Tema Festival europske kratke priče, Zagreb
Piše: Leona Širac
Pojmovi granice, međe, konture u posljednje su vrijeme vrlo frekventni kada se govori o društvenim zbivanjima i o modelima individualnih i kolektivnih identiteta. Osim što fizičke granice u prostoru, ponegdje ojačane bodljikavom žicom, doslovno priječe put ljudima, one apstraktne onemogućuju pojedincima samoostvarivanje, određujući im što se smije raditi te kakav se smije biti. Ponašanje koje se odvija unutar međe smatra se dopuštenim i normalnim, a bilo kakav prijelaz ili ignoriranje granice obilježeno je kao devijantno, što se često može čuti u zbunjenim pitanjima tipa: “je li to muško ili žensko?”. Dakle pojam granice operira po principu isključivanja – može se biti ili jedno ili drugo, može se ostati ili iskoračiti.
U vremenu kada moraš biti čvrsto ukalupljen u jedan model ili pak etiketiran kao drugi i lošiji, treba se truditi prelaziti te granice, pa makar i u glavama, napominje direktor Festivala europske kratke priče Roman Simić. Upravo su po tome ključu izabrani gosti ovogodišnjega FEKP-a, koji se održao od 29. svibnja do 3. lipnja pod naslovom On/No Tresspassing – o ljudima i granicama. Pisci koji su gostovali u svojim djelima propituju razne granice – one koje stoje na putu slobodi čovjeka, one koje određuju žanrove ili pak one koje odvajaju književnost od zbilje. Mnogi od njih tu praksu i konkretiziraju svojim angažiranim društvenim radom: Rumena Bužarovska sudjeluje u protestima u Skoplju, Asja Bakić bavi se feminističkom kritikom umjetnosti i popularne kulture na portalu Muf i društvenim mrežama, a Faruk Šehić sudjeluje u radu Centra za nenasilnu akciju.
Od brojnih tema o kojima su pisci i moderatori razgovarali najviše se istaknula ona o odnosu književnosti i njezine političke pozadine, odnosno kako ta pozadina utječe na pisce i njihova djela te kako djela mogu povratno djelovati na društvenu strukturu. Ova tema kao da je anticipirala prijedlog udruge “U ime obitelji” za izbacivanje iz lektire onih naslova koji su “štetni za duševno (emocionalno), duhovno i intelektualno stanje učenika”, gdje prednjače djela koja “mlade navlače na teme seksualnosti i svih mogućih devijacija”. No ne treba se zavaravati kako je ovdje riječ samo o temi seksa koja je, navodno, neprimjerena za tinejdžerski uzrast, već se ovakvom cenzurom vrši izravni napad na slobodu čitanja i obrazovanja i možemo se samo pitati što je sljedeće.
Na jednom od razgovora na FEKP-u, prigodno naslovljenom “Ne piši!”, autori su istaknuli teme za koje redovito slušaju prigovore i koje među publikom izazivaju iritaciju. Tako Bužarovska ne bi trebala pristajati uz feminizam jer je to u Makedoniji prostota, Šehić ne bi trebao pisati o ratu jer je on tobože dosadan i treba se optimistično gledati naprijed, a Zoran Ferić, čija se knjiga Anđeo u ofsajdu našla na crnoj listi, svakako bi se trebao u širokom luku kloniti ikakva spomena pedofilije jer radi u školi. Međutim izbjegavanje iritantnih, teških i napornih tema linija je manjega otpora koja održava društveni status quo i reproducira uspostavljene vrijednosti umjesto da ih propituje. Iako pokraj kritički usmjerene književnosti postoji i ona koja podupire vladajući politički sustav (primjerice u totalitarnim režimima 20. stoljeća književna je fikcija bila važan dio političke propagande) te razni eskapistički žanrovi koji ga pokušavaju ignorirati, može se primijetiti kako velika količina suvremene produkcije ipak sadrži kritičku oštricu uperenu prema zbivanjima na društvenoj sceni. No treba realno primijetiti da književnost danas nije medij širokoga recepcijskoga raspona kao što je to bila prije pojave radija, televizije i interneta.
