Pogon za nas, za druge, za novo

Antisezona, MSU

Usprkos činjenici da su prije šest godina pokrenuti Studiji plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, kulturna politika ne samo da odbija poboljšati težak položaj plesne umjetnosti, nego ga počesto i aktivno pogoršava. U recentnom Nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti tako nisu uvažene specifičnosti rada u plesu, dok je Grad Zagreb nedavno dodatno srezao potporu Tjednu suvremenog plesa kao središnjem festivalskom događanju. Uvredljivo niske potpore, nedostatak osnovne infrastrukture, očajni radni uvjeti, nemogućnost stabilnog i kontinuiranog rada, isključenost iz odlučivanja – sve to tek su neki od razloga zbog kojih plesne umjetnice i umjetnici nastoje iznaći nove oblike udruživanja i samoorganizacije kako bi zajedničkim trudom izgradili temeljni prostor za svoj rad. Najnoviji takav prostor je program nazvan Antisezona, koji će se kroz pet blokova od ožujka do studenog održavati u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. O konceptu programa, stanju u plesnoj umjetnosti i njihovom umjetničkom radu tim smo povodom razgovarali s pokretačicama Antisezone, plesnim umjetnicama Anom Kreitmeyer, Silvijom Marchig, Sonjom Pregrad, Ivom Nerinom Sibilom i Zrinkom Šimičić Mihanović.

KP: Tretman suvremenog plesa u Hrvatskoj od strane vladajućih može se nazvati šokantnim. Loši radni uvjeti, infrastrukturni problemi i poteškoće s prezentacijom vlastitog rada plesačka su i koreografska svakodnevica – što biste izdvojile kao osnovne neuralgične točke na koje nastojite odgovoriti Antisezonom i možete li nam ukratko predstaviti njezin program?

S.P.: Prvi problem je kontinuirano podfinanciranje plesa općenito, a pogotovo afirmiranih koreografa. Sve mi djelujemo na sceni preko 10 godina, a financiranje projekata nam se broji u par desetaka tisuća kuna te je uglavnom isto ili niže nego na početku djelovanja, a takav je slučaj i gotovo svih naših ostalih kolega. To onemogućava ikakvu ozbiljniju afirmaciju – razvoj umjetničkih ideja, kontinuirano prikazivanje radova, dokumentaciju i arhiviranje te promociju i vidljivost u javnoj sferi općenito. Zbog toga nam kronično nedostaje kvalitetnog produkcijskog kadra (studenti produkcije poslovično teže filmu i drugim statusno etabliranijim poljima) – ali koji bi inherentno pripadao vrijednosnim i djelatnim modalitetima djelovanja plesne scene, a ne kapitalizirao na radu plesača.

U Hrvatskoj ne postoji niti jedna autonomna ustanova za prezentaciju plesa. ZPC je, usprkos višegodišnjem nastojanju cjelokupne plesne scene, pripojen ZKM-u, te nije uvažen naš zahtjev za upravnim tijelom koje bi se sastojalo od više plesnih stručnjaka i članova gradske uprave. Time bi se omogućilo transparentnije i kvalitetnije razvijanje strategije razvoja institucionalizacije plesa u Hrvatskoj potrebne pogotovo danas, kada svake godine s Odsjeka plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu izlazi po desetak novih mladih plesnih umjetnika. Antisezona u tom smislu koristi one resurse i vještine koje je plesna scena akumulirala borbom za opstanak – žestinu, umreženost, izdržljivost, solidarnost i osjetljivost, sposobnost multitaskinga (istovremenog umjetničkog rada, kulturne produkcije i aktivizma) – kako bismo, umjesto potonuća u kolektivni defetizam, u prostoru ničeg izmislile novu izvorišnu točku djelovanja: simbolički i fizički prostor, okrupnjavanje putem udruživanja, kako financijski, tako i diskurzivno i statusno. “Anti” u ovom kontekstu znači ne (samo) protivljenje dominantim institucijama moći koje nas isključuju, već i prostor aktivacije i resenzibilizacije.

