

Piše: Lujo Parežanin
Za razliku od dobrog dijela drugih vrsta kritike, za glazbenu bi se moglo reći kako još uvijek zadržava neku vrstu redovite prisutnost u mejnstrim, korporativnim medijima. Pored tog kritičarskog establišmenta s većom ili manjom uspješnošću preživljava prilično raznovrsno polje nezavisne kritike, uglavnom na alternativnim portalima, koje se na različite načine poetički odnosi prema kritičarskoj matici. Ulaziti u stilska izvorišta, presjek interesa i pregled glazbeno kritičkoga pisanja zahtijevalo bi opsežno istraživanje, no vrlo ugrubo bi se moglo reći da u prosjeku prevladavaju kritičarski impresionizam, nizak stupanj poznavanja formalnih glazbenih elemenata, često miješanje osnovne terminologije (primjerice, ritma i tempa) ili njeno pogrešno korištenje, ali i da se kontekstualna svijest kritičara svodi na žanr kao klasifikacijsku kategoriju (umjesto interpretativne) ili počesto besmisleno nabrajanje utjecaja i srodnika.
Da bi glazba, čak i ona prividno bezopasna, bila upletena u strukturne društvene probleme – ne samo u neutralnom, nego često i u doslovnijem, suučesničkom smislu – da je uokvirena određenim uvjetima proizvodnje i društvenim odnosima moći, rijetko se čuje u polju u kojem i glazbenici i kritičari potpisuju ideju spontane kreativnosti i artističke autonomije. Ne čudi stoga da se i u glazbi i u kritici, strukturno i sadržajno, relativno neometano reproduciraju različite društvene asimetrije, uz vrlo rijedak moment (samo)kritičke refleksije.
Takvu zaglavljenost kritičke, ali podjednako i glazbeničke scene na deprimantan je način potvrdila tribina Rodna (ne)ravnopravnost na hrvatskoj rock sceni, održana u petak, 10. studenog, u Galeriji Kupola u sklopu gradske knjižnice na Starčevićevom trgu u Zagrebu. Uz Zorana Stajčića, urednika glazbenog portala Ravno do dna čiji članak je pokrenuo nedavnu javnu polemiku o seksizmu o kritici koja je poslužila kao povod razgovoru, na tribini su sudjelovale Antonela Marušić/Nora Verde, književnica, novinarka, kritičarka i urednica feminističkog portala VoxFeminae.net, i Zrinka Kunić, urednica portala Muzika.hr, a cijelu je stvar nominalno moderirao voditelj i urednik tribine, Nacionalov Dubravko Jagatić, jedan od važnijih rock kritičara srednje generacije.
Zašto nominalno? Zato što je Jagatić tijekom čitave tribine jedva prikriveno nastupao kao zaštitnik jedne fabricirane “frajerske” predodžbe o beskompromisnim glazbenim kritičarima koji svoje pisanje zasnivaju na (jednako fabriciranoj) predodžbi beskompromisnog rockerskog etosa. Ponajprije, valjalo bi raskrstiti s tim fikcijama: slično kao i njihovi književni kolege poput Jergovića ili Tomića, o kojima je nedavno dovitljivo pisao Boris Postnikov, srednja je generacija korporativno medijskih, gotovo isključivo muških glazbenih kritičara uglavnom odigrala ulogu “urbano”-građanskih kulturalnih glasnogovornika, a ne nekakvih kontrakulturnih junaka. Kakve svjetonazorske limite prikriva opozicijska poza njih i njihovih nasljednika poput Stajčića pokazalo se već pri najbanalnijem susretu s rodnim aspektom glazbenog polja.
Na povratak Stajčićevom članku ne treba trošiti vrijeme – njega je uvjerljivo, precizno i dovoljno iscrpno kontekstualizirala H-alterova urednica Ivana Perić, jasno pokazavši ne samo da je riječ o seksističkom tekstu, nego i da je seksizam dugotrajan i raširen problem naše mejnstrim glazbene (rock) kritike. Ne treba se također previše zamarati ni onim tekstom Đine Kolege, a njegov intervju s Camille Paglia u Jutarnjem jednostavno je toliko spektakularan da vanjski promatrač gotovo ima dojam da se parodija piše sama od sebe – i neka na toj parodiji govor o tom intervjuu i ostane.
Ono što jest zanimljivo je to da su, nakon što je više autorica i feminističkih aktivistica upozorilo na seksistički sadržaj niza tekstova, i Stajčić i Jagatić na tribini mogli samo slijegati ramenima i ponavljati kako u izvacima na koje im je ukazivala dojmljivo pribrana i pomirljiva Nora Verde ne vide “ništa sporno”. U manje benevolentnoj interpretaciji, takva reakcija implicira onaj forumaški tipičan (i forumaški toksičan) prigovor feministicama da naprosto pretjeruju, (histerično) prenapuhuju, pritom ih podrugljivo vezujući za nekakvu američko-liberalnu opsesiju aseptičnom korektnošću, kao da ona postoji u ovdašnjem kontekstu.
Da Jagatić prikriveno potpisuje upravo takav stav bilo je očito iz manipulativnog načina na koji je postavljao pitanja Nori Verde, jedinoj sudionici tribine koja je kritički progovorila o spornom pisanju. Jer kako drugačije opisati pitanje traže li feministice od glazbenih kritičara da pišu “u rukavicama”, nego kao manipulativno? Nitko na tribini nije dovodio u pitanje kritičnost kritike općenito, nitko nije ni od koga tražio pripitomljivanje kritičkih ambicija ni kritičarskog jezika. Unatoč tomu, Jagatić je takvom formulacijom situaciju nastojao prikazati kao da je na kocki sâma herojska beskompromisnost kritičara koju sada odjednom želi ograničiti slabokrvna preosjetljivost feministica i drugih cenzora. No kako objasniti da nema ničeg posebno herojskog ni beskompromisnog u seksizmu – štoviše, da se u tom patronizirajućem svrstavanju uz poziciju društvene moći i privilegija može naći samo ono suprotno? Osobito kada to svrstavanje dolazi od onih od kojih bi se – nitko više zapravo ne zna temeljem čega – očekivala natprosječna svijest o problemu.
Međutim, i unatoč ovim kratkim spojevima, za prvi dio tribine koji se ticao glazbene kritike teško da bi se moglo reći da je ponudio posebna razočaranja: Stajčić je objavom Koleginog teksta prilično efektno bio zgazio veći dio one dobre volje s kojom mu se pristupilo na početku polemike, a Perić nas je – ako već ne iskustvo – upozorila da od korporativnih kritičarskih teškaša ne treba nužno očekivati više od banalizacije ili naprosto negiranja, pa čak i amplifikacije problema.
Ono što jest ostavilo težak, gotovo klaustrofobičan dojam bile su reakcije prisutnih glazbenica i glazbenika koji su još jednom, uz već poznatu odcijepljenost od društvenog konteksta, pokazali učinke mistifikacije glazbenog/umjetničkog rada – mistifikacije koja zapravo nije ništa do li poražavajuće banalna ideja meritokracije po kojoj će se svatko talentiran, što god to značilo, nužno probiti, neovisno o rodu, boji kože, seksualnom opredjeljenju itd. Ako i postoji neki problem u glazbi i društvu, smatrao je dio komentatora iz publike, on se tiče moći, a ne roda. No da postoji neka neobična korelacija između zastupljenosti na pozicijama moći – glazbenih, kritičarskih, producentskih, autorskih, vlasničkih, političkih, kakvih god – i roda, to je podatak koji nikoga od negatora na tribini nije naveo da zbroji dva i dva i zaključi da su te dvije kategorije strukturalno neodvojive.
Što se talenta tiče, kako god definirali taj pojam i njegovu uvjetovanost, suštinu problema efektno je sažeo glasoviti američki paleontolog Stephen Jay Gould rečenicom kako ga manje zanimaju “dimenzije Einsteinova mozga, a više izvjesnost da su ljudi istoga talenta živjeli i umirali u poljima pamuka i sweatshopovima”, uz jasan klasni i rasni – a zašto ne i rodni – podtekst. No o talentu se ovdje pritom uopće ne radi – ideja da talentirani zaslužuju uspjeh i egzistencijalnu sigurnost samo na pozitivan način izriče jednu okrutnu pretpostavku uvijene, kapitalističke predodžbe inkluzije: oni koji to nisu – ne zaslužuju. Umjesto o sposobnostima pojedinaca, radi se, dakle, o općim mogućnostima i uvjetima za rad u glazbi, o poticanju žena i djevojaka da uopće stupe u glazbu, da se ne ograničavaju na određene glazbene uloge, karijere i “ženstvene” instrumente, da ih se ne izrabljuje, glazbeno podcjenjuje itd.
Da u tom pogledu u našoj glazbi vlada izuzetna neravnopravnost izvan je svake sumnje – primjerice, tko god posjećuje danas brojne instrumentalističke svirke u Zagrebu vrlo brzo će uočiti da to polje pripada isključivo muškarcima. Zašto? Bit će da žene nisu dovoljno talentirane. U međuvremenu, bizarno natprosječna količina talenta među muškom populacijom razvija suradnje, dobiva prilike za rad, zaradu i razvoj sviračkih vještina, što im zauzvrat daje još prilika za rad, suradnje itd. Krug se zatvara i reproducira sam od sebe, pokretan jednostavnom nužnošću efikasnog osiguranja egzistencije.
No daleko od toga da se u njega, kao i u druge aspekte glazbenoga polja, ne da intervenirati. Hoće li glazbena kritika u tom procesu imati pozitivnu ili negativnu ulogu ovisi o njenim protagonistima, ali i o vidljivosti sjajnih protagonistica poput Ivne Franić, čije bi rodno informirano pisanje lako moglo biti najvažnijom novijom pojavom na ovdašnjoj kritičarskoj sceni, što je dojam koji je na tribini podcrtala i sama Verde. No sudeći prema onome što su prezentirali kritičarski teškaši na ovoj tribini, čini se da će se bilo kakav pomak po tom pitanju prije desiti njima usprkos, nego zahvaljujući njihovom – sve više se ispostavlja štetnom – angažmanu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno