Intervju Piše: Matija Mrakovčić
Građanski odgoj i obrazovanje dugi je niz godina predstavljao kontroverznu temu unutar obrazovnog sustava, a kao najveća prilika za njegovu uspješnu integraciju u sustav shvaćena je Cjelovita kurikularna reforma koja je krenula u provedbu donošenjem Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije 2014. godine. Prije toga odvijali su se snažni i složni napori (lijevo orijentiranog) civilnog društva da se GOO kao tema, sadržaj i predmet uvede u škole, od predškolskog do visokoškolskog obrazovanja. Brojni su projekti provedeni (poput pionirskog Novo doba ljudskih prava i demokracija u školama Mreže mladih Hrvatske, Centra za mirovne studije i Gonga), osigurane snažne osnove za uspostavljanje trajnog suradničkog modela između organizacija civilnog društva i Ministarstva u procesu uvođenja GOO u škole, evaluirana provedba, utjecaj i doseg GOO-a, no uzalud.
Projekt uvođenja GOO-a na nacionalnoj razini neslavno je propao promjenom čelnika resornog Ministarstva (Jovanović – Mornar) i odlukom da se Građanski odgoj i obrazovanje u škole ne uvede kao zaseban predmet u školskoj godini 2014/15, već kao međupredmetna tema što znači da su temeljne odrednice GOO-a implementirane kroz druge nastavne predmete te da ga predaju svi nastavnici, a ne samo oni educirani o specifičnim temama koje pokriva GOO. Na isti je način, ovaj put promjenom vlasti (SDP – Domoljubna koalicija + Most) neslavno propala i Cjelovita kurikularna reforma, prva reforma obrazovnog sustava koju su iznijeli učitelji, nastavnici i profesori, a čiji je prekid na ulice izvukao preko 50 tisuća ljudi u više gradova u Hrvatskoj i svijetu.
Umjesto priželjkivane Kurikularne reforme uskoro smo dobili Školu za život i fokus na informatizaciju škola putem javno-privatnog partnerstva, a nedugo potom masovni štrajk prosvjetnih radnika te, kao šećer za kraj, koronakrizu i prelazak nastave na online izvođenje: odvajanje učenika jednih od drugih, od nastavnika i školskog okruženja, izvannastavnih aktivnosti, projektne nastave, posjeta udrugama i gostovanja udruga u školama, sustavne mentorske podrške učiteljima, i tako dalje i sve bliže posvemašnjem otuđenju obrazovnog sustava od društvenog konteksta u kojem djeluje.
No, kao što to uvijek biva, unutar pukotina takvog sustava, i prije koronakrize počeli su nastajati mali džepovi otpora na lokalnih razinama, čiji su se pozitivni efekti s niže razine željeli preliti na nacionalni nivo. U ovom trenutku iza nas je već pet godina provođenja Građanskog odgoja i obrazovanja kao izvannastavne aktivnosti u Rijeci, o čemu smo detaljno razgovarale s Mirelom Pašić, koautoricom i suurednicom priručnika za GOO za učenike, trenutno zaposlenoj u udruzi SOS Rijeka, te Emom Žufić iz udruge Delta. “Riječki model” postao je sintagma koja prvenstveno označava uspješni model suradnje javnog i civilnog sektora, uspješni model provedbe GOO-a te zadovoljne učenike, nastavnike i roditelje. Tako je “riječki model” preuzet u još jednoj jedinici lokalne samouprave, Gradu Osijeku, te jedinici regionalne samouprave, Istarskoj županiji. O projektu Osijek to GOO razgovarale smo s Ivanom Milas iz Nansen dijalog centra i Nikicom Torbicom iz Dkolektiva, koordinatorom projekta. O izazovima provedbe u Istri govorile su Silvia Žufić Dujmović i Sunčica Damjanović iz Centra za građanske inicijative Poreč.
Postojale su naznake da bi se isti model mogao preuzeti u još nekim sredinama poput Siska, Petrinje, Varaždina, Splita, no to se još uvijek nije dogodilo. Razlozi tome su brojni, a istražujući za ovaj temat sve navedene primjere, najočitiji je onaj manjka političke volje te prebacivanja odgovornosti na pojedine nastavnike, čak niti na škole odnosno ravnatelje. Građanski odgoj i obrazovanje od kontroverzne teme postao je željeni smjer razvoja obrazovnih politika na lokalu, barem nominalno, odnosno postao je buzzword kojim razne lokalne uprave žele ostaviti dojam da brinu za budućnost svojih građana, da ulažu u škole kojima su osnivači, da sudjeluju u promociji participativnog i demokratskog odgoja i obrazovanja. Nažalost, većina gradskih uprava koje su se pohvalile hvatanjem ukoštac s uvođenjem novog predmeta ili aktivnosti, to provode top-down, uglavnom bez sudjelovanja civilnog sektora u području obrazovanja, koji je pak svojim programima neformalne edukacije učenika i nastavnika visoko postavio ljestvicu njihove kvalitete i održivosti. O situaciji u Varaždinu po tom smo pitanju razgovarale s Ninom Preložnjakom, programskim voditeljem Centra za mlade i nezavisnu kulturu P4.
Upravo se u području kulture najočitije razvija nešto što nazivamo civilno-javnim partnerstvom: odnosom lokalne uprave i organizacija civilnog društva koji počiva na stabilnost resursa javnog sektora i prilagodljivosti, kreativnosti, participativnom i horizontalnom djelovanju civilnog sektora. Bi li se takav model mogao preslikati na funkcioniranje obrazovnog sustava, konkretno u području građanskog odgoja i obrazovanja? U tom smislu možemo govoriti o zajedničkom upravljanju programom i resursima, što se de facto događa u Osijeku, možda jedinom primjeru gdje je civilni sektor pripušten u odlučivanje i upravljanje jednim segmentom sustava od javnog interesa. Civilni sektor u Rijeci je nakon inicijative i početnog uključivanja u izradu materijala i provedbu edukacija za nastavnike na određeni način isključen iz procesa razvoja programa, odnosno kontakt škola i civilnog sektora prepušten je pojedinim nastavnicima i udrugama, ne radi se više o sustavnom uključivanju. U Istri je civilni sektor inicirao preuzimanje riječkog modela da bi na kraju bio sveden na posrednika bez stvarne moći i utjecaja.
I upravo se u tome nalazi ključ svih nedaća oko građanskog odgoja i obrazovanja, od prvih ideja njegova uvođenja kao predmeta u formalni obrazovni sustav. Domaći politički akteri i njihova politička kultura (ili bolje, njen izostanak) nisu navikli na dijeljenje moći s građanima, onima koje bi trebali predstavljati i poticati na sudjelovanje, a posljedica toga je jasna vertikalna organizacija cjelokupnog obrazovnog sustava u koju se teško prodire. Uključivanje u proces upravljanja sektorom organizacija civilnog društva i njihovih partnera iz institucija, ustanova, akademija, koji jedini imaju potrebno znanje i iskustvo u tim specifičnim temama, tek je prvi, ali važan korak. U mjesecima i godinama koje slijede, postoji realna šansa da one taj proces i preuzmu.
Provedba temata sufinancirana je sredstvima Mreže zaklada Otvoreno društvo, u sklopu projekta Time4GOOD Education 2.0.
ObjavljenoObjavljeno