A.K.: Antisezona je proizvod naših zajedničkih i dinamičnih oblika strategija preživljavanja, dugogodišnjih iskustava, znanja, vještina i različitih suradnji, kako kroz umjetničke, tako i kroz različite aktivističke projekte i inicijative. Ovim se projektom udružujemo kako bi ojačale jedna drugu te si umjetnički, kolegijalno i solidarno bile produkcijska, organizacijska i prijateljska podrška. Zajednički jačamo kapital koji imamo i uzimamo stvar u svoje ruke stvarajući uvjete za preživljavanje vlastitih radova i razvijajajući kontekst jedna za drugu – interesa, podrške, kontinuiteta i publike, svega onoga što nedostaje u našoj koreografskoj svakodnevici.

Zanima nas program koji se gradi plesom i oko plesa, kroz reprizne izvedbe, premijerne predstave, istraživanja, radionice, koncerte, instalacije, Hangover sesije, Bliske susrete plesne vrste. Program se u 2019. godini odvija kroz kroz blokova – u ožujku, svibnju, rujnu, listopadu i studenom. Otvaramo ga nagrađivanim repriznim izvedbama i programom kojim se predstavljamo kao umjetnice, dok ostale blokove nastavljamo premijerama i aktivnostima koje se naslanjaju na i uspostavljaju odnos s tim radovima. Želimo imati raznovrstan program u kojem se isprepliću naše različite poetike pa i estetike kako bi se naši radovi i umjetnički interesi doveli u blizinu aktivirajući pritom još jednu novu razinu razumijevanja našeg umjetničkog rada.

KP: Vaše udruživanje zasigurno je potaknuto i srodnošću vašeg individualnog umjetničkog rada koji se, uostalom, često i preklapa kroz pojedinače projekte. Na čemu trenutno radi svaka od vas, gdje prepoznajete točke preklapanja vaših umjetničkih interesa i što mislite da vašim radovima donosi ovakva zajednička kontekstualizacija?

S.P.: Mi smo neformalna skupina umjetnica i organizacija koje su i inače u bliskoj komunikaciji unutar aktivnosti plesne scene, a sada smo tu povezanost odlučile iskoristiti kao resurs za stvaranje novog modela javnog djelovanja. Antisezona nema jedinstveni program ni manifest i nije plesačka u uobičajenom smislu, nego je zasnovana na ideji o povezivanju i prožimanju u mnogo širem smislu nego što podrazumijevaju okviri određenog stilskog ili produkcijskog programa. Autoricama i skupinama zajednički su inovativni, eksperimentalni pristup plesu, intermedijalna istraživanja (suradnje s novomedijskim umjetnicima), artikulacija tijela kao polja političnog (inkluzivni rad, propitivanje okvira dosadašnjih plesnih i vizualnih) tjelesnih izvedbenih praksi) te promišljanje aktivnog gledateljstva. Zalažemo se za nekonvencionalne oblike umjetničkog djelovanja. Svaka od umjetnica zadržava i razvija potpunu stvaralačku autonomiju unutar projekta. Intencija programa je postaviti pojedinačne radove u aktivni(ji) suodnos otvarajući prostor za direktni dijalog o radu i kroz rad. Tijelo u izvedbi, tijelo izvođača kao i tijelo gledatelja postavljaju se u nove suodnose, međusobno inspirirajuće i aktivirajuće, u potrazi za plesnim kazalištem koje je intimno i empatično, istovremeno fantazmagorično, kao i prisno i direktno.

KP: Antisezona nije klasični format festivalskog kataloga. Koje su njezine specifičnosti u smislu oblika prezentacije plesa i njegovog dopiranja do publike?

S.P.: Svaki blok Antisezone organizira jedna od umjetnica/organizacija u suradnji i s podrškom drugih. Jedne drugima iz različitih autorskih i srodnih radnih pozicija radimo kontekst, te stvaramo vidljivi model samoorganiziranja i solidarnosti, (samo)kuriranja kao umjetničke i političke djelatnosti. Kurira se program koji reflektira i kontekstualizira tematiku kojom se bave premijerni radovi, specifične radionice, popratni program i diskurzivni sadržaj. Propitujemo tijelo i drugost, tijelo i javnost, tijelo i hiperrealnost/virtualnu realnost, tijelo i političnost. Okosnica programacije Antisezone temelji se na: kontinuitetu kroz proizvodnju cjelogodišnjeg programa koji reprizama, novim izvedbama i bliskima sadržajima okuplja raspršenu plesnu publiku; suradnji s MSU-om kao kvalitetnim i prepoznatljivim, stabilnim umjetničkim kontekst koji omogućuje povezivanje s vlastitom publikom i razvojnim projektima; intermedijalnosti kroz uvrštavanje muzičkih, vizualnih i drugih sadržaja s ciljem širenja kruga zainteresiranih; kontekstualizaciji putem radionica i diskurzivnog programa koji novoj publici nudi pristup suvremenom plesu; ideji prostora resenzibilizacije gledatelja koji je drukčije uključen: tjelesno, afektivno, kreativno.

