Šarolika godina u kulturi

Iz stare u novu, neki kulturni događaji su nam se urezali u pamćenje, a nekima se veselimo u narednim mjesecima.

"Never allone" u koreografiji Matee Bilosnić. FOTO: Neven Petrović

Ahhh, 2024. – godina u kojoj sam se nakon dugo vremena ponovno zaljubila, godina u kojoj sam se sa svojih jubilarnih 28 vratila studiranju, godina u kojoj sam opet odlučila da te godine neću ići na vozački, godina u kojoj sam pročitala toliko sramotno malo knjiga da mi ni prosječan srednjoškolac nije ravan, godina u kojoj sam se s napetom žilom glupačom na čelu trudila ostati objektivna u prosuđivanju predstava. Sve u svemu, bilo je to šarolikih 366 dana prepunih kulturnih uzvišenja i nazadovanja, a uzevši u obzir da mi je hashtag godine bio #susramlje2024, bilo je tu kandidata koji su to i opravdali. No, u ovom ću tekstu izdvojiti što me pozitivno izulo iz papučica 2024., uglavnom u Zagrebu (slabo se putovalo prošle godine), ali bez geopolitičkih komentara jer nemam mentalnog kapaciteta za ridanje dok pišem. Znam, kako privilegirano od mene. 

Zima, zima, led – prvi dio

Prava Nova godina 2024. dogodila se 5.1.2024., na dan održavanja već legendarne Kafanske boli u AKC Attacku. Volim Kafansku opisati kao mini univerzum u kojem alternativci, pankerice, kvir ljudi i svi u međuprostorima ovog neuobičajenog Vennovog dijagrama, na jednu noć mogu urlati na one najgore narodnjake bez straha da će im se unijeti u lice ili međunožje netko tko je vjerojatno išao u VII. gimnaziju (za ljude koji nisu iz Zagreba – škola koja na ulazu ima križ dostojan katedrale i u kojoj učenici dijele prezimena s političkim moćnicima plavog spektra).

Polovica prvog mjeseca je prošla, a meni se već svidjela neka predstava, wow! Riječ je o Moja babusja ne poznaje izraz biopower Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića, predstavi u kojoj izvođačica (Nastasja) progovara (i pleše) iz svojeg ukrajinskog nasljeđa u momentu ruske agresije na Ukrajinu. Nepretenciozno i ne prvoloptaški, pitko i emotivno, bez uzvikivanja izlizanih umjetničko-aktivističkih parola i jeftinih izazivanja grižnje savjesti. Cijela predstava dostupna je na YouTubeu, i to čak izvedba kojoj sam posvjedočila (ja sam ova koja se premjestila, nešto mi nije štimalo s prvotnom pozicijom).

Moja babusja ne poznaje izraz biopower. FOTO: Neven Petrović

Promocije knjiga i književne tribine predstavljaju mi noćnu moru iz koje se probudiš i shvatiš da si se probudio u drugoj noćnoj mori, ali, priznajem, tu i tamo mi nešto bude zanimljivo, usudit ću se reći i zabavno. U tu ZZ kategoriju ulazi i tribina Poetomat koju u Booksi vodi pjesnikinja Lara Mitraković, a u selekciju stavljam izdanje u kojem je gostovala pjesnikinja i kritičarka Marija Skočibušić. Lara i Marija u kombinaciji su me podsjetile na Fleabag i njenu sestru, svaka sa svojom dozom začudnosti, čuđenja, lagane nelagode i teretom svojih generacija. Razgovor poluugodni naroda pjesničkog šašav je i opušteni format za sve ljubitelje književnosti i mrzitelje promocija.

U svojstvu producentice sam s drag queer kolektivom House of Flamingo organizirala Gledaonicu Dore, na kojoj su nas iznenadili Severina i Mrle. Imam osjećaj kao da mi je cijela nova etapa života krenula od trenutka u kojem stojim pored Severine koja pjeva Moju štiklu.

U veljači mi se dogodila i prva tetovaža godine, šarena lizalica u obliku srca kod Arnie, članice tetovažerskog kolektiva Ajme tebi! Skupina je to mladih, silno talentiranih individua, svaka sa svojim stilom, a sa zajedničkom preugodnom atmosferom u osunčanom i šarenom studiju u centru Zagrebu. Pogotovo ih preporučam ekipi koja se boji tetoviranja – bez brige, neće biti Ajme meni! 