Može li ona danas uopće biti socijalno angažirana, pitala se i jedna od gošća Festivala, makedonska autorica Rumena Bužarovska. Osim što sve manje ljudi čita književnost, kontakt između pošiljatelja i primatelja poruke njezinim posredstvom dosta je spor. Internet je pak, zbog svoje brzine i neposrednosti, slobode te manje mogućnosti nadzora, postao velika platforma za kritiku, subverziju te za obavljanje društvenoga angažmana. Međutim iako je izrazila sumnju u književni aktivizam i naglasila važnost aktivizma na društvenim mrežama i ulici, što i sama prakticira, priče Rumene Bužarovske itekako su angažirane. Njezine zbirke Osmica i Moj muž čine sitni, pojedinačni detalji iz obiteljskoga života poput prilagođavanja svekrvi, netrpeljivosti prema vlastitom djetetu, sukoba s partnerom, no oni se ipak trebaju čitati na fonu privatnoga kao političkoga. Krilatica “Osobno je političko” služila je 1960-ih i 1970-ih godina feministkinjama za relativiziranje patrijarhalne liberalističke opreke javnoga i privatnoga; kako piše Carol Pateman u Ženskom neredu, za isticanje da “osobne uvjete strukturiraju javni čimbenici”, odnosno da je smještanje žene u kućnu sferu odraz spolne hijerarhije u kojoj muškarci stoje na dominantnim pozicijama. U privatnim situacijama ženskih likova u pričama Rumene Bužarovske ogledaju se opresivne granice patrijarhata, što nikako nije banalno i trivijalno, već zadire u temelje tako čvrste i sigurne strukture u koju se muškarci i žene u tradicionalnim sredinama pouzdaju.
Slično kao djela Bužarovske, proza hrvatskih autorica Nore Verde (Posudi mi smajl, Do isteka zaliha) i Jasne Jasne Žmak (Moja ti), također gošća Festivala, primjer su da i intimno može biti političko, pogotovo kada je ono u stvarnosti marginalizirano i zataškavano. Ovu tezu zagovara Johanna Hedva u svojoj Teoriji bolesne žene gdje kritizira definiciju Hannah Arendt da je političko ono što se odvija u javnosti, pitajući se: “Kako možeš baciti ciglu kroz prozor banke ako ne možeš ustati iz kreveta?”. Prema tome se nju, kao nekoga tko je onemogućen nastupiti u javnosti, ne može smatrati političkim subjektom, a tako je, navodi, i s mnogim drugim utišanim pojedincima. Stoga se djela Verde i Žmak mogu smatrati političkim iskazima jer, pišući o lezbijskom iskustvu i svakodnevici, čime prezentiraju queer identitete, upisuju ih na stranice na kojima im dosad nije bilo mjesta, te osim što ljudima drugih seksualnih orijentacija nude priče s kojima se mogu povezati, rekla bih i da vrlo pozitivno mogu djelovati na hetero čitatelje upoznavajući ih s njima stranim iskustvom i, nadam se, razvijajući razumijevanje.