KP: Antisezonu predstavljate kao “suradnički projekt samo-organizacije i samo-kuriranja”. Samoorganizacija je iznimno važan dio borbe za autonomiju plesne umjetnosti, što kroz plenum ZPC-a, što tijekom prošlogodišnjeg događanja Futur II. Što samoorganizacija znači vama za prezentaciju vlastitog rada? Planirate li uključiti širu zajednicu u samoorganizacijski proces Antisezone?

A.K.: Naš rad i djelovanje na plesnoj sceni godinama se odvija na intersekciji umjetničke proizvodnje, aktivističkog zalaganja i umrežavanja. Takvo djelovanje se definira kroz samoorganizirajuće strukture i poprima različite oblike. Antisezona je jedan takav oblik koji dolazi kao odgovor na društveno-političku klimu koja nas je sve intenzivno pritisnula u zadnje vrijeme. Samoorganizacija za nas je praksa preživljavanja, ali u ovom trenutku kada postaje i okvir za prezentaciju vlastitog umjetničkog rada poprima dodatnu vrijednost – stvara kontekst uvažavanja, prepoznavanja, vrednovanja i podržavanja. Antisezona je već u ovom trenutku mreža više organizacija i pojedinaca, te uključuje radove drugih umjetnika. Polazište Antisezone je kolegijalnost i solidarnost kroz afirmaciju boljih uvjeta, brigu i podršku. Želimo ju misliti kao pogon i kontinuitet, za nas, za druge, za novo.

S.P.: Autonomija plesu i Futur II. važne su epizode kolektivnog samoorganiziranog djelovanja plesne scene iz kojih ova inicijativa proizlazi, kao afirmiranje prostora (simboličkog i fizičkog) za ples, kao projekti zajedništva i solidarnosti. Ono što nas okuplja i što afirmiramo jest vještina inkluzivnog (koreografskog) mišljenja u stvaranju novih horizontalnih modela komunikacije, rješavanja problema i donošenja odluka.

KP: U kulturi općenito, a posebno u plesu, neobično je važno pitanje infrastrukture. Što vam sve donosi suradnja s Muzejom suvremene umjetnosti, u kojoj mjeri će vama i gostujućim umjetnicama i umjetnicima biti osigurana infrastruktura za rad?

Z.Š.M.: Nedostatak infrastrukture kronični je problem plesne scene. Suradnja s MSU-om omogućava nam korištenje prostora dvorane Gorgona kao i nekih drugih prostora muzeja pod određenim uvjetima. Međutim, projekt Antisezone za sada počiva puno više na entuzijazmu njegovih pokretačica nego li na institucionalnoj podršci. Budući da je program prepoznat i podržan od Grada Zagreba, nadamo se da će u budućnosti biti prepoznat i od MSU-a kao vrijedan sadržaj koji širi kontekst i razvija publiku za suvremenu umjetnost. Osim dvorane Gorgona, koja svojim kapacitetima odgovara programima koje provodimo, suradnja s MSU-om zanimljiva nam je i zbog povezivanja sa širim umjetničkim kontekstom. Dio programa Antisezone (poput projekta Što nastaje? Multimedijalne kolibe ili Koliko smo spremni…? IMRC kolektiva) nastaje upravo na razmeđi vizualne i plesne umjetnosti te je u tom smislu MSU logičan partner. Osim toga, zbog prirode programa, potreban nam je partner koji nudi više različitih prostora, osnovnu tehničku opremu i prostor koji je u potpunosti dostupan, što velik dio javnih gradskih prostora još uvijek nije.

