Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.

Predstava je nastala iz druge po redu suradnje riječkog Kolektiva Igralke i redateljice Tjaše Črnigoj, a otvara intimne perspektive žena iz triju različitih generacija — kćeri od 30 godina, majki od 60 i baka od 80 — i njihov odnos prema problematikama vezanim uz reproduktivna i seksualna prava.

Ovu dokumentarnu predstavu izvodi snažna glumačka postava Kolektiva Igralke u sastavu: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić koje su u pripremi predstave provele niz radionica sa ženama različitih životnih dobi. O navedenoj predstavi je za Kulturpunkt pisala Nika Krajinović.

“Cure je značajna predstava samim time što otvara pitanje seksualnog odgoja, ali i što u fokus stavlja žensko iskustvo. Pričom o odrastanju žena, koja osvjetljava njihova očekivanja i fantazija, znatiželje i ideala, seksualne (ne)osviještenosti i (ne)snalaženja, raskrinkava se ono o čemu govorimo kada šutimo. Ženske se pripovijesti isprepliću poput pletenice, granja u krošnji, matrilinearnom niti koja otvara prostor za razumijevanje, razgovor i međusobnu solidarnost, za žensko zajedništvo”, istaknula je Krajinović.

Na predstave koje su dio inkluzivnog programa pretplatnicima je ulaz slobodan dok njihova pratnja ostvaruje popust od 50 posto prilikom kupovine ulaznica na blagajni HNK Ivana pl. Zajca. Ovo je četvrta predstava otkako je započeo program inkluzivne pretplate i sveukupno peta inkluzivirana, nakon Glorije, Gospođe ministarke, Božićne priče i Sunset Boulevarda.

Više detalja o događaju možete doznati ovdje.

Zima, zima, led – prvi dio

Prava Nova godina 2024. dogodila se 5.1.2024., na dan održavanja već legendarne Kafanske boli u AKC Attacku. Volim Kafansku opisati kao mini univerzum u kojem alternativci, pankerice, kvir ljudi i svi u međuprostorima ovog neuobičajenog Vennovog dijagrama, na jednu noć mogu urlati na one najgore narodnjake bez straha da će im se unijeti u lice ili međunožje netko tko je vjerojatno išao u VII. gimnaziju (za ljude koji nisu iz Zagreba – škola koja na ulazu ima križ dostojan katedrale i u kojoj učenici dijele prezimena s političkim moćnicima plavog spektra).

Polovica prvog mjeseca je prošla, a meni se već svidjela neka predstava, wow! Riječ je o Moja babusja ne poznaje izraz biopower Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića, predstavi u kojoj izvođačica (Nastasja) progovara (i pleše) iz svojeg ukrajinskog nasljeđa u momentu ruske agresije na Ukrajinu. Nepretenciozno i ne prvoloptaški, pitko i emotivno, bez uzvikivanja izlizanih umjetničko-aktivističkih parola i jeftinih izazivanja grižnje savjesti. Cijela predstava dostupna je na YouTubeu, i to čak izvedba kojoj sam posvjedočila (ja sam ova koja se premjestila, nešto mi nije štimalo s prvotnom pozicijom).

Promocije knjiga i književne tribine predstavljaju mi noćnu moru iz koje se probudiš i shvatiš da si se probudio u drugoj noćnoj mori, ali, priznajem, tu i tamo mi nešto bude zanimljivo, usudit ću se reći i zabavno. U tu ZZ kategoriju ulazi i tribina Poetomat koju u Booksi vodi pjesnikinja Lara Mitraković, a u selekciju stavljam izdanje u kojem je gostovala pjesnikinja i kritičarka Marija Skočibušić. Lara i Marija u kombinaciji su me podsjetile na Fleabag i njenu sestru, svaka sa svojom dozom začudnosti, čuđenja, lagane nelagode i teretom svojih generacija. Razgovor poluugodni naroda pjesničkog šašav je i opušteni format za sve ljubitelje književnosti i mrzitelje promocija.

U svojstvu producentice sam s drag queer kolektivom House of Flamingo organizirala Gledaonicu Dore, na kojoj su nas iznenadili Severina i Mrle. Imam osjećaj kao da mi je cijela nova etapa života krenula od trenutka u kojem stojim pored Severine koja pjeva Moju štiklu.

U veljači mi se dogodila i prva tetovaža godine, šarena lizalica u obliku srca kod Arnie, članice tetovažerskog kolektiva Ajme tebi! Skupina je to mladih, silno talentiranih individua, svaka sa svojim stilom, a sa zajedničkom preugodnom atmosferom u osunčanom i šarenom studiju u centru Zagrebu. Pogotovo ih preporučam ekipi koja se boji tetoviranja – bez brige, neće biti Ajme meni! 

Kratki izlet u Varaždin pretvorio se u četverosatno plakanje u HNK-u na Slučaju vlastite pogibelji, kazališnoj adaptaciji istoimenog romana Kristiana Novaka u režiji Ivana Plazibata. Upisala sam naslov u Google, samo da potencijalno izvučem iz sjećanja pokoji moment koji bih mogla izdvojiti za potrebe ovog teksta, ali čim sam pročitala popratni tekst u kojem Plazibat piše “Slučaj vlastite pogibelji roman je koji je mogao nastati samo u Hrvatskoj 2023. godine”, oči su mi se napunile suzama jer je ovo djelo koje kao drvena ptičica u satu podsjeća na beskonačno koruptivnu jamu koja ždere sve pred sobom i koju drhtavim glasom zovemo Republika Hrvatska. 

Proljeće na moje rame

Dosta napet početak proljeća, mučim se dosta s pitanjem što istaknuti. Kao malo dijete ispred škrinje sa sladoledom veselila sam se koncertu Yanna Tiersena u Tvornici Kulture, ali su konobari imali natjecanje tko će glasnije razvaljivati stvari u šanku i uništiti večer instrumentalne glazbe koja se poslije zapravo pretvorila u mlaki underground rave. Doduše, ponosna sam na sebe jer mi je to bilo prvi put u životu da sam sama otišla na koncert. Zahvalna sam da sam srela nekog dragog na koncertu jer neću više nikada ići sama.

Zapravo, mogla bih istaknuti jedan divan vikend u ožujku u Rijeci – u petak karaoke u Riveru i pijenje tekile prvi put od 2014., žaljenje i mučnina u subotu, koju su razbili izložba Fontane Silvija Vujičića u Galeriji Filodrammatica i koncert Senidah u Exportdrvu. Hipnotizirano sam buljila u fontane za koje sam pročitala da su i hommage Hieronymusu Boschu, što je kompletno vidljivo u trenutku u kojemu se ulazi u prostoriju koja čuva Nestabilnu i Stabilnu fontanu. Hipnotizirano sam buljila u Senidu koju sam gledala već sedmi ili osmi put uživo, ali ovoga puta s totalnim zadovoljstvom jer obično budem razočarana njenim live nastupom. Manje kašnjenja nego obično, duljina koncerta koja se može nazvati koncertom, pjesme koje uglavnom ne izvodi live i blesava, ponekad krindž interakcija s publikom – tražim li mnogo da budem zadovoljna?!  

U Centru kulture na Peščenici (KNAP) jako sam se zabavila jedne travanjske večeri na plesnoj predstavi Hororskop Marije Matković u izvedbi plesačica i plesača iz plesnih studija Hip Hop House i NoStress Crew. Odlična i tečna gluma mladih entuzijasta mogla bi posramiti i poneke koje imaju desetljeća glumačkih utakmica u nogama, a o plesnim vještinama neću ni početi. Mogu biti hoch i glumiti da prosipam koju polupametnu o dramaturgiji i režiji, ali istina je da sam se vraški dobro provela i da ću ići opet kada najave novu izvedbu.

U posljednje već sad neko duže vrijeme kao da se s gorkim ranama na usnama izgovara ime Akademije za dramsku umjetnost (u nastavku ADU), a sljedeće istaknuće samo i potvrđuje zašto. Kao ispit završne godine diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti tadašnji student Marko Čavlović održao je projekt they/perform now, u sklopu kojeg se održao One Flash, drag nastup koji su izvele Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost. Ukazujući na sramotnu problematiku ove institucije i trakavicu zlostavljanja, jasno je zašto je gromoglasnije orio pljesak njihovih kolegica i kolega s faksa. Nisam velika ljubiteljica čina dekonstruiranja draga kroz skidanje šminke, perike i odjeće, ali sam velika ljubiteljica čina raskrinkavanja đavola u sistemima.

