

Ove godine Kino klub Split proslavio je 65. rođendan. Osnovan je u ožujku 1952. godine s ciljem edukacije građana o audio-vizualnoj kulturi, što se kasnije proširilo i na produkciju audio-vizualnih sadržaja. Istu funkciju, nekoliko generacija kasnije i u podosta promijenjenim okolnostima, Kino klub Split vrši i danas. U suradnji s Galerijom umjetnina i Brankom Franceschijem rođendan će proslaviti programom predstavljanja filmova zlatne generacije autora šezdesetih godina koji se od ožujka može pogledati u sklopu stalnog postava galerije. Program će se mijenjati kvartalno, a planirana su i predavanja za zainteresirane sugrađane i sugrađanke. Prigodna proslava rođendana održana je u sklopu prezentacije prošlogodišnje produkcije, na šestoj Smotri. “Ove godine smo imali čak pet različitih programa podijeljenih u dva dana, tulum i audiovizualni performans naših članova, Coke i Tudora”, objašnjava kustosica programa i aktualna predsjednica kluba Sunčica Fradelić. “Zapravo, planiramo još programa, ali možemo reći točno tek nakon što dobijemo rezultate ovogodišnjih natječaja”.
Upravo se šezdesete godine prošlog stoljeća smatraju zlatnim dobom amaterske kino produkcije kada su autori pod utjecajem novih tendencija dali novi kreativni zamah eksperimentalnom filmu, a KKS je, uz zagrebački i beogradski, bio jedan od najaktivnijih kinoklubova. Danas djeluje kao obrazovna platforma za građane, produkcijska kuća i mjesto okupljanja članova i prijatelja. U tom smislu, uloga kluba se od njegovog osnutka nije mijenjala, ali se mijenjao njegov kapacitet i mogućnosti.
“Svaka generacija na svoj je način vodila klub, i svaka je bila manje-više uvjetovana društveno-političkim kontekstom, ekonomskim izazovima i tehnologijom, kao i vlastitim željama, ambicijama, osobnim težnjama, individualnim poetikama članova”, ističe Fradelić. “Danas, za razliku od pedesetih i šezdesetih godina, svaki član koji je prošao radionice i naučio rukovati opremom može pokušati snimiti film, ne postoji selekcija prema ideji. Mislim da u odnosu na naše prethodnike imamo više izvora financiranja čiji smo uspješni korisnici, a da tehnologija, naravno, ne sva, nije nužno jeftinija i pristupačnija kako se često misli, još uvijek njegujemo rad na filmskoj vrpci. Također bih dodala da možete u amaterskoj produkciji snimiti film koji kvalitetom nimalo neće odudarati od profesionalnog, što naravno, ovisi o autoru ili autorici”.
KKS se unatoč društveno-političkim promjenama uspio održati do danas, a Fradelić to prvenstveno pripisuje ljudima koji su u kritičnim godinama bili na čelu Kluba, a kojima je stalo i razumjeli su njegovu važnost. Kao posebno zaslužnog naglašava Vanju Miličića koji je šezdesetih godina uspio financijski ojačati klub i na neki način omogućio tadašnjim autorima da se razvijaju. Važan je bio i tranzicijski period nakon rata kada je klub vodio Boris Poljak, a udruga je ostala bez autora, prostorija i primanja. Uz puno truda, volje i podrške HFS-a, klub je dobio svoj prostor u zgradi Doma mladih koji mu je inicijalnim planom zgrade i bio namijenjen, te nastavio s djelovanjem, odnosno organiziranjem filmske škole. Ubrzo nakon toga počele su dolaziti i mlađe generacije autora i autorica. “S obzirom na to da je klub osnovala Narodna tehnika, današnja Zajednica tehničke kulture, a ne Grad Split, mi ne spadamo u udruge od posebnog značaja, te u skladu s tim nemamo fiksna primanja već ovisimo o prijavama na natječaje. Voljeli bismo da se to u budućnosti promijeni”, zaključuje Fradelić.
Još dužu povijest ima Kino klub Zagreb, osnovan 1928. godine. U međuvremenu je uspio preživjeti mnoge društveno-ekonomske promjene, a kako smatra Vedran Šuvar, predsjednik KKZ-a, “u svim slučajevima najveća prednost bila je što je takvo okupljanje građana bazirano na volonterskom radu, kao i ljubavi prema filmu, zbog čega je otporno na turbulentne kulturne prilike. Primjerice, ako se filmom bavite izvan financijskih relacija, razdoblja bez financijske potpore ćete puno lakše prebroditi”.