A.K.: Infrastruktura će biti osigurana u onom trenutku kada će postojati pravi interes za ovaj projekt, kao i za ostale projekte suvremene plesne scene. Dok god je plesna umjetnost na margini interesa, prepuštena samoodrživosti i vječnim entuzijastima, neće biti pravog pomaka. To nije dovoljno. Institucije trebaju biti zainteresirane, one koje nas prezentiraju i one koje nas financiraju.

KP: Vidite li Antisezonu kao mjesto izgradnje trajnije platforme za prezentaciju plesne umjetnosti? Što bi bilo potrebno da se takvo što ostvari?

S.P.: Antisezona nije aktivistički projekt kao što je bila Autonomija plesu ili platforma poput Futura II., nego prvenstveno pokušaj udruživanja nas pet “afirmiranih” koreografkinja koje nemaju kontekst za djelovanje. Zato smo ju osmislile u samostalnoj produkciji, u partnerstvu s MSU-om, udružujući snage kako bismo uspjele producirati i prezentirati vlastite radove u ovoj teškoj sezoni. Iako je zbog mogućnosti organizacije projekt Antisezone krenuo od nas pet, posljedično, ako profunkcionira (ako publika počne dolaziti na ples u Gorgonu, ako MSU to prepozna kao mogućnost širenja vlastitih aktivnosti te ako Grad i Mininstarstvo to prepoznaju i financijski podrže projekt), ona može postati dugoročni projekt i platforma koja se može otvoriti i postati upotrebljiva za druge koreografe i umjetnike, mlade (studente), koreografe iz regije, intermedijalne suradnje itd. Za to bi institucije trebale osigurati sredstva za pokrivanje hladnog pogona i tehničke podrške, koordinacije i organizacije, PR-a, produkcije i dokumentacije.

Z.Š.M.: Svakako, i upravo je ta vizija ono što nas hrani i motivira. Antisezonu smo pokrenule nas pet, ali već dogodine bismo voljele u nju uključiti i druge zainteresirane umjetnike i organizacije. Međutim, za održivost i razvoj projekta nužna je podrška – institucionalna i financijska. Sa svoje strane spremne smo uložiti i ulažemo puno – vremena, ideja, energije i financijskih sredstava. Na Gradu Zagrebu i gradskim institucijama je sada da taj ulog prepoznaju i omoguće mu da razvije svoj puni potencijal. U protivnom projekt neće imati budućnost nego ćemo opet biti na početku, mi ili generacije koje dolaze iza nas. A tom opetovanom vraćanju na početak i kruženju oko istih problema svjedočimo nažalost već predugo.

KP: Studentice i studenti plesa na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti nalaze se u nezavidnoj situaciji da je kulturna politika pokretanje njihovih studija odlučila popratiti nizom odluka koje degradiraju plesnu umjetnost. Postoji li u okviru Antisezone dio programa usmjeren na studente i plesače koji su tek izišli iz Akademije?

S.M.: Ovogodišnje izdanje Antisezone ima kapaciteta uključiti najmlađe kolege, kao i sve ostale zainteresirane, kroz interaktivne programe s publikom: radionice i razgovore. Nudimo im ulaz u naše radove i svakako smo tu za njihova pitanja, prijedloge i ideje. Nadamo se da će projekt već iduće godine imati adekvatnu institucionalnu i financijsku podršku koja će omogućiti i više od toga. Bez obzira na trenutnu ograničenost resursa, vjerujemo u to da pokretanje ovakvih inicijativa jača cjelokupnu plesnu zajednicu, ako ništa drugo onda afirmativnim primjerom kako prebroditi nemogućnost adekvatne promocije svog rada.

KP: Projekt Autonomija plesu 007-017 dijelom je dao naslutiti da je plesna scena iscrpljena i donekle atomizirana trajnom krizom kojoj je izložena. Iz perspektive vašeg intenzivnog iskustva s borbom za poboljšanje statusa plesne umjetnosti, kakva je bilanca te krize, kako se ona odrazila na plesnu zajednicu?