Zbeletronke su proslavile velikih 15 godina postojanja događajem u Petom kupeu, i to sa stilom i zvjezdanom ženskom DJ postavom – NIKS, ferrari rot, Elena Mikac i Doxia razđuskavale su nas do ranih jutarnjih sati, a na nogama su nas držali i sočni lezbijski tračevi u prolazu i toaletu. Događaj se održao 20.4. i vezano za taj datum moram prokomentirati da su se iznosile samo dvije činjenice: 1. blaze it; 2. Hitleru je rođendan. Bunilo me zašto se to komentira, ali sam samo nastavila plesati.

Tog sam proljeća naučila jako važnu lekciju: nemoj vaditi umnjak i ići na Sea Star. Nemam daljnjih lekcija, to mi je bila lekcija za sebe.

Doživjela sam koncert Dragane Mirković u Areni Zagreb (uporno pišem Areni Centar i onda me nasmije pomisao na Draganu koja pjeva ispred Bershke) koji je trajao 3 sata i 50 minuta. Sok i vjeverica, 100% zadovoljstvo cijenom karte u odnosu na dobiveno i ganuće kad smo saznali da je riječ o humanitarnoj turneji. Dragana nas je oborila s nogu svojom izvođačkom energijom i učestalom interakcijom s publikom, pogotovo kada se s masivne pozornice spustila na dva podesta u publici i primala glazbene želje koje je ispunjavala s neumornom energijom i voljom. Te sam noći zaspala sa zujanjem u ušima i smirajem jer sam konačno vidjela jednu od najvažnijih balkanskih glazbenih ikona.

Zagrebačko kazalište mladih bilo je domaćinom izvanrednog omnibusa predstava Kraj svijeta u tri čina. Koprodukcija je to ZKM-a, Festivala Borštnikovo srečanje – SNG Maribor i Beogradskog dramskog pozorišta, a u sklopu projekta Skriveni glasovi iz sjene pandemije koji se bavi problemom nasilja nad ženama tijekom lockdowna za vrijeme pandemije COVID-19. Cjelokupna predstava nastaje prema tekstovima Pod suknjom Kristine Kegljen, Aktivistice Katje Gorečan i Svijet zaslužuje kraj svijeta Tijane Grumić, za koje imam isključivo riječi hvale, pogotovo za tekst Tijane Grumić. Predstava postepeno u gledatelju izaziva bujicu nelagodnih osjećaja, a uz savršenu primjesu humora ta se bujica konfuzno prebacivala iz jednog jezera osjećaja u drugo, sve dok sam kraj predstave nije napravio dramsku destrukciju i dignuo publiku na noge. I kao dio predstave i kao čin stajaćih ovacija.

Ovde leto je triput vrelije

Jedne kipuće i kišne lipanjske večeri bila sam na rasprodanoj projekciji snimke predstave Vanya na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Monodrama je to s londonskog West Enda, u režiji Sama Yatesa i izvedbi Andrewa Scotta, moderna verzija Čehovljeve drame Ujak Vanja. Andrew Scott u monodrami od sat i 40 minuta bez pauze s bizarnom lakoćom skače iz jednog u drugog pa trećeg zatim četvrtog itd. lika, izazivajući u gledatelju zaborav da je riječ o jednoj osobi koja na sebe stavlja pregršt masaka. I to prokleto dobro radi.

Srpanj mi je obilježio događaj A Queer Zagreb Night at the Opera u produkciji Domina (udruge, ne stranke) u režiji Ivice Buljana i Hrvoja Korbara te pod ravnanjem Stjepana Vugera, koji se održao u Hrvatskom narodnom kazalištu. Bio je to kolaž opernih, plesnih, dramskih kvir momenata, ritmički pomalo čudno posloženih. Bilo je lijepo i hihotavo prepoznavati u publici ljude koje obično vidim na plesnim podijima s puno manje odjeće i puno više šljokica.

Eh sad, jesu li se stvari događale u kolovozu? Jesu. Jesam li imala snage izaći iz zone kućne klime? Nisam. Kolovoz je mjesec prekomjernog znojenja, meditacije i konstantne godišnje ljutnje jer mi je rođendan u tom paklu od vrućine. Ove sam se godine opustila u već naučenoj ljutnji jer mi se ročkas poklopio s događajem Lady Gaga u Močvari u suradnji s Maxom. Sašila sam se kao čarapica od 6 vrsti pića, pogledala film Gaga Chromatica Ball i plesala na prigodnom afteru. Lažem, plesala sam ukupno 12 minuta, uglavnom mi je u toplom sjećanju ostalo to da su se uspješno spojili moji prijatelji iz raznih sfera života i da sam brišući znoj presretno gledala kako se stvaraju nova prijateljstva. To se zove rođendan.

Jesen u meni

Već sam pisala o svojem rujanskom oduševljenju zvanom Ništa nije večno sem Brene, ispitnoj produkciji 3. godine preddiplomskog studija glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Nema mi bolje vijesti od toga da u Zagreb stiže osobno mi najdraži kolektiv – Kolektiv Igralke. Igralke stvaraju dokumentarne predstave za koje se mladenački živciram što nisu odavno ušle u kazališnu obaveznu lektiru srednjoškolaca. U KNAP-u sam s oduševljenom i dupkom punom publikom pogledala njihove Cure u režiji Tjaše Črnigoj i u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca i Zavoda VIDNE. Doživljaj gledanja su mi kvarile mama i kći koje su sjedile pored mene i mislile da tiho i nježno šapću, i to konstantno, ali su me na kraju predstave pogodile u srce prizorom u kojem tinejdžerka snažno grli svoju uplakanu majku. Cure❤️

U ZKM-u sam pogledala bombastičnu plesno-dramsku predstavu FUCK ME Marine Otero u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Predstavu je Marina režirala dok se oporavljala od teške ozljede kralježnice, i to iz bolničkog kreveta. Pet golih muškaraca zvanih Pablo, Marinino režijsko manipuliranje goluždravcima i upisivanje svojih alter-ega i životnih etapa na njih, i njen posljednji trk sve dok publika ne napusti dvoranu, sve je to dio jednog od najboljih gostovanja ove sezone.

Prvi put u životu sam posjetila Hrelić! Znam, smijem li se nazvati pravom Zagrepčankom? Smijem, nismo dobili zelenu naljepnicu nakon potresa. Dugo nakon posjeta Hreliću razmišljala sam o toj savršenoj, utopijskoj simbiozi memorabilija Josipa Broza Tita i Ante Pavelića, ideološkom sukobu svih ponuđenih zašivaka za odjeću i manjku važnosti tko je otkud. Je li Hrelić raj na zemlji ili barem komadić raja?

Ostat ću u političkoj konotaciji da spomenem predstavu Hotel Zagorje u Gavelli, u režiji Anice Tomić, nastalu prema istoimenoj knjizi Ivane Bodrožić. Znam da nešto ne štima, istina je da je premijera bila davne 2020., a tek sam je pogledala u listopadu 2024., nemojte me osuđivati, živimo u doba hiperprodukcije sadržaja. Gavella me opet oduševila ovim (nadam se?) lektirnim? naslovom? Poznavajući trendove na edukacijskom polju, sigurna sam da sam u krivu. Predstava za koju sam sigurna da će još dugo igrati i samo učvrstiti prefiks kultne.

U listopadu mi se prvi put dogodio i strah na predstavi suvremenog plesa! Gledala sam u Zagrebačkom plesnom centru Migraciju zraka Jovane Zelenović koja počinje s koreografijom fantastičnih izvođačica (Jovana Zelenović, Margareta Firinger, Waithera Schreyeck / Ema Crnić) u kompletnom mraku. Više nego blagu jezu doživjela sam zbog osjećaja da se netko u mraku kreće jako blizu mene, ali sam se opustila u trenutku paljenja svjetla i prosto uživala do kraja predstave. Moram spomenuti da mi često pobjegne trenutak verbalne agresije u krugu bliskih ljudi kada pogledam odličnu predstavu na koju je došlo taman ljudi da se oformi omanji razred. Nadam se da će se s novim vodstvom taj trend u ZPC-u promijeniti.  

