Tema Piše: Lujo Parežanin
Reći na uopćen način da su feminističke teme ovih dana “ponovno aktualne” moguće je samo iz pozicije razmjerne bezbrižnosti spram konteksta koji svakodnevno poziva na njihovo otvaranje. Suzimo li pak tu tvrdnju na uže područje alternativne ili nezavisne medijske scene, zadnjih su mjesec dana na osobit način obilježili seksistički, a potom i otvoreno antifeministički tekstovi dvaju autora s portala Ravno do dna, čiji je naziv, preuzet od Azre, počeo banalno ironično opisivati njihovu kritičarsku “poetiku”.
Priču je osvrtom na zagrebački koncert grupe Cigarettes After Sex pokrenuo glavni urednik portala Zoran Stajčić nastupajući s uzvišene pozicije “glazbenog znalca”, kako samog sebe naziva u tekstu. Taj “znalac”, jedinstven po tome što ne razlikuje ritam od tempa pa u istom tekstu piše o “sporom i sanjivom (?) ritmu”, većinu je teksta posvetio ne komentiranju muzičke izvedbe, nego patronizirajućem i infantilizirajućem oslikavanju ženske publike. Te “mlade i starije dame”, ukratko, u Stajčićevom su prikazu došle histerično vrištati ili pak konzumirati guilty pleasure “ukinutog mačizma” koji odašilju riječi i glazba benda, kao i figura njegova frontmena.
Stajčiću je argumentirano i vrlo odmjereno odgovorila H-alterova urednica i novinarka Ivana Perić smjestivši njegove komentare u širi kontekst muške mejnstrim glazbene kritike, pokazujući pritom dobru volju za dijalogom i odbijajući Stajčića osobno proglasiti seksistom u njihovoj objavljenoj prepisci. Međutim, umjesto da je Perićin korektan, iako po Stajčićeve autoprojekcije nesumnjivo neugodan tekst iskoristila kao povod za reviziju vlastitog pisanja, ekipa s Dna odlučila se na protunapad koji će po nesrazmjeru između stava i stvarne informiranosti autora Đine Kolege zasigurno ostati upamćenim kao jedan od najgorih trenutaka naše nezavisnomedijske scene.
Ne treba puno znati o feminističkim pokretima da bi Kolegine ležerne panorame poput “Feminizam je danas najobičniji fashionstatement koji je u svojoj najagresivnijoj varijanti prigrlio distopijske elemente političke korektnosti” izazvale zdravu sumnju da se raznovrsni rezultati stoljeća i pol borbene i intelektualne tradicije, nebrojenih škola mišljenja i epizoda dubinske samokritike možda i ne daju otpisati u 142 znaka s razmacima. Pa i taj kontekst, da je jedan muškarac odlučio otpisati ukupnost feminističkih pokreta u 142 znaka s razmacima, reći “feminizmu danas” što on zapravo jest, posebno je poražavajuć, osobito uzmemo li u obzir da je riječ o alternativnom portalu.
Iako nisu bili na ovaj način javno prezentirani, odvijajući se uglavnom putem društvenih mreža, ni drugi slučajevi polemika o seksizmu na mjestima na kojima ga se obično ne bi očekivalo nipošto ne izostaju. Katkada je riječ o omjerima sudionika i sudionica na aktivističkim panelima, katkada o naslovnicama lijevih novina, katkada o suptilnijim komunikacijskim momentima – posmatrane zajedno, takve situacije upućuju na to da feministički rad nije sasvim apsolvirana stvar ni na stereotipnom teritoriju ljevice.
Ako u imaginariju ovdašnje javnosti postoji upravo njen paradigmatski teritorij, onda je to nedvojbeno Filozofski fakultet u Zagrebu. Međutim, studentski aktivizam i odsječke oaze na stranu, uzme li se u obzir koje su grupacije donedavna držale vlast na fakultetu, takav dojam pokazuje se vrlo varljivim – riječ je redom o ljudima bliskim desnici i Crkvi, poput bivšeg dekana i sadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa. Iz borbe protiv njegova nasljednika i saveznika Vlatka Previšića, okupljene na studentskoj razini u inicijativu Filozofski je naš, značajnim je dijelom proizišla novopokrenuta Inicijativa za feministički Filozofski koja se po prvi puta javno predstavila u utorak, 18. srpnja u prostorima Kluba Močvara. Na tribini su sudjelovale članice inicijative, studentice Marija Dejanović, Katarina Poljak i Petra Kurtović, uz moderiranje Tomislava Čankovića.
Sudionice su na samom otvaranju tribine iznijele tezu da, iako FFZG prednjači po pitanju zastupljenosti ženskih i rodnih tema, one nipošto nisu prisutne u dovoljnoj mjeri. Pozivajući se na istraživanje Centra za ženske studije, napominju da su kolegiji posvećeni primarno takvom sadržaju u najvećoj mjeri izborni, ako uopće postoje, dok općenita prisutnost rodnih tematskih blokova na silabima izuzetno varira. Govoreći pak na razini Sveučilišta, kao posebno se poražavajući podatak istaknuo potpuni nedostatak kolegija rodne tematike na Fakultetu političkih znanosti.
Smatrajući da feministička teorija ne smije biti “privjesak pojedinih disciplina”, predstavnice Inicijative su kao njenu glavnu ulogu istaknule “okupljanje znanja raspršenog među studijskim grupama”. Tu raspršenost, između ostalog, pritom povezuju i sa štetnim posljedicama uvođenja Bolonje koja je, smatraju, uvelike pojednostavila sadržaj kolegija na društvenim i humanističkim studijima.
