funkcionirao kao manje kino namijenjeno specijalnim projekcijama, ali svaka veća posjećenost naprosto onemogućava kvalitetno kino iskustvo. Isto će zaključiti svatko tko je svjedočio punom kapacitetu Tuškanca. I dok smo nekad mogli lamentirati nad partikularnim interesima i devastacijom gradske imovine s ciljem buduće prenamjene, danas, kad je nužna rekonstrukcija gotovo čitavog centra grada, sve i uz promjenu opće klime, teško možemo očekivati brze pomake.
Nova je vlast pitanju kulture nastupila rezervirano. Pročelnica Gradskog ureda za kulturu Emina Višnić najavila je izradu strategije, odnosno Plana razvoja kulture Grada, koji bi trebao biti zasnovan na sveobuhvatnosti i multifunkcionalnosti postojećih i novih prostora. Time bi se svim subjektima u kulturi pristupilo ravnopravno, a suradnja bi omogućila dijeljenje resursa. U Planu, koji je doduše već trebao biti predstavljen prema dosadašnjim javnim istupima pročelnice, ideja je integrativno pristupiti različitim segmentima unutar široko postavljenih djelatnosti.
Ipak, u Gradu su odredili primarne ciljeve i najavili paralelni razvoj krucijalnih projekata, a jedan od njih jest dovršenje Europe i otvaranje kina za javnost. Prvi je korak ispitivanje stanja, ne bi li se kino makar djelomično vratilo u funkciju: “Vezano za obnovu kina Europa izvješćujemo Vas kako se trenutno provode aktivnosti u cilju privremenog uređenja kina Europa kako bi se u njemu mogli odvijati programi i prije cjelovite obnove. U tijeku su aktivnosti koje se odnose na ispitivanje konstrukcije i izradu potrebnih elaborata, a nakon čega će se moći predvidjeti rok za otvaranje kina”, navode u izjavi.
U međuvremenu je zadnja Bandićeva intervencija na kulturno-političkom planu, možda neintencionalno, ali i dalje značajno, razotkrila potencijale efikasne suradnje različitih upravljačkih razina u Gradu. Nova vlast intenzivno komunicira s Kulturno-informativnim centrom, čiji novi ravnatelj Hrvoje Hribar daje nedvosmislenu analizu stanja: “U KIC-u se ovih dana dovršavaju izvidi i istražni nadzori poslovanja proteklog razdoblja. Nova gradska uprava je u spisu Europa zatekla gomilu bezvrijednog papira plaćenog velikim svotama. U široj slici opće otimačine, to je kap u moru, no sa stanovišta centra grada, to je gotovo centralno pitanje. Kino će se otvoriti, izgleda na jesen, iako smo planirali već u travnju.”
Velika je novost otvaranje rasprave o načinima na koje je bivša vlast zloupotrebljavala kompleksnu kulturnu infrastrukturu, ne bi li se promislili mehanizmi sprječavanja budućih štetnih scenarija. Svi oni dosad su se oslanjali na sličan modus operandi koji se nastojao prikriti sporadičnim, dugoročno neodrživim ustupcima javnosti. Budući da Hribar najavljuje uključivanje javnosti kroz niz panel diskusija o stanju i budućnosti temeljnog prostora svake kinoprikazivačke i distribucijske djelatnosti, a kakvo Europa jest, ne samo da KIC napokon zadobiva ulogu medijatora, kakvu bi Centar po prirodi i funkciji mogao imati, već se otvara mogućnost zauzimanja aktivne uloge od strane Centara u budućnosti. “KIC danas igra ulogu slučajnog junaka, nosi teret koji drugi neće i mora ga iznijeti. Očito je KIC-u suđeno da vrati kino u funkciju, a način daljnjeg upravljanja, odvijanja i programiranja otvoreno je pitanje i s profesionalnog i s javnog stanovišta”, poentira Hribar, ostavljajući svaku daljnju ulogu Centra podložnu širem društvenom dogovoru.
Zatvaranje kruga
Iako se većina važnih programa odvija trenutno na dvije lokacije, Tuškancu i Kinoteci, dok prostor Dokukina improvizacijski prikriva nedostatak specijaliziranih dvorana, činjenica jest da djelomično funkcionalni prostori poput dvorane SC-a naprimjer, ostaju neiskorišteni, s tek neredovitim programima. U tom je smislu u proračunskim planovima za ovu godinu najveća novost obnova napuštenog idejnog projekta rekonstrukcije zgrade nekadašnjeg kina Kalnik. Do projekta je došlo na inicijativu Vijeća gradske četvrti Črnomerec, a predsjednik Dražen Lučanin primjećuje:
“U GČ Črnomerec je i ranije nedostajalo prostora kulturne namjene, od gradske infrastrukture su tu u stvari samo Knjižnice Grada Zagreba i pripadne čitaonice, tj. galerije. Ta se ponuda dodatno smanjila u siječnju 2021. kad je Grad Zagreb radi ranijih imovinsko-pravnih propusta izgubio prostor Čitaonice Vladimir Nazor u Kustošiji koja je kontinuirano djelovala 43 godine.”
Budući da se priča o obnovi Kalnika ponavlja još od devedesetih, Lučanin podcrtava karakterističnu situaciju nakon propasti Kinematografa, koja je rezultirala gubitkom dvorana izvan centra grada: “Ideja za prostor je da umjesto isključivo kino-dvorane postane multifunkcionalna dvorana – za film, glazbu, ples, izložbe, instalacije, konferencije itd. Naša je vizija, a nadamo se da će nas tu podržati i Gradski ured za kulturu i Centar za kulturu i film August Cesarec da će novi Kulturni centar Črnomerec biti organiziran kao moderan, inkluzivan centar koji će omogućavati i građankama i građanima, raznim demografskim skupinama da aktivno sudjeluju i u osmišljavanju dijela programa.”
Prije donošenja strategije i plana upravljanja, ostaje samo nagađati o budućim modelima, potencijalnim programima i načinu uključivanja različitih aktera kulturne scene. Ipak, prebacivanje fokusa s formalnih kriterija na one sadržajne čini se ključno, a posebno preraspodjela sredstava prema ravnomjernom obnavljanju postojećih i osiguravanju novih prostora.
Devastacija kinoprikazivačke scene danas je provedena do mjere da bi već redoviti mainstream program kakav je postojao u Europi u vrijeme uprave ZFF-a bio skoro pa civilizacijski doseg. Jasno je da treba inzistirati na koordiniranoj politici planiranja ne bismo li se približili europskom standardu u programskom i edukativnom smislu. Ideje poput osnivanja Filmskog centra nastale uslijed rušilačkih procesa devedesetih, ne bi li se objedinile kinotečne, arhivske i edukacijske aspekte rada filmske zajednice, ostale su u limbu nerealiziranih tendencija. Godinama smo svjedočili stihijskim reakcijama i redovitom povratku na polazišnu točku. Trenutni je prioritet zasigurno inzistirati na širokoj komunikaciji ne bi li se nedvosmisleno odredile potrebe zainteresirane javnosti. Uostalom, baš je u konsenzualnim zahtjevima za povrat kino dvorana vidljiva konstanta javnog mnijenja.
ObjavljenoObjavljeno