U Teatru &TD me oduševila predstava Novo ruho, autorski projekt Natalije Manojlović Varge. Skakanje, trčanje, presvlačenje, fizičko i verbalno, onaj pravi humor s alternativne scene, znoj, stepenice, odijela – car je gol! Nažalost, na izvedbi koju sam gledala jedna od glumica doživjela je poštenu ozljedu noge, ali je unatoč tome odigrala predstavu do kraja, s minimalnim davanjem do znanja da nije dobro. Kapa do poda, longeta na nogu.

U ZPC-u me oduševila predstava Never allone Matee Bilosnić, za koju bih rekla da je jedna od najvažnijih izvođačkih glasova generacije. Ajme, zvučim kao da prodajem novi roman Sally Rooney ili zbirku osrednje poezije, iju. Na pozornici joj ravnopravnog partnera igra robot, pravi pravcati robot. Ne kiborg ili humanoidni robot, maleni pravokutni, usudila bih se reći da je sladak. Matea u ovoj predstavi nastavlja sa svojim trademarkerom – tri su faze koje kao gledatelj_ica proživiš: 1. Wow, kako dobra koreografija.; 2. HAHAHAHHA; 3. Uh, ovo je baš duboko, jebem ti… 

Zima, zima, led – drugi dio

Za kraj godine počastila sam se odlaskom na još jednu balkansku ikonu – Lepu Brenu. Malo sam se razočarala zbog Brenine naočigled nezainteresiranosti i količine tehničkih poteškoća na koncertu, ali mogu mirno spavati znajući da sam vidjela Brenu uživo.

Jedne hladnjikave subote svratila sam na otvorenu probu predstave Prekrasna u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Melody Martišković. Najintimnija moguća atmosfera s jednoznamenkastim brojem ljudi u dvoranici, komentari redateljice i divna monodramska izvedba narodne bajke Vasilisa prekrasna koja se bazira na priči o strašnoj Babi Jagi.

Za kraj godine posjetila sam otvorenje Kluba Radio Tvornica i događaj Skijaška fešta Topolke i Lepe Mrene koje su me odabirom pjesama vratile u dobre stare dane Gorana Karana i Severine s kratkom kosom. Put me dalje odnio do AKC Attacka i malo tvrđeg događaja Heiße Scheiße /w Nice Trick & Babilonska gdje sam srela paletu divnih i dragih ljudi, protresla si tijelo žestokim bassom i začepila si uši stajanjem preblizu zvučnika. Vrijedilo je!

Sretna nova!

Stigla je 2025., očekivanja su visoka, a hashtag godine je #opasnakancelarija2025 zbog osjećaja da bi moglo doći do uzbudljivih neočekivanih kanceliranja. Nemojmo glumiti da ne volimo dramu.

U novoj se godini veselim: stand-upu Bob the Drag Queena u Kinu SC, pogledati Maminu kći vuk Maje Posavec, Slučajnu smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata i 6. ili 7. put Katalonca Ivana Penovića u &TD-u, uhvatiti koncert Ki Klopa, saznati što se dogodilo sa Svemirkom, major ballu So You Wanna Be a Model Nine Basquiat, Borisa 007 i Ivane 007, pogledati stalni postav antimuzejskih zbirki Vladimira Dodiga Trokuta u Antimuzejskom autobusu, posjetiti nedavno otvorenu galeriju Suputnici, skupiti snage za potegnuti do Arene na Teu Tairović, konačno otići na Dubrovačke ljetne igre (tražim sponzora za putne troškove i smještaj), uhvatiti što više predstava na nezavisnoj sceni, dati priliku trenutačnoj hrvatskoj književnosti i, ako stignem, poraditi na objektivnosti i subjektivnosti u 2025. 

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ipak, za ovu priliku nagrade i priznanja nisu tek povod za tekst i neće poslužiti kao uvod u moguću kritiku ili osvrt na nagrađene izvedbe i održane manifestacije. Ovaj tekst zaustavlja se upravo na nagradama, on nastaje u metaforičkom mraku koji nastupi nakon gašenja reflektora; u onom mraku koji je na prvu duboko crn, samo da bi nam se ubrzo oči naviknule na njega i počele u obrisima zagasitog sivila prepoznavati njegove zakutke i skrivene zamke. Metaforički je to mrak u koji se vraća svaki_a autor_ica s nezavisne domaće izvedbene scene nakon gostovanja na festivalima i s dodjela više ili manje prestižnih, poznatih i cijenjenih nagrada. Mrak je to svakodnevice prekarnog rada u nedostatnim financijskim i prostornim kontekstima i uvjetima, prepunjen opetovano zatvorenim vratima i brojnim izazovima.

Mogu li nagrade i priznanja promijeniti uvjete rada na nezavisnoj sceni? Što uopće znače nagrade? U promišljanju ovih pitanja pridružili su mi se Jasna Jasna Žmak, Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Šimun Stankov. 

“Što za vas znači osvojena nagrada?” – pitanje je koje smo svi nebrojeno puta čuli pri medijskom izvještavanju s dodjela bilo kakvih nagrada, a nameće se kao izvrstan uvod i u ovaj razgovor. Ipak, imam potrebu na ovo pitanje odmah na početku nadodati još jedan sloj, s obzirom na vaš rad i umjetničko djelovanje na nezavisnoj sceni. Kako biste na pitanje “Što vam osvojena nagrada znači?” odgovorili iz perspektive autora_ice, a kako iz perspektive radnika_ce u kulturi?

Jasna: Mislim da njihovi odgovori zapravo i ne bi bili toliko drugačiji, obje su bile u priličnoj nevjerici kad se nagrada dogodila. Jasna autorica je možda malo više sretna zbog sebe, a Jasna radnica u kulturi možda malo više zbog scene, ali im je objema dosta drago da su dobile nagradu. Inače su obje Jasne ambivalentne oko nagrada jer su se nagledale i naslušale priča o tome kako procesi žiriranja i dodjeljivanja umjetničkih priznanja znaju izgledati i svjesne su da je uvijek djelomično i riječ o spletu sretnih okolnosti. A Moje nagrade Thomasa Bernharda su im jako draga knjiga. Ipak, znaju i da se ponekad stvari odviju baš onako kako treba i da nagrade odu u prave ruke pa vole misliti da je ovo bila jedna od tih situacija. Jasna autorica dodatno je sretna jer joj je to prvi autorski projekt oko kojega nije imala velikih ambicija nego joj je samo bilo važno da se dogodi, a sve što je uslijedilo je dosta nadmašilo njena očekivanja.

Šimun: Iskreno, Nagrada mi znači samo zato što mojoj obitelji znači. Volio bih da Nagrada ima značaj u financijskom i medijskom smislu, ali daleko je more. Što se tiče Arbajt Kolektiva, ono što iz ovog iskustva možemo zaključiti jest da trebamo još više inzistirati na temama kojima se bavimo, biti vokalni i još bolje iskoristiti prilike za prodrmati fiktivni glamur. Jermanov natpis Ovo nije moj svijet najbolje opisuje taj osjećaj.

Sendi: Radnica u kulturi u meni likuje što je i selektorski tim BITEF-a, a onda i žiri, dao priliku i spotlight “manjim” i regionalnim autorskim radovima, za razliku od neusporedivo “većih” zapadnjačkih imena i produkcija (iz Belgije, Švicarske,…). Suludo je uopće bilo biti u konkurenciji sa zvijezdama poput Mila Raua ili Caroline Bianchi. Kako lijepo da su uz njih kroz nagradu odlučili dati vidljivost nama kojima to trenutno može nešto značiti. Naime, Vanda i ja, kao autorice i izvođačice, ipak nismo dovoljno poznate da bismo privukle interes (mainstream) medija uspjesima u slovenskoj produkciji.

Vanda: Srećom, Spolni odgoj II nastao je u produkciji Zavoda Maska, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk pa smo, za razliku od inače, Sendi i ja ovaj put bile samo u ulozi autorica i glumica, tako da ovu nagradu više doživljavam iz perspektive izvedbene umjetnice i više mi na tom planu znači. Nažalost, kulturna radnica u meni je razočarana jer bolji uvjeti za rad organizacije tj. produkciju dobivaju se kroz vidljivost, a mi je nismo dobile.

Mainstream medijska vidljivost kao (minimalni) mogući nusprodukt osvojenih nagrada otvara se kao prilika koju valja iskoristiti, kao moguća prečica za dostizanje ne samo šire buduće publike, već i podizanje vidljivosti same nezavisne izvedbene scene i autora_ica koji na njoj djeluju. Biste li rekli_e da su osvojene nagrade doprinijele tome? 

