Tema Predstava Sve što jedna država želi: predstavljanje prvi je dio istraživačko-umjetničkog projekta između hrvatskih umjetnica Lucije Klarić (dramaturgija), Dore Kokolj i Mije Štark (koreografkinje i izvođačice), te kongoanskih umjetnika s francuskom adresom Fabea Beaurela Bambija (glazba) i Aipeura Foudoua (izvođač). Nastala je u sklopu Teatroskopa, programa umjetničke razmjene između Francuske i Jugoistočne Europe, te u suradnji sa Centrom za dramsku umjetnost i Centrom mladih Ribnjak. Troje izvođača započinje predstavu vođenom turom po parku Ribnjak, odnosno Malembeziji, izmišljenoj državi koja se prvi put predstavlja javnosti, i nastavlja se unutar prostora Centra mladih Ribnjak koji je, kažu vodiči, primjer vrhunske malembežanske arhitekture. Tura po Malembeziji kreće izvana prema unutra, a ja ću svoje čitatelje voditi obrnutim smjerom, iznutra prema van.
Središnji dio predstave bit će nam polazišna točka.
Gledatelji_ce stoje ili sjede na stepenicama ispred ulaza u dvoranu Scene Ribnjak, a na podestu između stepenica, iliti u amfiteatru u Malembaziji, troje izvođača personificira neimenovane države. Jedna je Stručnjakinja za međunarodne odnose koja na hrvatskom jeziku sumira probleme i izazove s kojima se druge dvije države suočavaju. Na engleskom jeziku slušamo o državi koja korespondira Republici Hrvatskoj: rođena jako mala, možda čak nekoliko tjedana prerano, odgajana u tradicionalnoj okolini u kojoj je naučila da treba šutjeti i služiti većima od sebe, odlučila je otići kada je upoznala nekoga tko joj je bio blizak po jeziku i kulturi, ali nakon nekog vremena njihova veza je postala teška i agresivna, on je njene ljude okretao protiv nje i završilo je loše, jako loše, ali nije mogla dugo ostati sama, tražila je dalje, aplicirala je za članstvo u jednoj uniji, osjećala je da korespondira s njihovim vrijednostima, i prihvaćena je, sada je u uniji, ali s vremenom se opet počela osjećati kao sluškinja. Na francuskom, a potom u prijevodu Stručnjakinje, slušamo o državi koja korespondira DR Kongu: ima helikopter-majku koja ga je od djetinjstva gušila, otac je otišao i ostavio ga, ali usprkos tome, i dalje zahtjeva njegovo poštovanje, zbog toga, a možda i iz nekih drugih razloga, on govori njegovim a ne materinjim jezikom, a ona pak, helikopter-majka, preudala se za alkoholičara, obiteljska povijest je duboko traumatična, tražio je izlaz i pridružio se jednoj uniji, ali s vremenom se počeo osjećati maleno u odnosu na ostale članice.
Slijedi natjecanje između dvije male i jedne velike putovnice, dvije male i jedne velike države: koja će se prije probiti do vrha stepenica kroz poligon naslagane publike. Svako natjecanje ima pobjednika i gubitnik(a)e, ali u ovom je bilo teško procijeniti tko je tko jer i mi u publici smo spontano počeli sudjelovati u natjecanju, izmicali smo se s puta, provlačili se jedni pored drugih, i penjali se do vrha. Da nije bilo tako možda bih primijetila tko je pobijedio, ovako samo znam da sam sudjelovala.
Gore opisana scena djeluje kao višak u predstavi – gledamo li predstavu u predstavi? politički summit? psihološko savjetovanje? – ali svojim odskakanjem postaje najupečatljiviji dio predstave. Dvije države s različitim povijestima, različitim jezicima i različitim geografsko političkim pozicijama imaju jednu zajedničku stvar: dio su neke unije (Europske unije, Afričke unije) koja im osigurava jednaka politička prava kao i ostalim zemljama članicama, ali odnosi moći između članica ostaju duboko utabani u smjeru od gore prema dolje, od velikih prema malima, od centra prema periferiji, od Zapada prema Istoku. Na taj način, autori_ce razotkrivaju kontradikciju u samom temelju liberalnog sustava mišljenja današnjih političkih monolita: svi imamo jednaka prava, ali ne i jednake privilegije. Svi sudjelujemo u igri (čak i oni koji ne žele ili ne znaju da sudjeluju), ali nismo svi i u svakom trenutku upoznati s tim tko vodi igru, tko pobjeđuje i da li smo među gubitnicima.
Sve što jedna država želi
Jedna država što želi sve
Jedna želi sve što država
Država želi sve što jedna
Poigravajući se naslovom predstave moguće je prepoznati još jednu boljku liberalizma: postavljajući pojedinca u središte svoje ideologije, liberalizam gubi iz vida relacijske odnose koji formiraju i uvjetuju odnose u društvu, pa čak i samu formaciju društva. Tako u predstavi imamo jednu državu predstavljenu kao pojedinca, koja želi i te želje obuhvaćaju sve, od svih želja koje pojedinačna država može imati do želje da sve bude za tu državu, od želje za jednakosti s ostalim zemljama do želje da svi budemo građani jedne države bez granica (na kraju predstave svi u publici dobivamo putovnice Malembezije i obećanje da s tom putovnicom možemo bilo kuda jer Malembezija nema granica). Uvjerenje da brisanje granica briše i nejednakosti, te da nas uključivanje u jednu uniju/državu/igru postavlja u istu ravninu, naivno je. Vrh je visoko, a na stepenicama smo već u početku rangirani. Najčešće, oni koji se ne usuglase s postulatima takve igre, bivaju označeni kao nazadni, ponekad i opasni.
