Intervju Nakon ljetne stanke, novu izvedbenu sezonu u KunstTeatru otvorio je trodnevni ciklus predstavljanja suvremenih dramskih tekstova New Stages: Stage Readings u suorganizaciji s Goethe-Institutom i SPID-om. Ovo je drugo izdanje scenskih čitanja tekstova koji su nastajali tijekom rezidencijalnog programa New Stages koji zajedno provode Goethe-Institut, SPID, KunstTeatar i Hrvatski centar ITI. Autorice čije su drame bile predstavljene u ovom ciklusu su Monika Herceg, Karla Leko i Beatrica Kurbel. Zanimljivo je kod ovih čitanja da sve tri autorice sudjeluju u čitanju svojih tekstova ravnopravno s glumcima, a također su međusobno jedna drugoj dramaturginje. Svoje drame su razvijale u višemjesečnom mentorskom radu s dramskim piscem Ivorom Martinićem, na dramaturškoj radionici s Lucijom Klarić i Ivanom Vuković, te na završnom intenzivu s redateljicom Ivnom Žic.
Drama Moja stvar Monike Herceg rekonstrukcija je sjećanja jedne žene na iskustvo neželjene trudnoće i pobačaja, nešto što dijeli s toliko drugih žena. Autorici se u čitanju pridružuju Nikolina Prkačin, Aneta Grabovac, Irena Tereza Prpić i Nikola Radoš, režiju potpisuje Gabrijel Lazić, a dramaturgiju Leko. Scena je dupkom ispunjena scenografijom koju čine svakodnevni namještaj i rekviziti koji se spominju u drami. Izuzev Herceg koja je stalno na pozornici u vidokrugu gledatelja i Prkačin koja joj se povremeno pridruži, ostali su glumci posjednuti u stražnjem dijelu gledališta, iza publike i njihova vidokruga. Replike izgovorene preko mikrofona funkcioniraju kao unutarnji glasovi, internalizirane i potisnute misli glavne junakinje proizvoljno nazvane Matea jer, kako eksplicira Herceg, mogla se zvati i Monika ili koje god žensko ime. Ovakav mizanscen stavlja veći naglasak na glasove glumaca i akustičnost čitanja dok gledateljski pogled pak može skrenuti na istraživanje nagomilane scenografije u pozadini scene tražeći poveznicu sa sjećanjima. Svako je sjećanje naslovljeno kao “kratka povijest” događaja vezanih uz obiteljsko nasilje, traumu, seksualnost, majčinstvo i pobačaj. Herceg se u drami implicitno dotiče slučaja Mirele Čavajde kako bi raskrinkala licemjerje priziva “savjesti” ginekologa, ali i ostalih dušebrižnika koji se zalažu za kriminalizaciju pobačaja. Međutim, drama rastvara poziciju paralizirane žene u strahu, prepuštene samoj sebi bez adekvatne podrške od strane oca djeteta i bliže obitelji.
Partitura šutnje Karle Leko obiteljska je drama o tri generacije žena u kojoj je najviše pažnje posvećeno liku bake Vere koja se suočava s demencijom i bolešću koja utječe na cijelu obitelj. Uz Leko, igraju Lana Ujević, Anja Jogunica, Tomislav Dunđer i Lovro Rimac, redatelj je Patrik Sečen, a dramaturginja Kurbel. Izvođači su posjednuti oko stola, aludirajući na obiteljski stol kao mjesto obiteljskog zajedništva, ali i mjesto sukoba koji u ovoj drami nastaju oko preuzimanja brige za bolesnu baku. Naslov nagoviješta poveznicu s glazbom, koju uočavamo u Verinim pričama o njezinoj pijanističkoj i suprugovoj dirigentskoj karijeri te u Rimčevim živim izvedbama kratkih stavaka na violončelu. Dakako, glazba ovdje nije slučajno – niz istraživanja i viralnih videa poput ovog ukazuju na dobrobit glazbe u svrhu jačanja neuroplastičnosti mozga, kao i glazbene terapije za pacijente oboljele od demencije ili Alzheimera. Glazba ispunjava trenutke tišine u dijalozima među likovima, ona premošćuje sve što potiskuju i ostavljaju nedorečeno. Kako drama odmiče, Vera će se sve više referirati na svoju prošlost, dok polako nestaje iz svijeta koji izmiče pred njom. Istovremeno, Verina kći Marina i unuka Roza suočavaju se s vlastitim životnim prekretnicama – Marina puni 40 godina i nema zasnovanu obitelj, a Rozin put pratimo od mature do odlaska u Englesku na studij. Na kraju, čini se da je za sve tri žene završio jedan životni ciklus i počinje neki novi, u drugim okolnostima. Usprkos težini starenja ili nepobitnom prolasku vremena, tekst zrači toplinom i budi iskreni osjećaj suosjećanja, spokoja i nade da u životu ipak pronađemo put čak i onda kada ne dobijemo što želimo.