Jasna: Ovo mi je jedna od “omiljenih” tema jer je ove godine vijest o Grand Prixu u domaćim mainstream medijima, uz jednu-dvije iznimke, prošla totalno nezapaženo. Ipak, moram spomenuti da sam istovremeno nakon BITEF-a dala dosta intervjua za različite “manje” ili specijalizirane medije. No, kod najčitanijih i najgledanijih dnevnih medija, koji drugim nagradama sličnog ranga pune duplerice i prime time, ovdje se dogodila jedna velika šutnja. Zašto je tomu tako, o tome mogu samo spekulirati, ali kako je to jedna prijateljica opisala, možda je stvar u ovoj “bermudski trokut” jednadžbi: nezavisna scena, feministička predstava + srpski festival = jedan lijepi hrvatski ignore. 

Šimun: Rijetki su mainstream mediji koji su uopće zainteresirani za sadržaje koji nisu usmjereni prema trendovima i content kreatorima. Praksa je da se uglavnom umjetnici_e i kulturni_e radnici_e javljaju medijima u nadi da se objavi njihova priča ili rad. Potreban je detaljniji rad i angažman medija za goruće teme nezavisne scene. Naše izvedbe gleda više ljudi zato što smo, osim umjetnički, na sceni prisutni i kroz rad u strukovnim udrugama, kroz medijski angažman i panel diskusije, zato što tematika kojom se bavimo reflektira realnost mnogih u publici. Bavimo se angažiranim kazalištem i to je ono što privuče ljude, transparentni smo i ne okolišamo. 

Sendi: Nemam osjećaj da smo ušle u mainstream, niti kazališni, niti medijski. Također mislim da je velika razlika u hrvatskim medijima radi li se o BITEF-u ili recimo Nagradi hrvatskog glumišta, i opet o kojoj kategoriji nagrade se radi. Dramsko kazalište i dramski glumci, pogotovo institucionalni, uvijek dobivaju više pažnje. Autorsko i dokumentarno kazalište ostaju “off” program, a u Hrvatskoj nemaju ni svoju kategoriju nagrada, dok su već u Sloveniji cijenjeni. Prije nagrade na BITEF-u održao se najvažniji kazališni festival u Sloveniji, Borštnikovo srečanje, na kojem smo također dobile nagradu za Spolni odgoj II, a u izvještajima u hrvatskim medijima nismo spomenute, dok su neki drugi, poznatiji dramski glumci, hvaljeni.

Vanda: Žao mi je da je nagrada, budući da je rad nastao u slovenskoj produkciji, u hrvatskim medijima prošla ispod radara. Već smo dijelom naučene na manju prisutnost u nacionalnim medijima jer nismo iz Zagreba. Mislim da o ovoj temi dovoljno govori činjenica da sve nagrade koje imamo dolaze iz Slovenije, Srbije i BiH. U Hrvatskoj smo, što se većih festivala tiče, uspjele gostovati samo na Marulićevim danima, i to zato što je Jelena Kovačić bila selektorica. I upravo smo na Marulićevim danima osjetile da ne pripadamo tom tradicionalnom kovu. S druge strane, dio anonimnosti nam i odgovara jer možemo nesmetano govoriti o temama poput seksualnog odgoja i prava na abortus. Nismo na meti kao što je nekad u našem gradu bio Oliver Frljić, možda i zato što se bavimo ženskim pitanjima.

Donose li gostovanja na festivalima i osvojene nagrade prilike za neke dotad manje dostižne suradnje i financiranja, imaju li potencijal da otvore neka vrata, kako metaforička, tako i ona konkretna u smislu igranja na nekim dotad nedostižnim lokacijama, mogu li, naposljetku, omogućiti pošten(ij)u naplatu rada? 

Jasna: Mislim da će za odgovor na ovo pitanje trebati pričekati da prođe malo duže od “pet minuta” otkako sam dobila nagradu. Ono što definitivno mogu reći jest da su me neke stvari koje su se dogodile u tih pet minuta dosta nasmijale jer sam, npr. početkom listopada dobila pozive da govorim na čak pet tribina. Mislim, i inače me često zovu da gostujem na tribinama, ali ipak ne baš toliko često. Čini se da je BITEF mnoge baš dosta dodatno motivirao da me se najednom sjete. Osim toga, dobila sam i dva malo ozbiljnija inozemna poziva za neke nove projekte koje prije BITEF-a definitivno ne bih dobila, ali kako sam s tim stvarima dosta spora, vidjet ćemo kako i kada će se dalje razvijati moj autorski rad u kazalištu. Što se tiče naplate rada, to ćemo još vidjeti, ali nekoliko me kolegica s nezavisne scene s kojima surađujem na nekim edukativnim projektima u šali (i strepnji) pitalo “Hoćemo te sad moći platiti?”, a moj odgovor je da će mi nezavisna scena zauvijek biti u srcu.

Šimun: Nagrada to svakako može omogućiti, ali ne na način na koji je trenutno strukturirana. U kontekstu NHG, nagrada akterima s nezavisne scene može omogućiti eventualno još manju vidljivost s obzirom na to da su institucionalna kazališta hermetički zatvorena za mlade umjetnike_ce i produkcije s nezavisne scene, a dodjela je samo jedna u nizu formalnosti. Zvučna imena mogu postati još zvučnija, dok će male produkcije ostati male produkcije. Osvojena nagrada nažalost ne otvara vrata nedostižnim lokacijama nego stavlja pečat na vrata koja su tijekom cijele godine ionako zatvorena za većinu kolega. Strukovne udruge SPID, UPUH i PULS imaju detaljne cjenike za umjetnički rad u različitim područjima i za različite uloge. Pošteniju naplatu rada su nam omogućili kolegice i kolege s nezavisne scene, nikakva nagrada to ne garantira.

Sendi: Volim vjerovati da može! Evo baš nedavno su izašli rezultati natječaja Zaklade “Kultura nova”, svetog grala za domaću nezavisnu scenu, praktički jedinog, ili bar glavnog financiranja za organizacijski razvoj, i dobile smo podršku za koju smo se prijavile, u višoj kategoriji nego prošle godine! U obrazloženju su čak spomenuti festivali Marulićevi dani i BITEF, kao simboli ili garancija kvalitete našeg rada. Naš rad ne bi bio ništa manje kvalitetan bez tog priznanja, ali nagrada na neki način postaje valuta s kojom sada možemo trgovati na svim budućim natječajima. Možda ćemo doći do toga da ćemo u nekoj od narednih sezona biti pošteno plaćene za svoj rad? Ili barem ne potplaćene? Možda!

Vanda: Sendi i ja smo o svom trošku odlučile ostati na cijelom BITEF-u pa iz te perspektive mogu reći da mi se čini da je, osim priznanja, najveća vrijednost upoznavanje drugih umjetnika i umjetnica, upoznavanje s njihovim radom, “disanje” s festivalskom publikom, višesatno glasno raspravljanje u kavanama o etici u kazalištu… Na ovaj način nam se znaju ponekad otvarati nove suradnje i razmjene ideja. 

Smatrate li da osvojene nagrade dugoročno mogu dovesti do strukturalnih promjena na nezavisnoj sceni – mogu li one senzibilizirati javnost i donositelje odluka za teme poput prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta, problema u naplaćivanju rada…?

Jasna: Bilo bi super da na strukturalne promjene koje spominješ utječu stvari poput kvalitete i kritičnosti radova, a ne nagrade, ali mislim da je istina da na te promjene (koje su također rijetke!) ne utječe ni jedno ni drugo. Kao primjer mogu navesti to da je većina naše plesne scene nezavisna, da svake druge godine ljudi s te scene osvajaju nagrade na Nagradama hrvatskog glumišta, uz bok velikim kazališnim kućama koje mahom odnose one “glavne”, dramske nagrade, pa se to nije baš odrazilo na status domaće plesne scene.

Kad već spominjem Nagrade hrvatskog glumišta, moram ovdje spomenuti još jednu poražavajuću činjenicu – dok glumačka ostvarenja u drami imaju deset različitih kategorija, dramaturzi i dramski pisci svrstani su pod jednu jedinu kategoriju koja tako glasi “Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”. Riječ je, dakle, o potpuno različitim autorskim djelima za koje se dodjeljuje samo jedna nagrada, a tu nagradu pritom dodjeljuje strukovna udruga koja bi trebala štititi interese dramskih umjetnika. Ovaj primjer možda najbolje svjedoči o tome koliko su jedni dijelovi scene senzibilizirani za druge.

Šimun: Mi kao umjetnici s nezavisne scene prije svega trebamo se pridržavati strukovnih cjenika prilikom ugovaranja poslova s jačim produkcijskim platformama ili kazališnim kućama. Na nama je taj prvi iskorak da se izborimo za poštene naknade pogotovo jer imamo legitimno zaleđe koje pomaže da se cijene ne određuju odokativno. Sam rad na nezavisnoj sceni podrazumijeva konstantno podsjećanje javnosti, institucija i medija na problematiku prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta i problema u naplaćivanju rada. Institucije i mediji su upoznati, ali ne i zainteresirani. 

Vanda: Kada govorimo o izazovima, rekla bih da jedino što nije izazov na nezavisnoj sceni su kreativnost, domišljatost i povezanost (u većini slučajeva) aktera te scene. U Rijeci je najveći izazov prostor za izvedbu i probe. Naše predstave, iako su manjeg formata, ipak zahtijevaju neku kvadraturu scene i tehničku opremljenost. Skoro je nemoguće pronaći prostor za probe, a kamoli barem dva tjedna na sceni s adekvatnom tehnikom. Najveća podrška je Zaklada “Kultura nova” koja se fokusirala na financiranje razvoja organizacija koje se bave suvremenom umjetnošću. Nažalost, mislim da na natječajima poput Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nagrade i međunarodne suradnje ne nose puno bodova. U Gradu Rijeci skoro svi dobijemo isti iznos, koliko god produkcija bila velika ili održiva.

Sendi: Često ta priznanja koja čekaš nose neplaćeni rad, kao što npr. nastup na Marulićevim danima u Splitu nije honoriran. Tri dana posla bez honorara? Tko si to može priuštiti, osim nacionalnih kazališta gdje postoje plaće? Ipak, imam osjećaj da se nezavisni sektor aktivno počeo baviti svojom (prekarnom i često potlačenom) pozicijom i sretna sam svaki put kad se pojavi neka tribina, panel ili radionica. SPID i BLOK su se baš aktivirali, ali nisam sigurna da to seže izvan naših krugova. Nadam se da će ova nastojanja osnažiti mlađe generacije i da će se rad u kazalištu, od uvjeta preko hijerarhija i (zlostavljačkih) odnosa koji su normalizirani, mijenjati. Već neki protesti studenata ADU-a i istupi protiv pojedinih profesora daju mi nadu da stvari neće i ne mogu ostati iste. 

Kao nezavisne umjetnice, mi nemamo pravo na bolovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave činjenica da nam se, kao prekarnim radnicama, praktički ne broji staž za mirovinu. Radim stalno, a država to uopće ne priznaje! I ne, HZSU nije rješenje, jer onda ne bismo mogle biti djelomično zaposlene, što želimo zadržati jer nam te male plaće daju veliku sigurnost. A o tom koeficijentu se bar pričalo…

Za sam kraj ovog razgovora koji je, umjesto na nagrađene radove i izvedbe, u potpunosti bio fokusiran na sve ono što utječe i uvjetuje umjetničku produkciju, vratimo se na sam početak i ono osobno; podvojenost uloge autora_ice i radnika_ce u kulturi. Umori li vas stalno artikuliranje izazova u radu na nezavisnoj sceni? Oduzimaju li ove vječne bitke energiju od kreativnih procesa ili su neodvojiv dio bilo kakvog djelovanja na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni? 

Jasna: Za mene su to dvije neodvojive priče i mislim da nisam usamljena u takvom pogledu na stvari. Mislim da je zagrebačka nezavisna scena – posebice izvedbena i plesna – dosta jaka po tom pitanju, vjerojatno zato jer je to silom prilika morala postati. Mislim da nam je svima prilično nezamisliv scenarij u kojem se bavimo samo umjetničkim radom, a ne i uvjetima njegova nastanka. I da, to definitivno umara, i ljude i organizacije, iako vjerujem da s druge strane obogaćuje scenu. Ali bilo bi za promjenu super vidjeti kako bi stvari izgledale kada bi scena bila bogata na druge, konkretnije načine, kad bi umjesto bogatog zagovaračkog iskustva jednostavno imala – više para.

Šimun: Smatram da umjetnički radovi na nezavisnoj sceni ne trebaju nositi i zagovarački teret u artikuliranju boljih radnih uvjeta. Umjetnost ima potpuno pravo imati vlastitu autonomiju dok se zagovaračke aktivnosti trebaju dešavati na strukturalnoj razini. Vrijeme je da se sve više mladih počne osvrtati na te teme i da zajedno domislimo bolje uvjete za buduće generacije, što svakako iziskuje energiju i vrijeme, ali je istovremeno riječ o neizmjerno potrebnom aspektu u našoj umjetničkoj realnosti. Nažalost, zbog toga što često nemamo zaleđe, sav rad pada na same umjetnike i umjetnice, što svakako oduzima energiju od kreativnih procesa, odnosno kreativni proces počinje dobivati i dodatnu, aktivističku vrijednost, što za mnoge može biti iznimno iscrpljujuć proces. 

U radu Arbajt Kolektiva ovo je upravo srž djelovanja, stoga je naš umjetnički proces ujedno i aktivistički. Korištenje scenografije, vlastite rasvjete, te fizički iscrpljujuć plesni materijal služe kao kanal kojim komuniciramo teme prekarnosti, nevidljivog rada i uopće percepcije umjetničkog rada i nesigurnih radnih uvjeta.

Vanda: Ne znam što je bilo prije – jesu li ljudi koji se bave zagovaračkim aktivnostima završili na nezavisnoj umjetničkoj sceni ili su ljudi s nezavisne umjetničke scene uslijed svoje marginalizirane pozicije naučili baviti se zagovaračkim aktivnostima. Svakako se bavimo i zagovaračkim aktivnostima, povezivanjima s ostalim akterima nezavisne scene i slično, no za to imamo toliko malo vremena i energije. Ja sam u Kolektivu Igralke zaposlena kao producentica, radim kao autorica i izvođačica i uz sve to sam i direktorica organizacije. Najmanje mi vremena ostaje za poslove kojima bih se kao direktorica trebala baviti, a to su upravo zagovaračke aktivnosti. Ponešto vremena pronađem zimi, kad rjeđe gostujemo i nemamo probe. U Rijeci je bilo toliko pokušaja traženja dvorane i uvjeta za adekvatnu izvedbenu scenu da su se svi već premorili nekoliko puta. Sjećam se da smo još u vrijeme studija adresirali tu problematiku, a to je bilo prije 9 godina, kada smo u inat pokrenuli studentski festival Mladi glumci gradu Rijeci – MI SMO TU. Nažalost, nakon tri godine festival je odumro kad je naša klasa završila studij i iselila se iz Rijeke jer ondje nisu postojali uvjeti za nastavak rada.

Sendi: Nedavno smo na Igralke festivalu organizirale radionicu koja je osmišljena kao podrška nezavisnim radnicama_ima u kulturi i višestrukim ulogama koje obavljamo i interes kolega_ica bio je gotovo nikakav. A opet, kada sama vidim neki sličan poziv, često ne mogu ići zbog drugih obaveza. Radimo puno i preumorni smo. To nije dobra pozicija za borbu, ali ne znači da smo se predali. Prakse skrbi sve su veća tema u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a i mi radimo u toj orbiti. Nadam se da će netko osnovati sindikat, cjenik svog umjetničkog rada na predstavi (po uzoru na pisce i dramaturge), da ćemo se konkretnije boriti za svoja prava i imati se kome obratiti za zaštitu. Kolegica koja je pretrpjela seksualno uznemiravanje od strane redatelja obratila se vodećima u instituciji u kojoj radi i dobila odgovor: “A zašto nisi postavila jasne granice?” i slučaj je izignoriran. To je u instituciji, a kamoli da netko može zaštititi nas na nezavisnoj sceni! Dotle u kolektivu pokušavamo organizirati proces rada onako kako bismo htjele da on izgleda… Bez odnosa moći, s puno podrške, da radimo ovaj najljepši posao na svijetu tako da nam zapravo bude lijepo. Financijski i prostorni uvjeti daleko su od idealnih, ali možemo započeti od naših odnosa. Zato smo i pokrenule kolektiv, zato nas četiri radimo zajedno, to nam je najsigurnija i najljepša baza, a onda pozivamo suradnice_ke za koje se nadamo da će se uklopiti u naše praktične utopijske pokušaje. Odnekud moramo početi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prva zagrebačka izvedba izvedbenog predavanja iz ovog ciklusa održala se u organizaciji Kurziva (nakladnika Kulturpunkta) na sceni Akademije dramske umjetnosti, a među publikom se zatekla i mlada ilustratorica Petra Divković koja je svoje dojmove pretočila u ilustriranu reportažu.

