Tema Po travnatom brijegu preko puta sjevernog ulaza u Slovensko mladinsko gledališče – gdje je 15. listopada, 2023. premijerno izvedena šestosatna predstava Anđeli u Americi prema istoimenoj drami Tonyja Kushnera u režiji slovenske redateljice Nine Rajić Kranjac i dramaturgiji hrvatskog dramskog pisca Dine Pešuta – skita se muškarac u crnoj bundi, vrteći u jednoj ruci šal iste boje. Publika je još uvijek obuzeta svojim predizvedbenim razgovorima. Ali je li predstava počela?
Come back, Little Sheba…
U međuvremenu niz cestu s istočne strane stiže Sarah Ironson (Nataša Keser), bolje rečeno, njezin duh, s obzirom na to da publika, kako ubrzo saznajemo, prisustvuje njezinu pogrebu. Ona je uvelike židovska karikatura – oniža, nezgrapnog hoda, konzervativnih stavova, preko ramena ima prebačenu veliku krznenu bundu, a publici se obraća na jidišu. Dok publika pokušava shvatiti što se događa, autom se sa zapadne strane dovozi rabin Isidor Chemelwitz (Damjana Černe), koji na Sarinoj sahrani održava govor o važnosti židovske etničke povijesti i židovskog podrijetla. Za vrijeme njegova govora niz brijeg se spušta četveročlana obitelj (židovskih?) imigranata (Jerko Marčić, Anja Novak, Klemen Kovačič i lutka bebe), koji dolaze do publike i s njom se pozdravljaju. Pitanje pripadnosti određenoj zajednici – komu ćemo pružiti dobrodošlicu, komu ne – jedan je od temeljnih problema ove predstave. Tradicija i konzervativnost vezane uz krvno (a onda i nacionalno-kao-krvno) srodstvo grade se kao opreka američkom mitu društvenog ugovora koji bi trebao nadići bilo kakvu etničku pripadnost, odnosno prema kojem svatko ima pravo i priliku u Americi potražiti sreću.
You do not live in America, no such place exists…
Obje se ideje tijekom predstave sustavno potkopavaju, ova prva prije svega u kritici mormonizma, koji je teoretičar književnosti Harold Bloom prozvao “američkom religijom”, i židovstva, pri čemu su obje, posebice u svojim ortodoksnim varijantama, vrlo konzervativne. U likovima Joea Pitta (Klemen Kovačič), autohomofobnog mormona koji se prisiljava da živi “normalnu”, heteroseksualnu svakodnevicu sa svojom narkotiziranom ženom Harper (Anja Novak), i Židova Louisa Ironsona, unuka Sare Ironson, čija mu unutarnja identitetska previranja i strahovi onemogućavaju da ostane uz svog dečka Priora iako ovaj umire, problematizira se nelagodan odnos religijske dogme spram općeljudskih prava. Jesmo li svi jednaki u očima religijske dogme? S druge strane, ako jesmo svi jednaki, utoliko što svi tražimo utočište u okrilju “Amerike” – Židovi nekoć, homoseksualci danas – zašto uvijek postoji društvena skupina kojoj se zaštita negira? Problem je, kako sugerira predstava, i to mnogo intenzivnije od sama Kushnerova komada, u samoj konstituciji Amerike kao političkog projekta, njezina alternativa etničkom grupiranju također je porozna. Posebna se pozornost u tom pogledu pridaje motivu hladnoratovske ”crvene opasnosti”, koju evocira povijesna figura Roya Cohna (Jerko Marčić), autohomofobnog židovskog odvjetnika koji je odigrao veliku ulogu u slanju navodnih sovjetskih špijuna Josepha i Ethel Rosenberg na električnu stolicu. Strah od komunizma i intenzivniji pad u konzervativizam i njegovanje autentične, bogobojazne američkosti dodatno se dočaravaju audiozapisima Ronalda Reagana, koji se suprotstavljaju glasu američkog pisca i borca za gay prava Larryja Kramera. Na taj način režijski, dramaturški i glumački zahvati dodatno objelodanjuju i intenziviraju Kushnerovu kritičnost prema licemjerju i kontradiktornosti američke ekskluzivističke retorike osamdesetih i devedesetih. Rasprava se, međutim, smješta i u “lokalni” kontekst, utoliko što se naglašava sveprisutnost crvene opasnosti u Reaganovoj Americi, a crvena se opasnost koristi kao polazišna točka za komentiranje jugoslavenskog socijalizma, pa se tako pitanje Priorovih/Pezdirčevih korijena komično svodi na to “potječe” li on iz Hrvatske ili Slovenije, između ostalog i jer je glumčevo prezime karakteristično za Sloveniju.
You do not live in America…
Onaj isti čovjek u crnoj bundi smješta se kraj obližnjeg stabla, odakle se ubrzo nakon čuje mijaukanje.
Come back, Little Sheba…
Na lijevoj strani brijega stoje Prior Walter (Adrian Pezdirc) – u slovenskom prijevodu Pred Walter, čime prevoditeljica Katja Zakrajšek dodatno ističe da je pitanje podrijetla, predaka i potomstva zaista jedna od ključnih okosnica predstave – i njegov dečko Louis (Stane Tomazin). Prior je očigledno živčan. Kako saznajemo kasnije, boluje od AIDS-a. U jednom trenutku Louisu se obraća na hrvatskom, govori mu da ništa ne razumije. Do kraja će biti jedini lik koji uvijek govori hrvatski, čime se pojačava dojam njegove izoliranosti, kako od šire zajednice, tako i od ljudi koji su mu navodno bliski. Priora i Louisa čak napušta njihova mačka, mala Sheba. Nakon što ga Louis ostavi, Prior se okreće svom prijatelju i nekadašnjem ljubavniku, bivšoj drag kraljici Belize (Primož Bezjak), koja s obzirom na to da radi kao medicinska sestra simbolizira onu visceralnu, vrlo konkretnu stranu borbe protiv AIDS-a. Belize u znaku humanosti i političkog disidentstva čak krade Cohnovu eksperimentalnu terapiju za liječenje AIDS-a kako bi ju podijelila svojim prijateljima. Prior pak simbolizira taj sukob u njegovim filozofskim, metafizičkim dimenzijama. Njemu se ukazuje anđeo koji najavljuje apokalipsu i naređuje kotaču čovječanstva da stane – da ih je bog napustio i da se više ne isplati živjeti.
Come back, Little Sheba…
Pogrebna povorka Sare Ironson ulazi među publiku, a njezina “protagonistica” (sada drugi lik?) ispod svog staromodnog ruha otkriva blještavu, šljokičastu plavu haljinu (kostimografija Marine Sremac), u kojoj će se Keser povremeno pojavljivati na sceni, sa čašom šampanjca u ruci, govoreći prenaglašenim amerikaniziranim slovenskim, parodirajući hod tipizirane američke bogatašice. Publika prati povorku kroz kazalište i smješta se u donju dvoranu Mladinskog, gdje se izvodi većina predstave. Scena je dosta siromašna (scenografija Urše Vidić): dva madraca, vješalica, stol, ogledalo, bolnički krevet, medicinska kolica, red sjedala kakve se često nalaze u čekaonicama – one se koriste kao provodni motiv u predstavi (svi samo čekaju “ozdravljenje” koje ne dolazi?). Među fabularnim linijama, prostorima i prizorima nema strogih granica, sve se isprepliće, nema praznog hoda, mnogo se stvari događa odjednom, i to velikom brzinom, centar pažnje publike sustavno se destabilizira, čime predstava postaje značenjsko-simbolički iznimno gusta i bogata, u nekom smislu ona čak hipertrofira simboliku Kushnerove drame. Ovakvo kronotopsko iščašenje predstave, njezina nelinearnost, ogoljelost, pa i česta upotreba dimnih efekata (plin? bomba? magla?), potenciraju fantastične, halucinantne, jezovite i fantazmagorične elemente Kushnerove drame – prisutne u originalnom tekstu prvenstveno u Harperinim halucinacijama i Priorovim “vizijama” – tako da predstava ostavlja dojam nekog živopisnog, gotovo grozničavog sna, a često i noćne more.
No such place exists…
Osim scenografije i scenskih efekata, sveukupnom modusu očuđenja doprinose i glumačke interpretacije. Ansambl predstave funkcionira kao dobro ugođen klavir: glumci vješto žongliraju različitim stilovima te iznimno posvećeno i fokusirano pristupaju svojim ulogama, pri čemu valja naglasiti da gotovo svi tumače više njih. Glumci mobiliziraju cijela svoja tijela, spremni da naglase kako zazornu tjelesnost likova – u Priorovoj viziji Louis i Joe Pitt potpuno goli simuliraju scenu seksa u vlažnom pijesku – tako i njihovo psihičko stanje, što se može vidjeti u izvrsnom prizoru u kojem se Hannah Pitt preko vješalice pokušava popesti na povišenu platformu u jednoj od svojih halucinacijskih epizoda. Svi glumci, osim toga, tumače svoje likove sa stanovitim brehtijanskim odmakom, svi su na neki način “pomaknuti”, često u znaku karikature. Zanimljiv je u tom smislu, primjerice, odabir da se Ethel Rosenberg (Damjana Černe) prikaže kao pakosna, ali prividno naivna djevojčica s lizalicom. Primož Bezjak je kao Belize cijelo vrijeme u dragu, čak i kada radi kao medicinska sestra – uvjerljivom queer kodiranom gestualnošću skicira umornu i oronulu kraljicu. Jerko Marčić se pak kao Cohn može doimati i previše dopadljiv, ali kada god krene psovati ili vrijeđati, Marčić se prebacuje na hrvatski, što nas vrlo spretno “izbacuje” iz našeg eventualnog suosjećanja s Cohnom, a na sličan način može se protumačiti i odluka da se njegov lik u drugom dijelu predstave prikazuje isključivo kao video projekcija. Pezdircu je Prior na neki način uloga života – ako takvo što postoji – barem u dosadašnjoj karijeri (od svega u čemu sam ga gledao). Prior je svakako privilegiran lik predstave, pa je kao takav možda i najslojevitiji, iako Pezdirc u svojoj izvedbi preuveličava mnoga Priorova afektivna stanja, od njegova tipično homoseksualnog sarkazma, pa do proročke deluzivnosti, zbunjenosti i straha. Najzad, kada govorimo o očuđenju, treba istaknuti i metateatarsku figuru misterioznog gledatelja (redatelja?) kojeg tumači Boris Kos, isti glumac koji se na početku predstave pojavljuje u crnoj bundi. On se povremeno pojavljuje na sceni i uglavnom samo promatra prizore koji se pred njim odigravaju, osvještavajući i publici da je sve to što gledamo iluzija.
No such place exists…
Ulogu američkog principata preuzela je Nataša Keser. S obzirom na to da su principati anđeli u čijoj nadležnosti stoje određene geografske regije (na engleskom ovaj se anđeo zove the Continental Principality), Keser i njezine uloge – Sarah Ironson, bogatašica, medicinska sestra, anđeo (smrti?) – mogu se protumačiti kao stanovita sinegdoha Amerike. I zaista, ona je nekako sablasno sveprisutna, uvijek ili hladna ili prijetvorno nasmiješena. Kao medicinska sestra ona u jednom trenutku hladnokrvno izbacuje imigrantsku obitelj na hladnoću, dok u drugom lamentira nad nepravdama američkog društva. Nešto je kod njezinih likova, čak i kada navodno pokazuju suosjećanje, iznimno nedopadljivo i lažno, čemu ide u prilog njezina često mehanizirana ili karikaturalna gluma. Ona je, osim toga, jedina koja u drami povremeno koristi engleski, a čak je i njezin engleski toliko upadljivo američki da ga je gotovo neugodno slušati, što izvanredno sudjeluje u skiciranju Amerike kao karikature. Kompleks likova koje tumači Keser stvara potpuno inkongruentnu, kontradiktornu i zapravo demistificiranu sliku Amerike, raskrinkavajući je kao laž. Njezini likovi ni u jednome trenutku nisu simpatični, već su gotovo groteskni, kao i država u kojoj se sve zbiva.
You do not live in America…
Prva velika anđeoska vizija koju Prior proživljava odigrava se u prostranom unutarnjem dvorištu Mladinskog, što uvećava njenu zazornu sablasnost. Ova je vizija zlokobna, mračna i apokaliptična. Nadu ne pruža ni američko ”slobodarstvo” ni crvena zastava komunizma. U ovome svijetu padaju bombe koje gase svaku nadu za novo sutra.
No such place exists…
U istom se prostoru uprizoruje Priorov odlazak u Raj, gdje ne pronalazi ništa osim pustoši i otvorenih grobova. Iz njega su otišli čak i anđeli, tako da u ovoj verziji nema scene u kojoj Prior svoje proročko poslanje odbija pred anđeoskim “vijećem”, Keser ostaje jedini anđeo. Ali i ona na kraju nestaje, jedino ostaje njezin glas. Ovaj je Raj još tmastiji od Kushnerova. Ipak, Prior tamo pronalazi malu Shebu… Ispostavlja se da je Sheba bio čovjek u crnoj bundi na početku predstave, da je njegov ”šal” zapravo bio rep. Misteriozni gledatelj, saznajemo, nije pak nitko drugi nego Bog, koji je ostavio čovječanstvo da se vrpolji u vlastitoj truleži.