Ali kojim kriterijima mjerimo progres? Po rastu BDP-a, broju visoko obrazovanih, statistici o sreći građana? Kako zaključujemo da je neka zemlja opasna? Ratuje s drugom zemljom, posjeduje nuklearno oružje, upliće se u političke procese drugih zemalja? Pomislit ćemo na Rusiju, s pravom, ali zašto izuzeti Sjedinjene Američke Države i Izrael? Očito je da liberalizam ne podlaže svima iste kriterije, ali uključuje sve (ili se tako čini), pa i one koji ne žele biti uključeni. Mnoštvo pojedinaca ne čini društvo, pa tako liberalizam ostaje slijep spram patnje i nepravde te ne snosi odgovornost za manje povlaštene, manje jednake među jednakima. Siromašni su siromašni jer nemaju resurse, ali imaju jednake mogućnosti (da ne budu siromašni) kao i ostali. Obilje privlači obilje, stav je koji je dostupan svima ali samo posvećeni ga uspiju implementirati, uvjeravaju nas prodavači magle. Liberalni sustav oslobađa pojedinca stege mnoštva, prepoznaje da pojedinci imaju jednaka prava, bili oni pripadnici manjine ili većine, ali ne prepoznaje kauzalnu uzročnost siromaštva, neobrazovanosti i kriminala, i na taj način manje privilegirani bivaju izgurani na margine društva.
Krenimo van iz tog čvrsto građenog konstrukta, makar on bio primjer vrhunske malembežanske arhitekture.
Na početku predstave u turi po parku dolazimo do pijeska i vodiči nam govore: slobodno dotaknite, uzmite pijesak, pijeska ima za sve. Zamislimo da jedna država, možda neka pustinjska, kaže: dođite, uzmite pijeska, pijeska ima za sve. Obilje pijeska. Tko bi kontrolirao iskop i tko bi time profitirao? Recimo da bi država kontrolirala, a da bi svi građani te države srazmjerno profitirali. Tko bi bili radnici koji rade na tim iskopinama? Uvezena radna snaga. Možda eksploatirana. Ali krenimo malo dalje, maknimo se od trgovine. Da je pijesak besplatan i da ga iskopavaju samo oni kojima je potreban, tko bi osigurao da će svi dobiti jednaku količinu? Idemo još dalje. Što bi se dogodilo eksploatacijom tog pijeska? Čak i ako ga ima za sve, neće ga biti zauvijek. Požurimo dalje, maknimo se od osiromašene slike budućnosti resursa. Vodiči nam oslikavaju jednu ljepšu: izgradit ćemo vlak koji će posjetitelje prevoziti od ove točke do one, bit će ljepše voziti se. U šetnji nas požuruju, idemo dalje, idemo brže, a istovremeno nam skreću pozornost na prirodne ljepote Malembezije, tamo iza u daljini je planina, pazite ispred nas je predivna rijeka, ovdje je čarobno drvo zbog kojeg se svi u Malembeziji međusobno razumijemo premda govorimo različitim jezicima, znate, nacionalna boja je zelena, a nacionalna biljka trava.
Premda bi nas prirodne ljepote Malembezije trebale zadivljene zaustaviti, mi krećemo brzo dalje, kao u svakom turističkom angažmanu, vrijeme je limitirano, sadržaja je previše, i ni u jednom trenutku ne pomišljamo, ni mi ni naši vodiči, da je slika koju nam iscrtavaju prodaja magle. Ne zato što Malembezija ne postoji, nego zato što je prema takvom nacrtu, sljedeći put kada kročimo u Malembeziju ili čak u park Ribnjak, vjerojatno da će biti manje pijeska, manje drveća i manje trave. Globalno zatopljenje, onečišćenje okoliša i osiromašivanje prirodnih resursa direktno su vezani uz masovni turizam i modele upravljanja koji se baziraju na proširenju turističkog sadržaja. Iako je Malembezija plod mašte, imaginarna država koja ima sve što jedna država želi, ili sve što autori_ce žele u jednoj državi, i to za svakoga, ona je suviše slična državama koje već postoje i u kojima živimo jer se organizira oko pojedinca, a ne u kolektivu.
S jedne strane, predstava oslikava imaginativnu sliku o državi-pojedincu s traumatičnom obiteljskom povijesti i željom za unijom, te identificira licemjerje liberalnih politika država u kojima autori_ce žive, ali istovremeno, imaginarna država koju zamišljaju kao kreativni odgovor na razliku koju žele vidjeti sve je samo ne različita. Ali malembe, malembe (polako na lingali, jednim od kongoanskih jezika). Pričekajmo drugi dio.
ObjavljenoObjavljeno