“Bilo mi je važno da u ilustracije unesem dio atmosfere koju smo, kao publika, doživjeli na izvedbi. Cijela ta večer neposredno me podsjeća na crvenu boju, zato je bilo i više nego smisleno koristiti ju na ilustracijama – nosila sam crvene čarape, majicu na crvene pruge, na podu je stajala crvena harmonika, a iz mraka se pojavila Tea Vidmar, jedna od izvođačica, u crvenoj haljini”, pojasnila je Petra okidače svog radnog procesa.

“Mrak, kao važan element izvedbe, također sam uključila u ilustracije jer je on bio ključan u stvaranju okruženja koje otvara prostor za izražavanje. ‘Temnica’ (tamna komora) u koju nas glumica Lina Akif na početku izvedbe uvodi, pridonijela je stvaranju intimne atmosfere, a tijekom cijele izvedbe, unatoč težini priča i iskustava koje smo čuli, bio je prisutan osjećaj sigurnosti i povezanosti. Gotovo kao da je tama omogućila slobodu izražavanja, otvaranja, preispitivanja i suočavanja s problematikom.

Odabrala sam motive koji su na mene ostavili poseban dojam; nisam htjela ulaziti u temu kroz tekstualne opise i natuknice, tako da istraživanje o samoj temi ostavljam čitatelju”, napisala nam je umjetnica. Ilustracije pogledajte u nastavku.

Reportaža je dio naše serije ilustriranih refleksija na programe nezavisne kulturne scene.

Festival otvara dokumentarna predstava Cure u režiji Tjaše Črnigoj, koja će biti izvedena 14. i 15. studenog u 19.30 sati u HNK Ivan pl. Zajc. Predstava se bavi odrastanjem, prvim seksualnim iskustvima i spolnim odgojem generacija žena. Selektirana je za Marulićeve dane i ovjenčana s čak sedam regionalnih nagrada, a više o njoj možete doznati u tekstu koji je za Kulturpunkt pisala Nika Krajnović.

Predavanje-performans Spolni odgoj II: Borba na programu je 22. studenog u 19 sati u Exportdrvu. Ovo djelo, nastalo u suradnji sa Slovenskim mladinskim gledalištem, Zavodom Maska i Mjestom žensk iz Ljubljane, bavi se borbom za reproduktivna prava žena u Jugoslaviji. Predstava, dio šireg ciklusa Tjaše Črnigoj, osvojila je niz nagrada, uključujući Specijalnu nagradu “Jovan Ćirilov” i Nagradu publike na festivalu Bitef.

U subotu, 23. studenog, u Palachu će se održati premijera dokumentarnog filma Crna vuna riječke filmske umjetnice Mare Prpić. Film prati proces istoimene predstave Kolektiva Igralke, koja tematizira iskustva beskućništva kroz biografske priče korisnika Udruge Oaza. O predstavi ste također mogli čitati i slušati na ovom portalu.

Najizvođenija predstava kolektiva, Bakice, ponovno će biti izvedena 24. studenog u 20 sati u Filodrammatici. Inspirirana svjedočanstvima starijih žena koje skupljanjem boca preživljavaju u Rijeci, predstava je gostovala od Berlina do Pančeva i doživjela gotovo 40 izvedbi. Jednu od prvih za Kulturpunkt je pratio Bernard Koludrović.

Kazališni crtić Plastika fantastika, namijenjen djeci od 4 godine, održat će se 20. prosinca u 17 sati u Dječjoj kući. Predstava u režiji Alise Debelić tematizira problem plastičnog otpada, dok radionica pod vodstvom Tanje Blašković potiče djecu na pronalaženje kreativnih rješenja za očuvanje okoliša.

Dio programa čini i radionica (p)ODRŽATI ODVAJANJA koju 23. studenog od 15 do 19 sati u Filodrammatici vodi kazališna umjetnica Tina Hofman. Radionica je namijenjena nezavisnim umjetnicima i kulturnim radnicima, a fokusira se na osvještavanje i usklađivanje brojnih uloga koje takav rad zahtijeva.

Ulaz na sve programe je besplatan uz prethodnu rezervaciju mjesta na igralke.kolektiv@gmail.com, osim predstave Cure koja se izvodi u organizaciji HNK Ivan pl. Zajc.

Kao dio programa Exposium u organizaciji udruge Kurziv (Kulturpunktovog nakladnika), 9. studenog u prostoru F22 (izvedbena scena Akademije dramske umjetnosti) u 20 sati održat će se gostovanje izvedbe Spolni odgoj II: Sposobnost.

Spolni odgoj II slovenske redateljice Tjaše Črnigoj, u koprodukciji Maske iz Ljubljane, Slovenskog mladinskog gledališča i udruge Mesto žensk, ciklus je od pet izvedbenih predavanja (Dijagnoza, Consentire, Sposobnost, Igra i Borba) koja skreću pozornost na pravo na seksualni užitak kao temeljno seksualno pravo u kontekstu ljudskih prava, iz različitih perspektiva i kroz različite izvedbene prakse. Izvedbena predavanja se temelje na razgovorima sa ženama koje su podijelile svoje osobne priče, iskustva i poteškoće, te na razgovorima sa stručnjacima iz različitih područja.

Sposobnost se temelji na pričama četiriju žena o njihovu seksualnom sazrijevanju, njihovu odnosu prema tijelu, njihovoj seksualnosti i odnosima. Ono što im je zajedničko je da sve četiri žive s invaliditetom te su stoga, kako Elena Pečarič navodi u svojem eseju Tako lijepa, a invalid, suočene s dvostrukom diskriminacijom, kao osobe s invaliditetom i kao žene. U Sloveniji je seksualnost osoba s invaliditetom zanemarena na sustavnoj razini, a seksualni odgoj je u tom području posebno manjkav, dok socijalni radnici imaju diskrecijsko pravo odlučiti hoće li ženama s invaliditetom pomoći u seksualnoj praksi, jer im to nije u opisu posla.

“U takvoj atmosferi koja sputava, žena s invaliditetom se doslovno mora boriti s vjetrenjačama kako bi izrazila svoju seksualnost, ženstvenost, dobrobit ili zadovoljstvo svojim izgledom, sobom i svojim tijelom. […] Zašto je tako teško shvatiti i prihvatiti da žena s invaliditetom može biti zadovoljna sobom ili svojim tijelom takvih kakvo jest, da se osjeća dobro, da se osjeća lijepom, privlačnom ili seksi.” (Elena Pečarič: Tako lijepa, a invalid)

U izlaganju se navode i izjave intervjuiranih stručnjaka (Elene Pečarič, Jerneja Hazimalija i Stevena De Weirdta) te ulomci iz eseja Elene Pečarič Tako lijepa, a invalid, objavljenog u časopisu Socijalni rad (slo. Socialno delo), god. 44, broj 1/2.

Projekt je dio ciklusa izvedbenih predavanja u kojima kao autorice i izvođačice sudjeluju i Nika Rozman, Sendi Bakotić i Vanda Velagić, te stručne suradnice Alja Lobnik, dr. Gabrijela Simetinger i dr. Maja Vehar.

Nakon izvedbe slijedi razgovor s umjetnicama Spolnog odgoja II: Sposobnost u vodstvu Une Bauer.

Ulaz je besplatan. Broj mjesta je ograničen i obavezna je prijava putem formulara.

Izvedbeno predavanje se realizira u suradnji Kurziva s udrugom Maska i Akademijom dramske umjetnosti.

