Blic Bilo je samo pitanje vremena kad će domaća estrada dići glas protiv medijskog marginaliziranja. I eto, kao što izvještava Slobodna Dalmacija, to se upravo dogodilo. Mišo, Mate, Matko, Jasmin, Jasna, Zeko i brojni drugi potpisali su peticiju upućenu javnosti, u kojoj prosvjeduju protiv “sustavnog uništavanja hrvatske glazbe”.
Načelno, ja bih trebao biti na njihovoj strani, ali… na kraju ipak ispada da nisam.
Uostalom, tko bi se htio naći na istoj strani s pacijentima poput Želimira Dundića-Dunda iz Trija Gušt, koji je mrtav hladan izvalio slijedeću nebulozu: “Zašto se u stranu glazbu ne bi uvrstili ravnopravno američki hip hoperi, no i srpski narodnjaci? Glazba s istoka postaje tako kao zabranjeno voće, primamljiva i interesantna, a na ovaj način bi ljudi mogli vidjeti što je to zapravo, ocijeniti joj kvalitetu i shvatiti što valja, a što ne.” OK, ne poričem da sindrom “zabranjenog voća” igra nezanemarivu ulogu u fenomenu narodnjaka… ali, svesti fenomen na samo tu stavku je stvarno blesavo. Dundićeva izjava em je krajnje cinična (prema ljubiteljima cajki odnosi se kao da su armija zombija koji podjednako nekritički uživaju u svemu što potječe iz Srbije dok je god “zabranjeno”), em prelazi preko činjenice da su srpski narodnjaci u Hrvatskoj bili u masovnoj ekspanziji i prije rata (kad su bili “zabranjeno voće” manje-više koliko i bilo koja druga vrsta tzv. “šunda”).
Pa onda, Željko Baričić iz Magazina kuka: “Preplavljeni smo etnom, no onim iz Irske, SAD-a i Kube, pa čak i Grčke, ali zato naše narodne glazbe nema.” Ne znam stvarno na kakav “etno iz SAD-a” misli (možda soundtrack “O Brother Where Art Thou”?), a nije mi jasno ni o kakvoj je fantomskoj “našoj narodnoj glazbi” riječ. Očito je iz konteksta da misli na AUTOHTONO hrvatsku narodnu glazbu… no zar uopće postoji više etnički “čista” glazba? Mišo je koketirao sa zvucima Meksika, Magazin sa zvucima istoka, i pritom su zadržali specifičan lokalni štih… ali isto tako, Let 3 i TBF su dali specifičan lokalni štih “tuđinskom” art-rocku i hip hopu! Sve su to nečiste sile.
Problem je, eto, što obje strane misle da je upravo njihova opcija – jedina ispravna opcija. “Urbana” opcija je trenutno u prednosti, ali jedino po tome što drži u rukama ključne medijske institucije: njen utjecaj je uglavnom ograničen na ono što, u nedostatku boljeg termina, nazivam srednjom klasom. Pripadnici iste, recimo, kupuju u popriličnom broju CD-e trendy rockera poput Franza Ferdinanda. Međutim, koliko god Otvoreni isfuravao singlove Franza Ferdinanda, a Aleksandar Dragaš trubio u Jutarnjem da oni sviraju danas najuzbudljiviju plesnu glazbu, Franz Ferdinand i njima slični nisu uopće prisutni na plesnim podijima svenarodskih diskača, gdje i dalje dominiraju – house, hip hop/R&B i cajke.
Već same cajke pokazuju koliko je utjecaj opinionmakera bilo koje vrste kod nas ograničen: više od desetljeća, šikanirane su i od strane lijeve “urbane gerile” i od strane desne “duhovne obnove”, stigmatizirane kao glazba za mafijaše i seljačine… pa su svejedno bivale sve popularnijima. Možete nad tom činjenicom očajavati, no meni to – smijite mi se sad ako hoćete – daje nadu u ljudski rod! Jer pokazuje da ljudi neće uvijek gutati sva govna što im se serviraju odozgo.
Nego, da se ja vratim na estradnjake i one druge. Slažem se da je “poticanje samo jednog glazbenog ukusa manjine i zabrana pristupa ostalima” velik i stvaran problem. S druge strane, prigovor na “dugogodišnje nametanje tuđe i nerazumljive glazbe pod krinkom urbane” upadljivo me podsjeća me žalopojke desnice i klera (ha ha, “i”) kako dominantni mediji zastupaju lijeve vrijednosti koje su u srazu s većinskim raspoloženjem naroda. Ako prihvatimo na trenutak tu sumnjivu hipotezu…zar je to uopće loše? Mislim, možemo lako dokazati da lijeve vrijednosti najčešće jesu u interesu boljitka društva, makar to ne bilo u danom trenutku jasno famoznom “narodu” .
No, problem s “urbanim” prvoborcima je u tome što isto tako smatraju da je glazba koju zastupaju u interesu boljitka društva. Mislim, u redu, TBF i Edo Maajka eksplicitni su proponenti lijevih vrijednosti za koje se, je li, možemo složiti da služe boljitku društva. Ali… spektar “urbane” domaće glazbe također obuhvaća i izvođače poput Ramireza i Urbana, čiji tekstovi nisu ništa manje politički neutralni i, naprosto, banalni od zabavnjačkog prosjeka. Po čemu su oni “progresivniji” od, štajaznam, Colonije i Matka Jelavića? E tu već nije stvar u tekstovima nego u zvuku. Jesu li cmizdravi brit-rock i EKV-prangijanje a priori “progresivniji” od mišićavog euro-dancea i mediteranskog melosa? Naravno da nisu! Ponajveći problem s “urbanim” prvoborcima jest u tome što vlastite estetske preferencije prodaju kao ideološke vrijednosti.
Mada, nisu ni estradnjaci puno bolji. Oni se nisu bunili kad se za mandata Ksenije Urličić na HTV-u “poticao samo jedan glazbeni ukus uz zabranu pristupa ostalima”. A njihova tvrdnja “da hrvatsku glazbu namjerno uništava grupa ljudi raspoređena u većini medija od TV-a, preko radiopostaja do novina, a sve u dogovoru s nekim poslovnim krugovima” – opet uvelike podsjeća na desničarsku retoriku. Konkretnije, na sve one napade na ljevičarske novinare kao Soroseve agente i strane plaćenike; napade koje je obilježavalo elementarno odsuće primisli na mogućnost da ti novinari jednostavno pišu to što pišu zbog svojih UVJERENJA. Estradnjaci očito odbijaju shvatiti kako marginaliziranje zabavnjaka u medijima nije rezultat neke velike zavjere, nego jednostavno toga da su klinci koji su u osnovnoj u leksikone pod rubriku “Omiljeni pjevač” upisivali “SVI STRANI” – odrasli i zauzeli pozicije u medijskoj industriji. Žrtva je postala opresor, a opresor žrtva, i tako dalje nadalje u zatvorenom krugu jala i jada.
ObjavljenoObjavljeno
