Kritika U strahu da ću zakasniti, pozivam taksi. Nakon birokratskih zavrzlama u virtualnom svijetu, samo želim biti podalje od laptopa i stranice e-Građani. U Booksu stižem taman 5 do 18 i shvaćam da nemam na što zakasniti. U parku u Martićevoj polako se okupljaju posjetitelji_ce programa kojima će se otvoriti novo izdanje Bookse u parku. Napuštam lagani žamor i konačno ulazim u hlad Booksinog prostora.
Pokušavam zapaziti službenicu Ureda za zametnute osjećaje. Ironično, opet se moram bakćati birokracijom i to – osjećaja. Smještam se u naslonjač i strpljivo promatram stvari oko sebe. Ubrzo uočavam korpulentnog Medu Plišanovića, voditelja Ureda, u kutu prostorije koji je ukrašen nježno ružičastim papirima. Prilazi mu kolegica Lucija Klarić, s mašnom na glavi i u šarenom kombinezonu, doima se agilnom i poduzetnom, ali opet i pomalo zaigranom.
Dok se nećkam, jedna osoba već zasjeda u Ured. Ne postoji semafor s crvenim brojkama iznad Ureda, nema nikakve barijere, linije razdvajanja među nama. Svjesna sam da ne mogu oklijevati. Čim se oslobodi stolica, trebam krenuti prema Uredu, a nisam ni posve sigurna trebam li uopće usluge istoga.
“Htjela sam postaviti prostor ureda da bude neka vrsta mobilne strukture koja se može po potrebi zajednice ili mojoj vlastitoj pojaviti u bilo kojem trenutku, bilo kada i u bilo kojem formatu. Ključ smo mi zaposlenici, gospodin Medo i ja, tako da sve ostalo oko nas je vrlo mobilno i vrlo DIY u smislu nekih minimalnih materijalnih ulaganja u cijeli setup.”, pojasnit će mi Lucija tijekom našeg kratkog razgovora koji će uslijediti nakon predaje formulara.
Kada sam se konačno odvažila sjesti u Ured, Lucija me pristojno dočekala objasnivši mi korake koje trebam proći. Kao i mnogo puta prije, uzimam formular samo s jednim ciljem – da ga ispunim i predam, da brže-bolje riješim stvar, da jednostavno nastavim sa svojim životom. Ali ambijent Ureda pomalo otpušta moje kočnice i već u sljedećem trenutku pažljivo poput tinejdžerice biram ljubičasti marker.
“Čini mi se da dolazimo do nekog stanja gdje više nismo u stanju sjesti i biti sa svojim emocijama i nemamo vremena obraditi ih ili uopće nemamo alate kako se nositi s njima. Kao da smo na rubu da to postaje neka usluga za koju ćemo doslovno trebati umjetnu inteligenciju ili nešto drugo. Zatekla me je i informacija da je u UK-u osnovano Ministarstvo za usamljenost. Tragom te logike da za sve možemo outsourceati nekoga ili nešto, pa čak i za nešto tako intimno, učinilo mi se da se trebam uhvatiti u koštac s time da će i emocije postati također vrlo opipljivi komoditet. Htjela sam odgovoriti na to kroz ironiju, neku vrstu pomaka, a opet da djeluje na način da je terapeutski i da zbilja otvara prostor emocionalnog opuštanja i razmjene.”
Dok prolazim točkama formulara, osvještavam da imam gomilu kojekakvih osjećaja nakon što me je iznervirala apsurdna birokratska situacija. Pitanja s Lucijinog obrasca započinju konkretno; najprije trebam smoći snage da si priznam zašto sam tu. Većina pitanja nude mi ponuđene odgovore, a mogućnost izbora me smiruje. Od bolne točke krećem se prema utjesi – od navođenja i opisa zametnutih osjećaja do biranja comfort fooda s ponuđenog menija. Ispunjavanje formulara načas me čini zamišljenom, pa načas nasmije.
Zametnuti osjećaji?