***

Režija: Tjaša Črnigoj
Izvođačica: Lina Akif
Izvođačica zvuka i autorica glazbe: Tea Vidmar

Vizualno oblikovanje i kostimografija: Tijana Todorović
Scenografija: Barbara Kapelj
Nurin glas: Katarina Stegnar
Oblikovanje i montaža zvuka: Jure Vlahovič
Oblikovanje svjetla: Tjaša Črnigoj, Igor Remeta, Manca Vukelič, Barbara Kapelj
Prijevod: Tina Malič, Andrea Rožić, Kristina Matić
Fotografija: Nada Žgank
Produkcija: Tina Dobnik
Postprodukcija: Nastja Kotnik Minik
Tehnički tim: Igor Remeta, Klemen Švikart, Jasmin Dasović

Iskustva su podijelile Martina Piskač (i Uroš Sede), Nura, Suzana, Tjaša i Linda.

***

Sex Education II: Ability

As part of the Exposium program organized by Kurziv (the publisher of Kulturpunkt), a performance of Sex Education II: Ability will take place on November 9 at 20h in F22 (Academy of Dramatic Art).

Sex Education II by Slovenian director Tjaša Črnigoj, co-produced by the Maska Ljubljana, Mladinsko Theatre and City of Women, is a series of five lecture-performances (Diagnosis, Consentire, Ability, Play, Fight), that shed light on the right to sexual pleasure as the fundamental sexual right in the context of human rights from different perspectives and through diverse performance practices. They are based on conversations with women who shared their personal stories, experiences and difficulties, and on interviews with experts in different fields.

Ability is based on stories of four women about their sexual coming-of-age, their relationship to their bodies, their sexuality and their relationships. What the four women have in common is that they live with a disability and are thus, as Elena Pečarič says in her essay So beautiful, yet disabled, faced with double discrimination, as persons with a disability and as women. In Slovenia, the sexuality of people with disabilities is overlooked at a systemic level and sex education is particularly lacking in this area, while social care workers have discretion as to whether they help women with disabilities with sexual practice, as this is not in their job description.

“In such a stifling atmosphere, a woman with disability literally has to fight windmills to express her sexuality, femininity, well-being or satisfaction with her appearance, herself and her body. […] Why is it so difficult to understand and accept that a woman with disability can be happy with herself or her body as it is, to feel good, to feel beautiful, attractive or sexy.” (Elena Pečarič: So beautiful, yet disabled)

Included are statements by expert-interviewees (Elena Pečarič, Jernej Hazimali and Steven De Weirdt) and excerpts from Elena Pečarič’s essay So Beautiful, Yet Disabled, published in the journal Social Work, Volume 44, Issue 1/2.

The project is part of a series of lecture-performances in which also Nika Rozman, Sendi Bakotić and Vanda Velagić participate as authors and performers, and Alja Lobnik, PhD Gabrijela Simetinger and PhD Maja Vehar as expert collaborators.

After the performance, there will be a discussion with the artists of Sex Education II: Ability, led by Una Bauer.

Admission is free. Seating is limited, and registration is required via form.

This lecture-performance is organized in collaboration between Kurziv, Maska, and the Academy of Dramatic Art.

The program will be held in Slovenian, with Croatian and English subtitles.

Directed by: Tjaša Črnigoj
Performer: Lina Akif
Sound Performer: Tea Vidmar

Music: Tea Vidmar
Visuals and Costume design: Tijana Todorović
Set design: Barbara Kapelj
Nuri’s voice: Katarina Stegnar
Editing audio tapes and Sound design: Jure Vlahovič
Lighting design: Tjaša Črnigoj, Igor Remeta, Manca Vukelič, Barbara Kapelj
Translation: Tina Malič
Fotography: Nada Žgank
Production: Tina Dobnik
Postproduction: Nastja Kotnik Minik
Technical team: Igor Remeta, Klemen Švikart 
Production: The New Post Office (Maska Ljubljana and Mladinsko Theatre)
Co-production: City of Women

Martina Piskač (together with Uroš Sede), Nura, Suzana, Tjaša and Linda shared their experiences.

Spolni odgoj II: Sposobnost dio je projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji provode Kurziv, Maska i Krytyka Polityczna uz potporu programa Kreativna Europa Europske unije. Akademija dramske umjetnosti pridruženi je partner projekta.

Exposium je interdisciplinarni program u organizaciji udruge Kurziv (nakladnika Kulturpunkta) i predstavlja završno javno događanje međunarodnog projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem. Kroz ovaj projekt pokrenut je niz kreativnih procesa posvećenih promišljanju, testiranju i produkciji “reparativnih” pristupa, odnosno pristupa koji kroz otvorenost za iznenađujuće i neočekivane ishode – potaknuti radošću i užitkom prije nego strahom ili strepnjom – traže načine za suočavanje s različitim sustavnim problemima koji opterećuju odnose u kulturi i društvu te odnose prema okolišu i budućnosti.

U trodnevnom programu Exposiuma, koji se održava u prostorima Pogona Jedinstvo i Akademije dramske umjetnosti (F22) te uz jezera Savica, u susretu s publikom, neposrednim okolišem, neljudskim i više-no-ljudskim bićima, pojavama i anomalijama pokušat ćemo domisliti kako iz sada-i-ovdje, obilježenog višestrukim i uzastopnim krizama koje nam ne pružaju puno razloga za optimizam, misliti bolje tada-i-tamo. 

Umjetnički dio Exposiuma uključuje ciklus Rizomatske geste, koji predstavlja radove Maje Bojanić, Hrvoslave Brkušić, Nadije Markiewicz i Fette Sans, četiriju umjetnica koje su uz kustosicu Leu Vene u produkciji Kurziva razvijale svoje odgovore na materijale i fokuse projekta u formi izvedbi, instalacija i performativne ekspedicije, te gostovanje izvedbenog predavanja Spolni odgoj II: Sposobnost redateljice Tjaše Črnigoj i ljubljanske udruge Maska. Kolektiv Zakole, koji je kroz rad na močvarnom području Varšave razvio niz metoda opservacije i povezivanja s okolišem, svoju će metodologiju pretočiti u eksperimentalnu šetnju jezerima na Savici. 

Razgovorni program otvara se uz okrugli stol posvećen metodama i strategijama suočavanja s i djelovanja usprkos problemima u kulturnom ekosustavu, nastavlja se uz dijeljenje umjetničkih metoda i praksi umjetnica Rizomatskih gesti te predstavljanje kolektivnih praksi usklađivanja s okolišem i regenerativnog aktivizma Zakole i njihovih suradnika, a završava uz razgovor s umjetnicama Spolnog odgoja II.

Program se odvija na engleskom jeziku, uz iznimku segmenta Spolni odgoj II: Sposobnost koji se održava na slovenskom jeziku uz engleske i hrvatske titlove.

RASPORED:

Četvrtak, 7.11. | Otvorenje Exposiuma | Pogon Jedinstvo (velika dvorana)

18.30h | Here-and-now of our cultural ecosystem – how do we cope, why do we persist and where do we strive? (okrugli stol)

• sudjeluju: Pia Brezavšček, Karla Crnčević, Nina Gojić, Adrijana Gvozdenović, Hana Sirovica

20.30h | Rhizomatic Gestures I

Nadia Markiewicz: Ballad of the Withering Rose (performans i instalacija)

Hrvoslava Brkušić: Veda Zagorac (radni naslov) (instalacija)

Fette Sans: I passed the stage of disappointment long ago (instalacija)

Petak, 8.11. | Pogon Jedinstvo

18h | Mala dvorana | Rhizomatic Gestures: Practices and Methods (razgovor) 

• sudjeluju: Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz, Fette Sans, Lea Vene

19h | Mala dvorana | Swamp Gatherings (razgovor) 

• sudjeluju: članice i suradnice_i Zakole kolektiva

20.00h | Velika dvorana | Rhizomatic Gestures II  

Fette Sans: I passed the stage of disappointment long ago (izvedba)

Subota, 9.11.

11h | Jezera Savica | Overflow (eksperimentalna šetnja)*

vodstvo: Zakole kolektiv

*broj polaznika je ograničen, obavezna prethodna prijava putem formulara.

14h  | Pogon Jedinstvo | Rhizomatic Gestures III

Maja Bojanić: HIC SVNT DRACONES, no actually mld (vođena audio ekspedicija zgradom Pogona i razgovor s umjetnicom)

20h | F22 | Zatvaranje Exposiuma | Spolni odgoj II: Sposobnost (izvedbeno predavanje)* 

– nakon izvedbe održava se razgovor u vodstvu Une Bauer

*ulaz je besplatan, uz obaveznu prijavu putem formulara.

~~~

Kurziv zahvaljuje Pogonu – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade i Akademiji dramske umjetnosti na suradnji u realizaciji programa.

Vizual potpisuje Maja Maar.