Kino klub Zagreb predstavlja grupu građana koja se okupila oko filma kao zajedničkog interesa, a besplatno bavljenje filmom i potpuna autorska sloboda dva su osnovna ideala kojima se Klub vodi. Zahvaljujući raznovrsnoj tehničkoj opremi, danas gotovo svatko može snimiti film, no često se zaboravlja da su za to potrebna izdašna financijska sredstva, što zapravo znači da ga može snimiti svatko tko si može priuštiti sva tehnička pomagala potrebna da se napravi jedan film. Klub zagovara istinsku demokratičnost mogućnosti bavljenja filmom, zbog čega snosi jedinstveni trošak ostvarivanja uvjeta za produkciju. Ta oprema se onda besplatno posuđuje pod uvjetima jednakim za sve članove, a time film kao umjetnost prestaje biti elitna kategorija, mogućnost bogatih ili onih rijetkih koji dobiju pristup akademskom filmskom obrazovanju.
Govoreći o autorskim slobodama, Šuvar kaže kako bi razvijanje ideje bez ikakvog cenzuriranja sadržaja trebalo definirati okruženje svakog umjetničkog pokušaja. “Važno je reći da od filma nikada ne očekujemo da se tretira kao proizvod koji se mora prodati, film nije tržišno namijenjena forma već sredstvo kojom se prenose ideje, koncepti ili oblici vizualnog pripovijedanja. Također, svaki film mora biti neovisan o dominantnim kulturnim idejama, praksama ili politikama. Jedino tako se omogućuje stvarna ideološka sloboda svakog filma”, dodaje.
Kino klub Zagreb služi kao platforma za mnoge filmske ideje, zbog čega je modularne programske strukture, s generalnom tendencijom razvoja novih produkcijskih i umjetničkih, što inovativnijih praksi. “Klub uvijek djelomično funkcionira kao laboratorij ideja naših članova i služi im kao mjesto njihovog, barem inicijalnog razvoja. Mislim da takav sustav u kojem se proizvođači kulturnih sadržaja, na ovaj ili neki sličan način okupljaju i odlučuju o vlastitom djelovanju, predstavlja najbolji i najizdržljiviji model kulturne produkcije. Danas u klubu živimo u razdoblju osviještenog amaterizma, pojma i ideje iza kojeg stojimo i koji predstavlja sve ideale umjetničkog rada kojima težimo. Klub predstavlja demokratični model djelovanja umjetničke organizacije u kojem proizvođači te umjetnosti odlučuju o kolektivnoj i osobnoj participaciji njenom djelovanju” ističe Šuvar, komentirajući današnju ulogu i značaj ovakvih klubova. Njihova je velika prednost, smatra također, što kao udruženja koja djeluju na volonterskoj bazi, mogu preživjeti povremene turbulentne kulturne prilike, iako pritom, naravno, ne mogu ostvariti sve svoje potencijale.
Osim Zagreba i Splita, u Hrvatskoj je od 1999. aktivan i kinoklub “mlađe generacije”, Kinoklub Karlovac, osnovan na inicijativu profesora hrvatskog jezika Gimnazije Karlovac. Tada je bio dijelom školske sekcije pod nazivom Videodružina Gimnazije Karlovac, no nekoliko godina kasnije osnovana je udruga kako bi se izlazećim srednjoškolskim generacijama omogućio nastavak bavljenja filmom. Svojevrsni smisao i strategija djelovanja udruge osmišljeni su najvećim dijelom idejama samih učenika-članova, pri čemu se uloga voditelja svodi na pomoć pri njihovom formuliranju. Primarna djelatnost Kinokluba je rad na vlastitim, autorskim uradcima, kao i promicanje filmske i video kulture i srodnih umjetnosti. Kinoklub Karlovac također je zaslužan za pokretanje Filmske revije mladeži i Four River Film Festivala, jednih od važnijih kulturnih manifestacija u gradu.
Amatersko bavljenje filmom i vlastito zadovoljstvo koje iz njega proizlazi, te svima lako dostupna oprema i znanje o produkciji filma, osnove su na kojima počivaju kinoklubovi. Javno financiranje ključ je njihova opstanka, a “budućnost besplatnih kulturnih sadržaja ovisi o svijesti onih koji će određivati smjernice razvoja kulturne politike” naglašava Šuvar. “Besplatni ili javno financirani sadržaji koji su široko dostupni nisu bezvrijedni. Oni se ponekad ne mogu preračunati u neku financijsku vrijednost ili to preračunavanje čak može djelovati neukusno. Moramo shvatiti da su besplatni sadržaji u kulturi direktno ulaganje u kvalitetniji život građana”, zaključuje.
Objavljeno