Podilaženje “drugosti”

Puno više nego romanom, Nora Verde je javnost uznemirila odabirom da ga objavi pod pseudonimom. O ovom i drugim izborima govori autorica Nore Verde i Posudi mi smajl.

Razgovarao Srđan Sandić
smajl_verde_500

Razgovarao Srđan Sandić

Nora Verde pseudonim je autorice rođene i školovane tamo negdje na jugu Dalmacije. U ’90-ima prošlog stoljeća je, pod vlastitim imenom, objavila nekoliko zbirki poezije, a u 2000-ima pod pseudonimom jedno publicističko (ne)djelo koje je izazvao veliku medijsku pozornost. Opsjednuta je, kako kaže Generacijom X, eskapizmom, pop i rock herojima i heroinama. Danas živi u Zagrebu, bavi se novinarstvom, ima trideset i nešto godina i to je uglavnom sve što o njoj smijete znati. Knjiga Posudi mi smajl, kao i “kontroverza” koju je izazvala povod su ovom razgovoru.

 

KP: Što misliš o svrstavanju u “underground književnu vrstu”?

N. V.: A što misliti o tome?! Nisam silno potkovana u teoriji književnih žanrova, ali ajde de – atmosfera u kojoj se kreće glavna junakinja knjige jest, uvjetno rečeno, obojena tim urbanim podzemljem. Riječ je o autsajderici, neovisno o tome što ona radi kao novinarka u mainstream mediju. Uostalom, struktura romana je prilično raspršena, “neposložena”, izgleda poput rasutih komadića puzzla što definitivno nije odlika glavnostrujaške književnosti. Glazbenim riječnikom Posudi mi smajl je poput samizdata demo benda koji obećava, al se još mora kaliti po klubovima.

 

KP: Zašto pseudonim, ne mogu ne pitati?

N. V.: Pseudonim je nasušna potreba da svoj literarni identitet odijelim od civilnog kako bih zadovoljila svoju “drugost”. Praktični smisao nalazim u činjenici da bi mojim roditeljima bilo stresno kada bi poistovjetili autoricu i glavnu junakinju, a one vrlo često posuđuju komadiće stvarnosti jedna od druge. Nije riječ o mojoj želji da izbjegnem outanje ilitiga obznanu mojeg lezbijstva, no taj je sloj u posljednje vrijeme postao taocem mojeg pseudonima iako mnogi moji prijatelji i poznanici od prvog dana znaju tko je Nora. Ukratko – u “ormaru” sam zbog toga što nemam muda svojoj majci priznati da sam eksperimentirala s drogama u ’90-ima.  Sama sam sebi već smiješna, pa vjerujem da ću u budućnosti pokazati Norin identitet i pravo lice. Uostalom, u ormaru mi je već neko vrijeme prilično neudobno, zraka je sve manje i piški mi se.

 

KP: Smeta li te što je knjiga okarakterizirana “kontroverznom” te što ti to govori o kritičkoj sceni? Možda čak i o društvu, općenito?

N. V.: Čitaš mi misli, kolega. Naravno da moja knjiga nije bogznakako kontroverzna, ali u svjetlu one gladijatorske predstave odigrane neki dan na splitskoj Rivi (mislim na Povorku ponosa koja je u “gradu pod Marjanom” dočekana poklicima mržnje, oštrim predmetima i prijezirom), ona je sva skandalozna, ha, ha. Još uvijek je u ovoj našoj pripizdini strašno i prljavo imati iza sebe eksperimentiranje s drogama, ne odgovarati poželjnom stereotipu koji propisuje kako se žena treba kretati, odijevati, komunicirati. Još gore je i šokantnije biti lezbijkom, ne gledati Dnevnik u pola osam, ne jesti odojak za Božić. Geni su kameni, al vrijeme polagano curi i mislim da će se strah od drugačijih i polarizacija između heteroseksualaca i LGBT manjine smanjiti u budućnosti. Ekstremista će uvijek biti, mo mislim da će im se broj prorijediti.

 

KP: Što je za tebe kontroverzno?

N. V.: Za mene je kontroverzno kada odrasli ljudi bivaju odvedeni u zatvor zbog zapaljenog džointa, a za to vrijeme ratni profiteri i krijumčari oružja bivaju ovjenčani titulom narodnih heroja. Kontroverzno mi je i kada vozač kamiona i sitni švercer u par godina postane cijenjenim poduzetnikom koji se igra ljudskim egzistencijama, a akademski građanin/ka dobije otkaz pod izlikom da je tehnološki višak, pa preživljava skupljajući boce po kontejnerima. To je kontroverzno.