Govoreći o inicijalnoj komunikaciji s predavačima na Fakultetu ususret službenom početku djelovanja Inicijative, Dejanović je navela pozitivan kontakt s profesorom Ljatifom Demirom s diplomskog studija romistike pri Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije. S Demirom, koji je na tu temu već javno istupao, dogovorena je serija tribina o Romkinjama i njihovom statusu u zajednici.
Podrška Inicijativi pristigla je i s Pedagogije, kao i tradicionalno progresivne Komparativne književnosti, na kojoj bavljenje feminističkim temama može naći poticaj u znanstvenom i predavačkom radu profesorica Lade Čale Feldman i Andree Zlatar Violić, docentice Maše Grdešić, ali i drugih nastavnika i nastavnica. Za početak, međutim, predstavnice su kao ključnu navele inicijalnu komunikaciju sa studentima, najavljujući od rujna niz aktivnosti koje uključuju raznovrsne tribine, pripremu zbornika radova posvećenog rodnoj problematici, kao i opću tekstualnu produkciju, osobito u formi izvještaja s diskurzivnih događanja u organizaciji Inicijative.
Ipak, tijekom tribine su dijelom izostala detaljnija pojašnjenja o smjeru djelovanja Inicijative, kao i konkretnijim institucionalnim oblicima okupljanja rodnih studija u okviru Fakulteta, koje bi njezine članice i članovi zagovarali. Takvo što i same su predstavnice pripisale pomalo preuranjenoj organizaciji predstavljanja, zbog čega se povremeno gubio fokus u pojedinim izlaganjima. Primjerice, izvještaj Katarine Poljak o nekim općim odrednicama položaja žena u Hrvatskoj, s osobitim naglaskom na statističke podatke o nasilju, iako je podsjetio na najmučniji aspekt ženske podređenosti, djelovao je izmješteno s obzirom na neposredni povod razgovora, onemogućujući time i da se razgovor primjereno posveti dramatičnim podacima koji su u njemu navedeni.
Nešto je uklopljenije djelovalo izlaganje o stanju na Filozofskom fakultetu, u kojem se Petra Kurtović osvrnula na pretpovijest Inicijative u borbi protiv prethodne uprave i kritiziranih ugovora s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Kurtović je upozorila i na prisutnost seksizma na najvišim fakultetskim instancama, pozivajući se na javno dokumentirana obraćanja bivšeg dekana Previšića članicama Fakultetskog vijeća sa “ženska glavo” i njihovim patroniziranjem zbog odlaska na porodiljni dopust.
Široka postavljenost izlagačkog bloka diskusiju je dijelom usmjerila na općenita pitanja poput definiranja kulture silovanja ili ekofeminizma, raspršujući razgovor o samom djelovanju Inicijative. Ipak, šira rasprava omogućila je da do izražaja posebno dođe inzistiranje izlagačica – osobito Dejanović, koja je izuzetno strpljivo reagirala na sve intervencije iz publike – na razumijevanju rodnih pitanja u okviru kritike kapitalističkoga sustava.
Sudeći i prema ovom nešto općenitijem razgovoru, dakle, jasno je da članice inicijative feministički angažman shvaćaju kontekstualno izuzetno svjesno, uzimajući u obzir u svojim komentarima i izlaganjima niz vanjskih aspekata, od strukture čitavog obrazovanja, preko njegovog ekonomskog okvira pa do ekološke razine. Prema dijelu feminističke tradicije nastupaju implicitno ili eksplicitno kritički, pokazujući njeno vrsno poznavanje i pozicionirajući se vrlo artikulirano svaki puta kada su pod pitanje stavljene osnovne koordinate njihova djelovanje, poput uvažavanja klasne osnove rodne neravnopravnosti. Uzevši u obzir tekstove poput onih s Ravno do dna, kao i dio komentara iz publike, odluka da se nanovo javno pretresaju i najopćenitija mjesta feminizma, čak i nauštrb konkretnog fokusa, činila se uistinu sve opravdanijom kako je diskusija odmicala.
Što se same Inicijative tiče, ona, po svemu sudeći, dolazi u dobrom trenutku za Filozofski fakultet. Ne samo da su rektorovi konzervativni saveznici konačno izgubili borbu za upravljanje fakultetom, dok na zadnjoj sjednici Fakultetskog Vijeća odabrani obećavajući prodekani, nego je i dekanicom ranije postala prof. dr. sc. Vesna Vlahović Štetić s Odsjeka za psihologiju – prva žena, ističu iz Inicijative, u dugo vremena na tom mjestu. Uzevši u obzir i da je na čelo Ministarstva znanosti i obrazovanja nedavno došla prof. dr. sc. Blaženka Divjak, vrlo artikulirana kritičarka rektora Borasa, opći uvjeti su, s obzirom na nepovoljan politički kontekst, omogućili da na Filozofskom slobodnije prodišu aktivistički pokreti. S obzirom na sve agresivniju kampanju desnice za ograničavanje ženskih prava, s obzirom na povremene tenzije i na nezavisnoj i aktivističkoj sceni, pokretanje Inicijative za feministički Filozofski, sve i ako još nisu poznati konkretni gabariti njezina djelovanja, djeluje kao izuzetno dobrodošla i nasušno potrebna pojava.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