Senzibiliziranje publike za manjinska iskustva vrlo je važno kada se govori o književnom aktivizmu. Nije dovoljno naglašavati samo subverzivni impuls djela, već treba uzeti u obzir i mogućnost čitatelja da tu subverziju prepozna. Primjerice, Bužarovska spominje kako većina čitatelja u Makedoniji njezine priče ne prepoznaje kao feminističke, što ukazuje na to da još uvijek ne razumiju ukorijenjenu opresiju te zanemaruju ironični ton pripovjedačice, a priče čitaju kao realistične slike iz života kakav naprosto jest. Jedan se od razloga takva promašenoga čitanja krije u obrazovnom sustavu koji ne uspijeva učenike zaista naučiti čitati, tj. kritički se odnositi prema pročitanome, razumijevati značenja motiva i formi te povezivati tekst s kontekstom u kojem nastaje, odnosno u kojem se čita. S takvim nekritičkim i nezainteresiranim čitateljstvom i najsubverzivnije književno djelo gubi moć te njegovo prokazivanje ostaje neprimijećeno. Prema tome, ne treba samo očekivati od pisaca da otkrivaju skrivena značenja i neuralgične točke društva i ljudske prirode, već treba raditi i na stvaranju osviještene i aktivne književne publike koja će piscima pomoći rasvijetliti njihovu ideju i ostaviti traga u javnome prostoru. Takva edukacija, naravno, treba započeti već u osnovnoj školi, ali je poželjno da se nastavi i kroz razne druge oblike neformalnoga obrazovanja, radionice, tribine, medije…
Stoga je uklanjanje tzv. kontroverznih tema iz škola needukativan postupak kojim se negira sposobnost učenika za zauzimanje vlastitoga stava i promišljanje problematične teme, čime ga se u konačnici pasivizira. Ovakav se tip cenzure odvija pod krinkom zaštite najmlađih od njima neprimjerenih sadržaja, što rezultira produljenom nevinosti, o čijoj opasnosti piše Kenneth Donelson u tekstu Shoddy and Pernicious and Youthful Purity: Literary and Moral Censorship, Then and Now. Ondje kaže kako “zaštićena i tako produljena nevinost lako postaje vlastita podloga za neznanje; prošireno, postaje vlastito teorijsko opravdanje za nastavak neznanja. Neznanje nije samo nemoćno u borbi protiv zla ili obrani dobra; neznanje postupno ali sigurno postaje nehotičan saveznik zla protiv dobra”. Drugim riječima, učenika se može štititi od nasilja i zla u fikciji, ali kad-tad će se s njima susresti u stvarnome životu te ih neće moći prepoznati ili se prema njima kritički postaviti. Nikakva zabrana ne može pružiti tako dobru zaštitu kao što to mogu znanje i osviještenost.
Na pitanje kako književnost može utjecati na društvenu stvarnost, koje se protezalo na svim danima Festivala, norveški pisac Frode Grytten još je na otvorenju dao svoj odgovor. Iako ne piše isključivo kriminalističku fikciju, na tragu te skandinavske tradicije svojim djelima (Medvjed koji teče, Pjesma košnice) daje jaku socijalnu notu tematizirajući brojne društveno-političke probleme: netrpeljivost prema azilantima u kojoj oživljava duh nacističke prošlosti, razlike između bogatih i siromašnih, proždiruću moć kapitala te nepouzdanost i senzacionalnost medija. Grytten je pokušao ukazati na naličje naše predodžbe Skandinavije kao zemaljskoga raja. Ona to jest, ali samo za bogate turiste koji si mogu priuštiti uživanje u luksuzu. Međutim u Norveškoj žive i ljudi koji se bore za svakodnevnu egzistenciju, koji na vlastitoj koži osjete propast industrijskih postrojenja i promjenu vlasnika tvornica, o čemu piše u zbirci priča Pjesma košnice. Iako njegovo tematiziranje tih problema možda ne može imati dalekosežne političke posljedice, Grytten se drži Pouletove koncepcije da čitanjem čitatelj mora misliti misli nekog drugog, zaboravljajući na svoje stavove i predrasude, što ga upoznaje s njemu dotada potpuno stranim iskustvom. Tijekom tog procesa trebalo bi doći do razumijevanja i empatije. Ta je promjena minimalna i pojedinačna, ali pokazuje da su ljudi ipak sposobni prijeći zadane granice, prvo u svojim glavama, a potom i u odnosima s drugima oko sebe.
Književnost iz ranije navedenih razloga danas više ne može imati revolucionarnu snagu i poticati mase na pokret, ali još uvijek unutar obrazovnog sustava može pridonijeti izgradnji temelja kritičke misli. Stoga je izuzetno važno čitati djela koja preispituju postojeće društveno stanje te ona koja govore o manjinskome iskustvu – nebijelom, neeuropskom, queer, radničkom, ženskom. Ako se djeca od malena nauče ne percipirati ljude i svijet u tako oštrim konturama, možda postoji šansa da se stvarne granice lakše i bezbolnije prelaze. Pa i u potpunosti izbrišu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