 

KP: “Pušim travu. Volim žene. Ne navijam za Hajduk. Ne jedem bijeli kruh. Ne idem u crkvu ni nedjeljom ni blagdanima. Prezirem hitove Miše Kovača. Ne, Dalmacija definitivno nije bila mjesto za mene.” Što za tebe znači “pozicija s margine”?

N. V.: Ta pozicija znači ne imati izravan priključak na domaću literarnu scenu, ne piti kave s izdavačima, popularnim piscima, urednicima i književnim kritičarima. To za sada znači ne biti umrežen u književnu scenu, promocije organizirati sam/a ili s minimalnim uplivom izdavačke kuće. Ne kažem da ne čeznem s te margine preseliti se malo bliže jezgri, no za sada meni i mom pisanju koristi biti tu gdje jesam, na margini hrvatske i regionalne scene. Moja autorska pozicija na margini ne znači istovremeno da se knjiga tretira marginalnom u knjižarama i od strane čitatelja. Prodaja knjige i impresije čitača koje gotovo svakodnevno primam u inbox Norinog FB profila pozitivno su me iznenadili, ne vjerujem da se još uvijek radi o senzacionalnim brojkama, no primjećujem da knjiga malo po malo nestaje s polica. A to je u ovim za knjigu kriznim vremenima – velika stvar. Ponekad skužim i da se neke od kritičara i medija mnogo hvaljenije knjige prodaju mnogo manje, pa mi bude toplo oko srca.

 

KP: Što čitaš a što ne čitaš?

N. V.: Čitam zanimljive blogove po internetu, spaljene facebook statuse, prozu pisaca poput Mirande July, Frodea Gryteena, Zorana Ferića, Harukija Murakamija, Amelie Nothomb, Dubravke Ugrešić, Vedrane Rudan, Ede Popovića, Tomislava Zajeca, Damira Karakaša, Rade Jarka, Senka Karuze, Ivane Sajko, Bekima Sejranovića… Ne čitam baš znanstvenu fantastiku mada se u posljednje pripremam i na taj žanr, slabo sam posvećena i dramskom pismu (što je strašna šteta jer imam urođeni dramaturški dar), putopisima. Zamaraju me pisci velikih pripovjednih zamaha poput Amosa Oza, Thomasa Manna, Jonathana Franzena. Nemoguće je osporiti da je riječ o piscima velikih formata, ali nije mi uzbudljivo čitati ih. Nisu mi strašno bliske ni proza Ante Tomića, te kuharice Zlatka Galla.

 

KP: Što misliš o rodnim politikama u hrvatskoj /svjetskoj književnosti? Odnosno, u kojoj mjeri ti je važna “gender” osviještenost u književnosti?

N. V.: Važna mi je, no ne i presudna. Pomalo sam se uostalom u knjizi Posudi mi smajl dotaknula rodne neravnopravnosti u praktičnom, životnom smislu pa je najbolje moj “aktivizam” čitati između redaka.

 

KP: Kako bi ti opisala svoj Posudi mi smajl kada bi ga morala kritizirati, koje su mu prednosti, a koje mane? Što je ono “najbolje” što daje, prenosi ta knjiga?

N. V.: Posudi mi smajl je knjiga u kojoj sam na prilično instinktivan način ispričala odrastanje i formiranje Nore Verde, njezino djetinjstvo u Dalmaciji, emocionalno lutanje i sazrijevanje. Izbacila sam iz sebe/Nore neke frustracije, bijesove, strasti, traume, strahove, euforije. Dobra strana te knjige je potpuna iskrenost i ogoljenje moje/Norine vanjštine i nutrine, povremeno uspjeli humor, efektne asocijacije, a loša povremena strukturna kaotičnost i činjenica da neke teme nisam dosljedno razrađivala. Naprosto je bila riječ o izbacivanju misli i emocija bez prevelikog šminkanja i odvagivanja.

 

KP: A tko si ti kada nisi Nora Verde?

N. V.: Zeznuto pitanje. Uvijek sam pomalo Nora, no vjerujem da ima situacija u kojima sam ona druga koja živi epizode i trenutke koji se nikad neće pojaviti u mojoj prozi. Kako napraviti selekciju – ne znam. Od izlaska knjige počelo se događati stapanje mog civilnog i Norinog identiteta. Kako će se to dalje razvijati – ne mogu predskazati.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano