Agensi mogućih novih djelovanja

Piše: Petra Dolanjski

S. S. K. uobičajena je kratica za Knjižnicu Silvija Strahimira Kranjčevića koju djelatnici, ali i njezini korisnici, često upotrebljavaju. Ona govori o familijarnom odnosu prema knjižnici, kao mjestu susreta i društvenom kapitalu zajednice, koja u suživotu s Galerijom Prozori postaje inkubator umjetničkih i društvenih praksi. Roger Sansi u knjizi Art, Antropology and the Gift povezuje velike promjene koje su se još krajem 19. stoljeća dogodile u umjetnosti i antropologiji: antropolozi napuštaju knjižnice, a umjetnici radionice, kao dotadašnja mjesta svojeg izučavanja, odnosno djelovanja, te izlaze van, pristupaju svijetu na koji se referiraju izravno, bez posrednika i unaprijed stečenih istina. Sve ono što se događa izvan umjetničkih radionica i knjižnica postaje njihov laboratorij, prostor proučavanja, eksperimenta, djelovanja i suodnosa. Stoga je zanimljiv situacijski i značenjski obrat koji se dogodio: od tradicionalne samodostatne institucije, knjižnica postaje poligon čija semantika inspirira umjetničke intervencije.

Tanja Vujasinović u procesu nastajanja rada mapira prostornu i značenjsku podjelu knjižnice na Čitaonicu, Odjel za odrasle i Dječji odjel te prema njoj strukturira procese djelovanja i konačne (umjetničke) produkte: poruke čitatelja, izložbu i film. Pritom jednaku važnost pridaje svim fazama; radovi ne nastaju simultano, već postoji kronološki slijed u kojem jedan rad prethodi drugome. Svakoj od tri intervencije umjetnica pristupa afirmativno i istraživački, uspostavljajući potencijalne zone budućih interferencija i kontakata. Svoj boravak u knjižnici započinje razgovorima koje vodi s korisnicima o njihovim čitateljskim iskustvima, navikama i razlozima za čitanje, iz njih odabire pojedine dijelove te ih bilježi kao poruke. One, u sljedećoj fazi, postaju poveznica u koju uključuje knjižničare, kao posrednike između knjiga i njihovih čitatelja, te oni odabiru “pravu” knjigu za svaku poruku. S jedne strane aktivirajući njihovo intimno čitateljsko, a s druge profesionalno iskustvo, u zadatak im daje dovršetak rada čija budućnost ostaje neizvjesna.

Premjestivši se s Odjela za odrasle u Čitaonicu, sljedeću intervenciju ne upućuje svim korisnicima, nego ju usmjerava samo na jednu osobu, redovnog čitača novina Zdenka Filkovića, ujedno i slikara amatera, kojem daruje svoj izlagački termin u izlozima Čitaonice – Galeriji Prozori. Ovdje se darivanje ostvaruje kao utilitaran čin jer umjetnica ne dobiva zauzvrat nikakvu protuvrijednost, nego samo izmješta svoju poziciju iz umjetničke u kustosku. Ipak, distribucija moći je i dalje na njezinoj strani: uključujući sudionike u procese umjetničke proizvodnje, ona odlučuje što će postati dio njezine umjetničke intervencije. Treći rad, film Skakač, smješta na Dječji odjel, pokušavajući uspostaviti nove komunikacijske razine između knjižničara i korisnika Dječjeg odjela. Naime, knjižničar je skakač iz istoimenog filma kojeg taktički postavlja na zaslone računala te zaslon videoplayera među policama s knjigama, čime “upućuje korisnike na drugi život njihova knjižničara i mogućnost razgovora o tome”, kako navodi kustosica izložbe Irena Bekić. 

Forme za koje se Tanja Vujasinović odlučuje ostvaruju se u kontekstu relacijske estetike Nicolasa Bourriauda, prema kojoj “današnja umjetnost pokazuje da forma postoji jedino u susretu, u dinamičnoj relaciji koja se uspostavlja između umjetničkog iskaza i drugih formacija, bile one umjetničke ili ne”. Time umjetnost otvara prostor slobode, komunikacije i razmjene, a umjetnik više nije središnja ličnost koja diktira sve uvjete stvaranja, nego postaje katalizatorom odnosa. Na primjeru Nevidljivog SSK navedeno čitamo kroz posredovanje umjetnice na relaciji korisnici – knjižničari, kojom daje na važnosti odnosima izvan umjetnosti, odnosno pristupa svom radu u Galeriji kao “pozivu na suživot u zajedničkome svijetu (…), spletu odnosa spram svijeta koji stvara druge odnose i tako unedogled”. 

Uspjevši dijelove nevidljivih struktura različitih tipova odnosa unutar knjižnice učiniti vidljivima, sve tri umjetničke intervencije ostavljaju otvorenom mogućnost da postanu referentne točke u budućim interakcijama. Hoće li poruke u knjigama poslužiti kao preporuka za daljnja čitanja? Hoće li izložba Zdenka Filkovića potaknuti njegove kolege “čitače novina” da prošire obrasce korištenja knjižničnih usluga te u svoju svakodnevicu propuste i druge sadržaje koji im se uporno nude, usprkos tomu što ih oni jednako dosljedno isključuju? Možda će Skakač pridonijeti uspostavljanju drugačijeg odnosa između djece i njihovog knjižničara? Neovisno o ishodu, ove buduće interakcije ostaju nemjerljive: možda tek sporadično zamijećene, ostvaruju se kao fluktuirajući agensi mogućih novih djelovanja unutar značenjskih, sadržajnih i komunikacijskih silnica knjižnice, do nekog sljedećeg rada/intervencije.