Come back, Little Sheba…
Predstava ne samo da pojačava Kushnerovu kritičnost prema američkom društvu, već i potkresava njegov optimističan kraj, koji na neki način upada u zamku (re)mitologizacije Amerike. Iako Prior navodno spoznaje da čovječanstvo ne može samo stati, da on želi, u duhu Ivana Karamazova, živjeti iako se to protivi logici, njegova se spoznaja ne tumači sa sasvim (imalo?) pozitivnim predznakom, kao što se to čini u originalnom tekstu. Uostalom, nije li vječito kretanje, futuristički napredak i nemilosrdan razvoj ono što traži kapitalizam, ono što traži fašizam? Uvijek sve bolje, brže, efikasnije?
The Great Work Begins?
Na kraju drame četvero se protagonista – Hannah, Prior, Louis i Belize – susreću kraj Fontane Bethesda, koja je ime dobila prema ribnjaku kraj kojeg je Isus ozdravio muškarca bolesnog trideset i osam godina (dakako aluzija ovdje na Priorovu bolest), a iznad koje se nalazi tzv. Anđeo vodâ. Prior u izravnom obraćanju publici šalje poruku nade, izjavljujući da homoseksualci više neće umirati tajne smrti i da će postati građani.
The time has come?
Iako je Priorov završni govor sačuvan u cijelosti, cijeli se prizor u predstavi izvodi na groblju, a spomenutog fontanskog anđela tumači Keser, i to u istoj onoj blještavo plavoj haljini i bijeloj bundi, držeći ruku iznad otvorenih grobova umjesto iznad fontane nade. Tako ovaj anđeo koji stoji kao simbol boljeg sutra postaje tek parodija, slika manjkavosti američkog sna.
No such place exists…
Hannah, Louis i Prior ostavljaju cvijeće na jednom od grobova. Šteta što u dramaturškoj obradi originala nije sačuvan razgovor koji netom prethodi Priorovu monologu, u kojem se Louis i Belize sukobljavaju oko izraelsko-palestinskih odnosa. S obzirom na trenutnu geopolitičku situaciju na Bliskom Istoku, efekt te posljednje scene bio bi još gorči.
Little Sheba, come back?
U filmu Come Back, Little Sheba Daniela Manna iz 1952., koji predstava snažnije koristi kao lajtmotiv nego sam Kushnerov tekst, protagonistica Lola svaki dan bez iznimke uzaludno zove svog psa Shebu da joj se vrati. Na koncu, ona se mora pomiriti s činjenicom da se Sheba neće vratiti. Mala Sheba u predstavi upravo je Bog. On se ovdje ipak vraća. Ostaje otvoreno, međutim, je li taj “povratak” neka slabašna iskra nade, ili se pak iza ovog crnog mačka krije bulgakovljevski đavao, spreman da odrubi glavu bez straha od posljedica.
The time has come.
I zaista, predstavi je došao kraj. Šest i pol sati prođe, a da ne trepnete. Toliko su dojmljivi ovi Anđeli. Mogao sam ih gledati još satima, a svakako ih planiram pogledati još koji put. Vremenskoj dinamici predstave svakako igra u korist redovito mijenjanje izvedbenih prostora, tako da publika ima dojam da “sudjeluje”, da je aktivna, a ne da tek pasivno gleda. Osim toga, izvanredno je da se koriste upravo vanjski prostori, tako da gledatelji, osim u pauzama, imaju i tijekom izvedbe prilike udahnuti svježeg zraka, element koji se ne smije podcijeniti u šestosatnoj predstavi. Autorski tim vješto je uspio iz ove kronotopski i tematski vrlo “konkretne” i “određene” predstave (ključne riječi: Amerika, osamdesete, AIDS) iscrpsti njezinu svevremenost i aktualnost za društveno-kulturni milje koji joj možda nije primarna publika, dakle (post)jugoslavensko (post)tranzicijsko društvo, bilo da se radi o općerelevantnim temama gay – i gay-kao-ljudskih – prava i sloboda, još jednoj recentnoj globalnoj zdravstvenoj krizi (dakako, pandemija koronavirusa) ili teretu ugnjetavačkog političkog sistema kako sadašnjosti (kapitalizam) tako i prošlosti (komunizam).
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