~~~

ENGLISH:

Exposium is an interdisciplinary program organized by Kurziv (publisher of Kulturpunkt) and serves as the final public event of the international project Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem. This project has launched a series of creative processes focused on exploring, testing, and producing “reparative” approaches. These approaches, open to surprising and unexpected outcomes—motivated by joy and pleasure rather than fear or anxiety—seek ways to address various systemic issues that burden relationships within culture and society, as well as our relations to the environment and the future.

The three-day Exposium program takes place at Pogon Jedinstvo, the Academy of Dramatic Arts (F22) and by the Savica Lakes. Through interactions with the audience, the immediate environment, non-human and more-than-human beings, phenomena, and anomalies, we will explore how to envision a better “then-and-there” from our “here-and-now,” a time marked by multiple, successive crises that offer little reason for optimism.

The artistic part of Exposium includes the Rhizomatic Gestures cycle, which features works by Maja Bojanić, Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz, and Fette Sans. These four artists, along with curator Lea Vene, developed their responses to the project’s themes and materials in collaboration with Kurziv in the form of performances, installations, and a performative expedition. It also includes lecture-performance Sex Education II: Ability by director Tjaša Črnigoj, brought by association Maska from Ljubljana. The Zakole collective, which has developed various methods of observing and connecting with the environment through their work in Warsaw’s wetlands, will bring their methodology to Zagreb in an experimental walk around the Savica Lakes.

The discursive program opens with a round table focused on methods and strategies for addressing and acting despite challenges in the cultural ecosystem. It continues with the sharing of artistic methods and practices from the artists of Rhizomatic Gestures, presentations of collective practices of regenerative activism by the Zakole collective and their collaborators, and concludes with a conversation with the artists of Sex Education II.

The program will be held in English, except for the segment Sex Education II: Ability, which will be in Slovenian with English and Croatian subtitles.

SCHEDULE:

Thursday, November 7 | Exposium Opening | Pogon Jedinstvo (Big Hall)

18:30 | Here-and-now of our cultural ecosystem – how do we cope, why do we persist and where do we strive? (round table)

• participants: Pia Brezavšček, Karla Crnčević, Nina Gojić, Adrijana Gvozdenović, Hana Sirovica

20:30 | Rhizomatic Gestures I

Nadia Markiewicz: Ballad of the Withering Rose (performance and installation)
Hrvoslava Brkušić: Veda Zagorac (working title) (installation)
Fette Sans: I Passed the Stage of Disappointment Long Ago (installation)

Friday, November 8 | Pogon Jedinstvo

18:00 | Small Hall | Rhizomatic Gestures: Practices and Methods (artist talk)

• participants: Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz, Fette Sans, Lea Vene

19:00 | Small Hall | Swamp Gatherings (conversation)

• participants: members and collaborators of the Zakole Collective

20:00 | Main Hall | Rhizomatic Gestures II

Fette Sans: I Passed the Stage of Disappointment Long Ago (performance)

Saturday, November 9

11:00 | Savica Lakes | Overflow (experimental walk)*

• led by: Zakole Collective
  *registration required via form.

14:00 | Pogon Jedinstvo | Rhizomatic Gestures III

Maja Bojanić: HIC SVNT DRACONES, no actually mld
(guided audio expedition through Pogon building and conversation with the artist)

20:00 | F22 | Exposium Closing | Sex Education II: Ability (lecture-performance)*

• the performance will be followed by artist talk led by Una Bauer
  * entry is free of charge; registration is required via form.

~~~

Kurziv extends its gratitude to Pogon – Zagreb Center for Independent Culture and Youth and the Academy of Dramatic Art for their support.

Design: Maja Maar

***

Program Exposium je dio projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji Kurziv provodi u partnerstvu s organizacijama Maska i Krytyka Polityczna uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije. Program se realizira uz podršku Grada Zagreba, Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i medija RH te Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade i Akademija dramske umjetnosti pridruženi su partneri projekta.

Exposium is part of the project Testing Ground: Reparative Practices for a New Cultural Ecosystem project, which Kurziv is implementing in partnership with Maska and Krytyka Polityczna, with support from the Creative Europe program of the European Union. The program is being carried out with the support of the City of Zagreb, Kultura Nova Foundation, Ministry of Culture and Media of the Republic of Croatia, and the Office for Non-Governmental Organizations of the Government of the Republic of Croatia. Pogon – Zagreb Center for Independent Culture and Youth and the Academy of Dramatic Art are associate partners of the project.

Festival BITEF jedan od najvećih međunarodnih kazališnih festivala u regiji, održava se od 25. rujna do 4. listopada u Beogradu, a otvara ga jedno od najvećih imena suvremenog i dokumentarnog kazališta, redatelj Milo Rau.

Autorice dokumentarnog kazališta iz Rijeke, Sendi Bakotić i Vanda Velagić iz Kolektiva Igralke predstavit će se izvedbenim predavanjem Spolni odgoj II: Borba, koje je nastalo u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča, Maske i Mesta žensk iz Ljubljane. Predstava je nastala u sklopu projekta Testing Ground u kojem kao voditelj sudjeluje udruga Kurziv.

Dramaturginja i spisateljica Jasna Jasna Žmak izvest će autorski projekt this is my truth, tell me yours u koprodukciji Centra za dramsku umjetnost, Via Negative i Društva Mesto žensk, u partnerstvu s KunstTeatrom, VoxFeminae festivalom i Zavodom En-Knap.

Borba je zadnji dio serije pet izvedbenih predavanja o seksualnom užitku žena slovenske autorice i redateljice Tjaše Črnigoj. Serija Spolni odgoj II u protekloj je sezoni dobila nagrade na 54. Tednu slovenske drame, 59. Borštnikovom srečanju, nagradu Društva kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije za najbolju predstavu u 2023. godini, dok je Borba gostovala i u prestižnom kazalištu HAU – Hebbel am Ufer u Berlinu. Prema riječima selektora, Spolni odgoj II: Borba bavi se “reproduktivnim pravima u poslijeratnoj Jugoslaviji, time implicitno utirući put priči o pravu na seksualno zadovoljstvo. Dvije izvođačice nas na uvjerljiv, osnažujući i često duhovit način vode kroz uzbudljivu povijest ove borbe i njene predvodnice u Sloveniji – Vide Tomšič, sudionice Narodnooslobodilačke borbe, narodne heroine, predsjednice Narodne skupštine Republike Slovenije i predsjednice AFŽ-a”. O čitavoj seriji na Kulturpunktu možete čitati u kritici Nore Čulić Matošić.

Zapaženi projekt Jasne Jasne Žmak u fokus stavlja autoričin odnos prema (kazališnoj) umjetnosti, pri čemu Žmak preispituje vlastite i tuđe autorske pozicije te odgovornost i anksioznost koje one impliciraju. Polazišna točka tog preispitivanja je autoričino osobno iskustvo kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju. Autorica se “sama na sceni, trudi se savladati vlastiti unutarnji nemir pripovijedajući nam hrabro i duhovito o situaciji uslijed koje je dobila tinitus, ali istovremeno ispitujući teme mizoginije, rada u kulturi i homofobije kako kroz vlastito autorsko iskustvo, tako i u širem kontekstu izvođačkih umjetnosti uopće”, ističu selektori u svom obrazloženju.

Ovaj izniman uspjeh nezavisnih autorskih projekata, koji se hrabro hvataju ukoštac s važnim društvenim temama, ukazuje na važnost poticanja stvaralaštva nezavisne kulturne scene.

Dokumentarna predstava u režiji Tjaše Črnigoj nastala je prema svjedočanstvima siromašnih starijih žena koje u Rijeci preživljavaju skupljajući plastične boce, a njihova iskustva na sceni prenose članice Kolektiva.

Autorice predstave povezale su se s četiri žene koje su si odabrale imena Albina, Marta, Suzana i Ljudmila. Na osnovi priča tih žena autorice su u procesu skupno osmišljenog kazališta napravile predstavu u kojoj se te priče povezuju s pričama njihovih vlastitih baka i drugih žena koje poznaju.

Cijena ulaznice iznosi 12,50 EUR, a možete ih kupiti ovdje.

Više informacija o predstavi pronađite na poveznici.