“Neka engleska varijanta tipova osjećaja ili velike dvije nadkategorije kojima se bavim bi bila underwhelmed/overwhelmed što se odnosi na momente kada smo toliko prenatrpani nekim emocijama da više ne možemo ni detektirati koje su to emocije, i one momente kada smo toliko već iscrpljeni od vlastite senzibilnosti da više nismo ni u mogućnosti nešto osjećati. Zametnuti u smislu osjećaja koje smo pogubili po putu, koje nismo imali vremena prepoznati sami u sebi i dopustiti jednostavno da ih proživimo. To su oni osjećaji koji su ostali negdje ostavljeni postrani, utrpani na dnu trbuha – zametnuti.”
Lucijin pristup je vrlo profesionalan, ali i topao, pristupačan. Na moje spočitavanje samoj sebi zbog greške koju sam učinila na jednom pitanju, Lucija me, za razliku od brojnih službenika_ica s kojima sam se ranije susrela, blago podsjeća da ne postoje greške. Kada podignem pogled, vidim opuštenog i zavaljenog Medu. Vraćam pogled prema stolu i ljubičastom markeru u svojoj ruci.
Po završetku ispunjavanja formulara, Lucija me ljupko nastavlja upućivati. Za razliku od poštanskog ureda, po prvi put ne biram veličinu koverte već njezinu boju. Naravno, iz prve odabirem ružičastu. Dobivam ceduljicu, baš kao u pošti, izuzev toga što je ova u potpunosti ručno ispisana i ima žig u obliku morske zvijezde. Odgovor od Ureda ću primiti u roku od tje-… ček, šta… u roku od tjedan dana ili go-, godinu dana?!
“Bilo mi je jako važno da taj proces odgovaranja ureda bude između 7 do 365 dana, da ta gratifikacija nije instantna. Prije svega je bitno to neko iskustvo u kom se mi susretnemo, gdje osoba pristane ući u ured, izdvojiti vrijeme i da nema tog momenta ubrzanih akcija/reakcija u kom smo konstantno naviknuli biti.”
Dok razmišljam o samom procesu i razdoblju iščekivanja koje je preda mnom, Lucija mi pojašnjava kako pristupa zaprimljenim obrascima:
“Sam formular ima ponuđene okuse i hranu koju biraš i koji se odnose i na “okuse” koje želiš da ti ured pruži i na senzacije u trbuhu koje si imao pri samom momentu zametanja emocije. Ja ih zapravo koristim kao neki algoritam kako da se usmjeravam dok odgovaram osobi, jer sam i općenito u svom radu inspirirana gaming obrascima i idejom procesualnosti. Stvorila sam samoj sebi neki protokol upravo zbog toga da ne ulazim svaki put spontano i slijepo ispočetka nego da već imam smjernice u startu iako je svaki odgovor personaliziran. Imam neki metodološki okvir da cijela stvar ne postane preopterećujuća i za mene – emotivno i autorski jer je puno lakše biti zaveden nego što se na prvu čini. Kako je cijela interakcija bazirana prvenstveno na samom formularu, to je isto neka vrsta zaštite – i za mene, ali i za sudionika_cu, u smislu da je jasno da ja ne impersoniram terapeuta – ja nisam terapeut, nisam psiholog, to nije moje zanimanje i ovo nije besplatna terapija, ali je neka vrsta kreativne i energetske razmjene između onoga koji sjedne ispuniti formular i mene koja na to odgovaram.”
Malčice omađijana spokojem koji sam osjetila u Uredu, pitam Luciju gdje bi se mogla nalaziti sljedeća postaja Ureda.
“Možda bih kao prioritet stavila knjižnice i staračke domove. Knjižnice, jer su to još uvijek neki javni prostori za koje bih rekla da pružaju sigurnost i koji su otvoreni za sve, u kojima cirkuliraju osobe različite dobi i koji mogu stvoriti tu vrstu intimnosti potrebnu za ovu interakciju, a starački domovi jer se bojim da su naši najstariji sugrađani u najvećoj potrebi za plišanim/ljudskim kontaktom. Ali, mislim da bi Medo mogao biti zaista od pomoći u širokom dijapazonu situacija, svakako bi mi ga bilo zanimljivo instalirati i u nekom galerijskom prostoru i razbiti neku pretpostavljenu logiku da su galerije samo prostori hermetične/elitističke umjetnosti koja je još uvijek uvažena među ljudima.”
ObjavljenoObjavljeno