S.M.: Bilanca krize jest da se scena uvelike promijenila, broj subjekata na sceni (prirodno) raste, što javno financiranje ne prati, povećavaju se očekivanja i zadaci pred sudionicima nezavisne scene u smislu samoprodukcije, samopromocije, komodifikacije vlastitog umjetničkog rada u svakom smislu. Urušavaju se institucije koje su godinama podržavale rad plesne zajednice: primjerice, Kultura promjene SC-a, ili Tjedan suvremenog plesa koji je potpuno degradiran i podfinanciran, a ZPC nije osnovan kao samostalna ustanova u bilo kojem formatu niti je plesna zajednica na ikoji način uključena u donošenje odluka oko tog vrijednog resursa. Zahtjev za samoodrživosti, za prodajom sve je prisutniji, iako ne postoje ni uvjeti za prodaju, što je razarajuće za fragilne djelatnosti kao što je suvremeni ples unutar vrijednosnog sustava u kojem ovo društvo funkcionira. Trend financiranja onoga što je “popularno” stavlja nas u poziciju odumirajuće vrste. Ne preostaje nam ništa drugo već nastaviti svojim radom propagirati drugačije društvene vrijednosti: zajedništvo, inkluziju i kolegijalnost, a unutar naših poetika beskompromisnost, eksperiment, rubnost i autentičnost. To je naš odgovor na kriznu bilancu. Antisezona vitalni je signal da plesna zajednica i dalje realno postoji.

A.K.: Autonomija plesu je pokazala je zamor i iscrpljenost plesne zajednice, kao odraz trajne krize i dugogodišnje potrošnje. Radimo u nemogućim uvjetima, živimo u nemogućim uvjetima. Ali Autonomija plesu pokazala je još jednom i mogućnost uspostavljanja drugačijih vrijednosti i drugačijih odnosa gdje nema autoriteta moći, gdje se povijest bilježi i organizira iznutra. To je nezamjenjivi kapital i resurs plesne scene i plesnih umjetnica i umjetnika, kontinuirana želja za razvijanjem i uspostavljenjem drugačijih modela zajedništva, sudioništva, dijaloga, djelovanja i razmjene. Antisezona to nastavlja.

KP: Koji su po vama nužni pomaci koje kulturna politika treba napraviti prema plesnoj umjetnosti da bi se ona stabilizirala?

Z.Š.M.: Odlučiti vidi li ples kao važan i jednakovrijedan segment kulture. I ako da, ponuditi plan za njezin razvoj. To u prvom redu podrazumijeva osiguravanje adekvatnih prostora za rad – koji mogu biti unutar postojećih institucija, ali su odlukom Grada osigurani za ples. Također je nužno povećanje cjelokupnog financiranja plesa i njegovo usklađivanje s financiranjem ostalih grana umjetnosti. Suvremenoj plesnoj sceni često se zamjera nedostatak publike, međutim, da bi publike bilo potrebno je kontinuirano raditi na njezinom stvaranju. A ono počinje senzibiliziranjem djece i mladih za ples u najranijoj dobi, uvođenjem plesa u predškolsko i osnovnoškolsko obrazovanje te osiguravanjem kontinuiteta prostora i infrastrukture za ples kao i plesnih programa.

I.N.S.: Sve gore navedeno već je odgovor na ovo pitanje. Kulturna politika nema – sustavno nema i definitivno nema – niti sistemskih kapaciteta za razvoj plesne scene, niti smatra da bi taj segment kulturne proizvodnje trebala tretirati kao dio profesionalne ekonomije rada. Stabilizirati plesnu scenu značilo bi da kulturna politika, prvenstveno na nacionalnom nivou, bez zadrške i u potpunosti razvije sistem utemeljen na premisi da plesačice i plesači – ili radnici u plesu – imaju pravo, baš kao i svi ostali građani RH, osigurati egzistenciju od svog rada. Plesačice i plesači su diskriminirani po svim stavkama, neovisno o kompetencji, utjecaju, nagradama, karijeri… Sistem koji trenutno imamo podrazumijeva da plesačice i plesači egzistenciju rješavaju na već neki način – valjda neki drugi način – a osnovna prava kao što su bolovanja, povrede na radu, zaštitu od nasilja, zaštitu od financijske diskriminacije, pravo na vikend i godišnji odmor, pravo na bolovanje radi djece itd. isto tako rješava kako već tko može. Kulturna politika ili kulturna administracija, unazad 25 godina koliko djelujem na ovoj sceni isključivo kao samostalna umjetnica, ne smatra se odgovornom da plesačice i plesače, kao i srodne umjetničke prakse, uvede u sistem radnih, umjetničkih, da dovedem do stvar do kraja – ljudskih prava.

