Intervju Povijest kao učiteljica života svoje favoriziranje rijetko skriva. Njezina je ljubav vrlo uvjetna, prečesto poklanjana miljenicima – velikim događajima, ličnostima i institucijama, dok oni povučeniji, ne toliko glasni, često padaju u zaborav. Hoće li nešto biti zapamćeno ne ovisi samo o vrijednosti nego i o tome tko odlučuje, a po istoj se logici uspostavlja i kulturni kanon.
Ples u njemu zauzima rubnu poziciju samim tim što za sobom ne ostavlja predmete koji bi se mogli sačuvati, a nezavisna plesna scena još i više, jer iza nje ne stoji institucija koja bi brinula o njezinu tragu. Takvi uvjeti otežavaju jednostavan pristup materijalu, kao i njegovo sabiranje, pa arhivski rad na izvaninstitucionalnoj plesnoj sceni zahtijeva novi pristup umjetničkim praksama i njihovoj povijesti. Sva je sreća da se ta pitanja posljednjih godina otvaraju sve češće, između ostalog i u okviru Antisezone.
Program Antisezone uvelike se oslanja na umjetnice i umjetnike koji se u kontekstu suvremenih istraživačkih praksi bez velikih očekivanja, a s pregršt volje prepuštaju neodređenosti, intermedijalnosti i kopanju po zanemarenim slojevima prošlosti. Tako je u sklopu Koreografske konvencije u studenom 2024. u MSU-u postavljena izložba Ples, otpor, (ne)rad, nastala iz višegodišnjeg arhivskog rada regionalnog istraživačkog tima okupljenog oko Nomad Dance Academy, a prikazana je i predstava Igora Koruge Želja da se napravi čvrsta istorija završiće se neuspehom, u kojoj beogradski plesači starije generacije uspostavljaju svojevrsni arhiv u pokretu.
Na sličnom tragu, u sklopu najnovijeg, trideset i prvog bloka programa Antiprostorna, 26. rujna u Studiju Načeta u Frankopanskoj ulici u Zagrebu predstavljen je i rad dramaturginje spomenute predstave i arhivistice Milice Ivić. U njemu Ivić izlazi iz okvira klasične pozornice povezujući ples i koreografiju s arhivom i poviješću, naglašavajući kako je “posebno zanima sve što je povijest plesa koja ne dolazi iz neke jasne pozicije za čim već tragamo”. U predavanju Pop kultura kao skriveni centar plesne kulture zaigranost svog pristupa odlučila je prezentirati smještajući arhivski rad na estradnu scenu.
Ivić ističe kako je često mišljenje u Srbiji, a i drugim zemljama regije, da ako u njenoj povijesti nema velikih koreografa, plesnih i scenskih predstava, da povijest suvremenog plesa ni ne postoji. Upravo suprotno, pokazuje nam da je ples u svakom trenu povijesti bio prisutan, i to u najrazličitijim formama. U kontekstu Srbije 1970-ih i 1980-ih godina primjere ne treba tražiti po arhivima, već je dovoljno otvoriti YouTube na kojem su nam dostupni u samo jednom kliku.
Oliver Mandić u dragu, art-rock, glamur i camp estetika te koreografske točke ukomponirane u nadrealističan svijet u emisiji Beograd noću, dio su tog neistraženog nasljeđa koje potvrđuje da se ples uvelike odvijao i u takvim, često manje vrednovanim formama televizijskog programa. No, upravo su u tim formatima dugih i zabavnih noćnih emisija mnogi plesači tog vremena gradili svoju karijeru.
Provodeći polustrukturirane i strukturirane intervjue u suradnji s ranije spomenutim plesačem, koreografom i antropologom Igorom Korugom, Ivić je odlučila dio svog arhivskog rada na suvremenom plesu u regiji posvetiti plesačima tadašnje scene koji su sudjelovali u najrazličitijim plesnim praksama. Primjerice, članovi vrlo uspješne avangardne trupe Teatar Signum iz 1980-ih i 1990-ih godina paralelno su radili u stalnim institucionalnim i neinstitucionalnim angažmanima, kako u kazalištima, tako i u spomenutim TV emisijama.
To su često bili plesači bez klasičnog akademskog obrazovanja koji su se morali zadovoljiti statusom estradnih umjetnika kojima je televizijski rad bio ozbiljan izvor prihoda, ali često i izvor srama (posebice u primjeru ekstra estradne Folk Parade u kojoj su mnogi od njih sudjelovali). “Okaljani” zabavljačkim karakterom takvih koreografskih i plesnih angažmana mnogi su od njih donedavno bili osuđeni na zaborav.
Premda je pop kultura u najširem smislu na kulturnoj sceni oduvijek zauzimala niže mjesto u kulturnoj hijerarhiji, smatrajući se junk foodom za široke mase, plesni medij tu ima posebno nezahvalnu poziciju. Dok ćemo danas lako naći i rado pogledati blockbuster iz 70-ih, posjetiti pop-art izložbu iz 50-ih ili poslušati šlager iz 60-ih, estradne plesače iz 80-ih možemo jedino slučajno otkriti, kao u spotu Nade Topčagić u kojem pjeva: Oj, Mihajlo, slušaj bre / Čuvaj, more, ženu, ne varaj je. A kada ih tamo i pronađemo, malo je vjerojatno da ćemo ih prepoznati kao dio povijesti plesa. Jasno je da ples, žene i queer kultura nikada nisu bili miljenici povijesti.
No, uvijek će se naći netko poput Milice Ivić kojoj će izučavanje tih zaboravljenih prostora umjetničkog djelovanja predstavljati ono što bi se moglo opisati kao posebno slatkim sadomazohističkim pothvatom. To je istovremeno čini vrlo prigodnom sudionicom Antiprostorne koja se postavlja kontra standardnih razumijevanja fizičkog prostora, i generalno Antisezone u kojoj, kako ističe jedna od osnivačica Sonja Pregrad, “anti” ne znači samo protivljenje dominantnim institucijama moći koje isključuju, već i prostor aktivacije i resenzibilizacije.
Ivićino predavanje i rad pridonose tim aktivnim nastojanjima ispravljanja nepravdi te iznalaženju novih pristupa istraživanju plesa mimo već ukalupljenih znanstvenih okvira. Vrijednost toga najljepše će formulirati ona sama: “Kada bismo mogli da ne prioritizujemo na isključiv način plesne forme, ispred svega institucionalne, koliko bismo mnogo plesa mogli da uključimo ne samo u proces arhiviranja, nego s koliko bismo mnogo plesa imali osećaj da živimo.”
ObjavljenoObjavljeno
