Tema Piše: Ivana Pejić
Gostujući u ponedjeljak, 21. siječnja na N1 Televiziji, pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević pozvala je vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu da sa službene gradske web stranice ukloni video snimku učenika srednje škole kojom je na ranijoj konferenciji za medije demonstrirao “kontinuiranu velikosrpsku puzajuću agresiju”. Ponovimo, Penava je učenike prozvao zbog neustajanja prilikom intoniranja himne na utakmici, a samo tri dana nakon njegova javnog istupa u Vukovaru je napadnut mladić koji nastavu pohađa na srpskom jeziku i pismu. Tek po službenom dopisu pravobraniteljice snimka je uklonjena s gradske web stranice, dok vukovarski gradonačelnik ne propušta napomenuti da je i dalje dostupna na društvenim mrežama te da je njegov cilj – “ukazivanje na sustavno djelovanje na određen broj djece u Vukovaru koju se uči da ne vole i ne poštuju državu u kojoj se nalaze” – postignut.
Igrom slučaja, istog ponedjeljka u Zagrebačkom kazalištu mladih održana je tribina Čitanje kazališta na kojoj se kroz raspravu o romanu Mladež bez boga Ödöna von Horvátha razgovaralo, između ostalog, i o cijeni trgovanja vrijednosnim sustavom mladih u političke svrhe. Povod tribini skorašnja je istoimena predstava u režiji Boruta Šeparovića čiju koprodukciju potpisuju ZKM, Montažstroj i Akademija dramske umjetnosti, a o njenom književnom predlošku sa Srđanom Sandićem razgovarali su Milka Car s Odsjeka za germanistiku i Tomislav Brlek s Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, te Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja. Horváthova povijesna studija o prijelomnim tridesetim godinama u Njemačkoj pokazala se iznimno plodnom za raspravu o današnjem konformizmu, indoktrinaciji i dnevno-političkoj instrumentalizaciji obrazovnog sustava, ali i (ne)preuzimanju odgovornosti za njihove društvene posljedice.
Profesorica Car Horvátha opisuje kao preciznog kroničara koji “rendgenskim pogledom” bilježi političke i socijalne prilike svog vremena, razvijajući pritom poseban jezik u kojem razotkriva šuplje fraze i prazan govor tadašnjeg građanstva u usponu. Da je u tom aspektu roman relevantan i danas, u inflaciji upotrebe klišeja i ispraznih fraza, potvrđuje i Tomislav Brlek. “S beskonačnim nulama trebalo bi pisati to koliko jezik danas ne govori ništa, baš zato što svi neprestano pišu, razmjenjuju tekstove raznih formata, a da pritom zapravo ima vrlo malo stvarne razmjene”, primjećuje. Boris Jokić vrijednost romana i njegovu aktualnost prepoznaje u oslikavanju odnosa moći, posebno u “pozicioniranju nove moći koja se ispoljava kroz agresiju četrnaestogodišnjaka”, što nas vraća događajima s početka teksta.
“Iako se radi o romanu iz 1937. godine, referenci na suvremenost u njemu ne nedostaje”, tvrdi i Ivana Perica, voditeljica čitateljskog kluba Motor mijene koja je u sklopu programa Ruksak (pun) kulture o tekstu raspravljala s učenicima gimnazijskih razreda srednjih škola u Prelogu, Maruševcu i Daruvaru. Nagovještaj kursa današnjeg društva tako nude “likovi bogatih plebejaca, rasprava o tome jesu li crnci uopće ljudi i, ako jesu, zašto ih ipak moramo izrabljivati – ono što se danas aktivira u diskursu i politikama koje se odnose na izbjeglice, migracije i sl. Tu su i novi rodni odnosi, militarizacija mladih i posrnula pedagoška struka koja se zbog egzistencijalnog straha konformira s očekivanjima anonimnih moćnika i pliva s jatom.”
Tribina je otvorila i pitanje perspektiva razvoja kritičkog čitanja i usvajanja znanja mladih, u kontekstu prijepora oko novog popisa predložene lektire kojeg je trebala uvesti zaustavljena kurikularna reforma. Prema iznesenim podacima, 46% učenika osmih razreda ne čita apsolutno ništa izvan zadanih školskih obaveza. “U takvom društvu”, ističe Jokić, “nije ni važno što djeca čitaju jer očito ne čitaju ništa, pa je rasprava o lektiri zapravo rasprava o politici i odnosima moći. Sitni sukobi dio su trivijalnih kulturnih ratova, a ispod toga društvo klizi u analfabetizam. To je proces koji je dugoročno puno ozbiljniji od propisane literature za 4. razred osnovne škole”. “Sve zabrane ili pokušaji zabrane počivaju ili na nečitanju tekstova koje se želi zabraniti ili na njihovom vrlo površnom čitanju. Velika energija troši se na otklanjanje prijetnje koje uopće nema, kako se ne bismo bavili onim čime se nitko od nas ne želi baviti Najlakše se baviti izmišljenim sukobima, naročito onda kada su pozicije jasno definirane”, dodao je Brlek.
Zanimljivo je u tom kontekstu vidjeti da se roman Mladež bez boga u edukacijskoj praksi Ivane Perice pokazao kao izvrstan predložak za raspravu o adolescentskom sazrijevanju, pritisku grupe, mehanizmima isključivanja drugih i različitih te općoj civilizacijskoj krizi. “Roman se gradi na jednostavnoj simbolici ribe, oka, jata koja omogućuje široke asocijacije i nekad je nevjerojatno kamo, gradeći raspravu korak po korak, učenici dospiju sa svojim tumačenjima. Također, mladi se ljudi prepoznaju u konfliktu učitelja i učenika, mladih i starih, ali i konformista i profitera nove društvene i političke klime”, zaključuje.
Pa iako je Mladež bez boga mladež urušenog sustava vrijednosti, bez socijalnog kompasa, stava i solidarnosti, pokazuje se da je važno i ima smisla graditi džepove otpora rezignaciji. Upućuje na to i Milka Car u zaključku kako je Horváthov roman u osnovi utopijski i empatičan, upravo zbog male grupe diverzanata koja se uspjela oprijeti bešćutnom duhu vremena. “To je utopijski moment koji u povijesti nije ostvaren, ali se književnost mogla njime poigrati”, pojašnjava. Idejom svojevrsnog kluba nade poigrava se i predstava koja, kako je najavio autor projekta Borut Šeparović, započinje tamo gdje roman završava. Na koji način se događaji tridesetih godina mogu kontekstualizirati u Hrvatskoj i Europi 2019. godine, saznat ćemo u predstavi koja se premijerno izvodi 20. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno Objavljeno