Sistem upravljanja kulturom u RH nema infrastrukturnih, ekonomskih ni svjetonazorskih kapaciteta smatrati naše djelovanje (kao i brojnih drugih društvenih skupina) kapitalom, ili resursom koji donosi vrijednost društvu – da ne kažem umjetničkim radom. Sistem unutar kojeg smo se našli sposoban je baviti se ovim sektorom kao administrativnom kategorijom koja se progresivno množi i stvara probleme. Premda unutar sustava postoje i neki izuzeci, nisam sigurna da nadležni zaista znaju u kakvim uvjetima mi radimo, niti da je moguće raditi unutar tih uvjeta dulje od 7 godina.

Tek nakon dubinske promjene paradigme – a nemam iluzija da će se ona dogoditi – možemo razgovarati o pitanjima kao što su: što je kontinuitet izvođenja predstava unutar institucija i na koji način se programira; što su plesni centri, tko u njima radi i na koji način se dopire do publike i koje; što su koreografski centri izvan velikih gradova, koji je njihov potencijal za razvoj zajednice; koji je potencijal plesa unutar ranjivih skupina i što takav rad donosi plesu kao profesiji; kako približiti ples mladim generacijama koje su potpuno od-tjelovljene i uronjene u virtualnu realnost itd. Ovako plesna umjetnost ostaje na ekscesu pojedinaca i osobnim cjeloživotnim ulozima, koje kulturna politika i sistem diskvalificiraju namjernim nemarom, štoviše, smatraju da to uopće nije njihova ingerencija ni odgovornost.

Unatoč Akademiji i Plesnom centru, čini mi se da unutar našeg sustava (ne govorim o EU i sličnim resursima) stakleni strop nikada nije bio niže. A vrlo često primjećujem da je nemogućnost razvoja ili manjak vrednovanja internaliziran kao osobna odgovornost. To je nedopustivo. I to je sistem na djelu.

KP: Nedavno je Upravni sud u Beogradu poništio odluku Ministarstva kulture i informisanja o financiranju plesne umjetnosti u 2016. godini zbog proceduralnih nepravilnosti. Srpska i hrvatska plesna zajednica nesumnjivo dijele iste probleme, postoji li neki tip razmjene među njima i hoće li Antisezona biti otvorena za komunikaciju među plesačima u regiji?

S.P.: U Srbiji se već godinama, kao i u Hrvatskoj, institucionalizira određena “kulturna” produkcija, čime se zapravo institucionalizira privatni boljitak i status određenih pojedinaca u sprezi s vlašću. S druge strane, modeli civilnog djelovanja (u kulturi) izuzetno su artikulirani, i naslanjaju se na intenzivan minuli rad brojnih pojedinaca i organizacija u zadnjih dvadesetak godina. Apsurdno je da su smjernice financiranja Europske unije, od koje Hrvatska povlači sredstva za financiranje velikog broja ozbiljnijih projekata u svim područjima djelovanja, fokusirane na suradnju državnih uprava i čim aktivnijeg civilnog sektora, a hrvatska vlast uporno odbija prijedloge daljnjih javno-civilnih partnerstava u oformljivanju institucija i struktura.

Takva prekarnost tzv. “nezavisne” kulture zajednička je svim zemljama regije – kako Srbiji, tako i Hrvatskoj, ali naprimjer i Sloveniji. Suradnja s plesnim umjetnicima i organizacijama iz regije već postoji, odražavajući isprepletenu povijest kulturnoumjetničkog kanona, te unutar toga gradeći komunikaciju između novih žarišnih točaka kulturne i umjetničke produkcije. Festival Improspekcije, primjerice, od 2016. dio svoje produkcije i programa usmjerava na razvoj suradnje u regiji – kroz organizaciju susreta, diskusija, razmjena predstava, osmišljavanja zajedničkih projekata – te će i se ove godine povezati sa umjetnicima i organizacijama iz Ljubljane i Novog Sada, s namjerom kontinuiranog dijaloga, razmjene strategija i međusobnog osnaživanja.

Objavljeno 25.03.2019.