Drama Mrtva priroda iz pera Beatrice Kurbel bavi se zloupotrebom interneta i emotivnim zlostavljanjem u vezama, konkretno osvetničkom pornografijom. U čitanju su uz autoricu sudjelovali Vid Ćosić, Danijela Evđenić, Antonija Marijanović i Antun Antolović, redateljica je Nika Bokić i dramaturginja Herceg. Na sceni su Ćosić, Evđenić i Marijanović posjednuti vodoravno na stolice s notnim stalcima za čitanje ispred. Između njih se nalazi prazan stolac na koji će kasnije zasjesti Antolović, a prazno mjesto dotad aludira na rastuću distanciranost između tročlane obitelji. Ovo se čitanje od ostala dva razlikuje i upotrebom projektora preko kojeg se prikazuju snimke koje funkcioniraju kao vizualna pozadina koja ispunjava prazan prostor u izostanku scenografije. U dijalozima između Iris i njezinog dečka Gregora “Grega” (Antolović), Kurbel uspješno prikazuje toksičnu vezu – ucjene i manipulacije tuđom slobodom zamaskirane su riječima “ljubav” i “briga” i realističan su primjer emotivnog nasilja. Iz odnosa koji ima s majkom i dečkom, zbog njihovih komentara na njezino tijelo, Iris razvija komplekse vezane uz svoj fizički izgled. Sadržajno, drama je prikladna za adolescente jer iako upozorava na zloupotrebu novih tehnologija i nasilje u odnosima koje nije nužno fizičko, ne upada u zamku dociranja i krivljenja žrtve osvetničke pornografije.
Sve tri drame tematski dijele interes za žene i traumatična iskustva s kojima se suočavaju u različitim razdobljima života, iako svaka autorica istražuje specifičan problem pristupajući mu na sebi svojstven način. Unutar svakog dramskog teksta rastvara se spektar ženskih iskustava kroz generacije što dodatno ukazuje na dubinu internalizirane mizoginije s kojom se žene bore u aktualnom društvenom trenutku. Istovremeno, sve tri junakinje ovih tekstova utjehu pronalaze u ženskoj solidarnosti. Herceg u Mojoj stvari sirovo i hladno piše o trudnoći i majčinstvu te ga razotkriva kao ne sasvim blaženo stanje, pogotovo u nepovoljnim okolnostima u kakvima se nalazi njezin glavni lik. No, takvom odrješitom, gotovo sterilnom tonu koji nastupa sa striktno ideološke/političke pozicije nedostaje topline koju Leko uspijeva probuditi. Moja stvar se u odnosu na druge dvije drame disperzivno dotiče svih traumatskih iskustava koja žena može proživjeti zbog čega je čitanje na kraju postalo i zamorno. S druge strane, u svojim su se tekstovima Leko i Kurbel posvetile jednoj temi – demenciji i osvetničkoj pornografiji – i lakše zadržale koncentraciju slušatelja. Upravo ta fokusiranost na jednu glavnu temu čini drame Partitura šutnje i Mrtva priroda konkretnijima, čak svježijima.
ObjavljenoObjavljeno