Kratki izlet u Varaždin pretvorio se u četverosatno plakanje u HNK-u na Slučaju vlastite pogibelji, kazališnoj adaptaciji istoimenog romana Kristiana Novaka u režiji Ivana Plazibata. Upisala sam naslov u Google, samo da potencijalno izvučem iz sjećanja pokoji moment koji bih mogla izdvojiti za potrebe ovog teksta, ali čim sam pročitala popratni tekst u kojem Plazibat piše “Slučaj vlastite pogibelji roman je koji je mogao nastati samo u Hrvatskoj 2023. godine”, oči su mi se napunile suzama jer je ovo djelo koje kao drvena ptičica u satu podsjeća na beskonačno koruptivnu jamu koja ždere sve pred sobom i koju drhtavim glasom zovemo Republika Hrvatska

Slučaj vlastite pogibelji u režiji Ivana Plazibata. FOTO: Marko Ercegović / HNK Varaždin

Proljeće na moje rame

Dosta napet početak proljeća, mučim se dosta s pitanjem što istaknuti. Kao malo dijete ispred škrinje sa sladoledom veselila sam se koncertu Yanna Tiersena u Tvornici Kulture, ali su konobari imali natjecanje tko će glasnije razvaljivati stvari u šanku i uništiti večer instrumentalne glazbe koja se poslije zapravo pretvorila u mlaki underground rave. Doduše, ponosna sam na sebe jer mi je to bilo prvi put u životu da sam sama otišla na koncert. Zahvalna sam da sam srela nekog dragog na koncertu jer neću više nikada ići sama.

Zapravo, mogla bih istaknuti jedan divan vikend u ožujku u Rijeci – u petak karaoke u Riveru i pijenje tekile prvi put od 2014., žaljenje i mučnina u subotu, koju su razbili izložba Fontane Silvija Vujičića u Galeriji Filodrammatica i koncert Senidah u Exportdrvu. Hipnotizirano sam buljila u fontane za koje sam pročitala da su i hommage Hieronymusu Boschu, što je kompletno vidljivo u trenutku u kojemu se ulazi u prostoriju koja čuva Nestabilnu i Stabilnu fontanu. Hipnotizirano sam buljila u Senidu koju sam gledala već sedmi ili osmi put uživo, ali ovoga puta s totalnim zadovoljstvom jer obično budem razočarana njenim live nastupom. Manje kašnjenja nego obično, duljina koncerta koja se može nazvati koncertom, pjesme koje uglavnom ne izvodi live i blesava, ponekad krindž interakcija s publikom – tražim li mnogo da budem zadovoljna?!  

U Centru kulture na Peščenici (KNAP) jako sam se zabavila jedne travanjske večeri na plesnoj predstavi Hororskop Marije Matković u izvedbi plesačica i plesača iz plesnih studija Hip Hop House i NoStress Crew. Odlična i tečna gluma mladih entuzijasta mogla bi posramiti i poneke koje imaju desetljeća glumačkih utakmica u nogama, a o plesnim vještinama neću ni početi. Mogu biti hoch i glumiti da prosipam koju polupametnu o dramaturgiji i režiji, ali istina je da sam se vraški dobro provela i da ću ići opet kada najave novu izvedbu.

One Flash u izvedbi Sofíje Ambicíje i Potpune Prisutnosti. FOTO: Tin Tubikanec

U posljednje već sad neko duže vrijeme kao da se s gorkim ranama na usnama izgovara ime Akademije za dramsku umjetnost (u nastavku ADU), a sljedeće istaknuće samo i potvrđuje zašto. Kao ispit završne godine diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti tadašnji student Marko Čavlović održao je projekt they/perform now, u sklopu kojeg se održao One Flash, drag nastup koji su izvele Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost. Ukazujući na sramotnu problematiku ove institucije i trakavicu zlostavljanja, jasno je zašto je gromoglasnije orio pljesak njihovih kolegica i kolega s faksa. Nisam velika ljubiteljica čina dekonstruiranja draga kroz skidanje šminke, perike i odjeće, ali sam velika ljubiteljica čina raskrinkavanja đavola u sistemima.

Zbeletronke su proslavile velikih 15 godina postojanja događajem u Petom kupeu, i to sa stilom i zvjezdanom ženskom DJ postavom – NIKS, ferrari rot, Elena Mikac i Doxia razđuskavale su nas do ranih jutarnjih sati, a na nogama su nas držali i sočni lezbijski tračevi u prolazu i toaletu. Događaj se održao 20.4. i vezano za taj datum moram prokomentirati da su se iznosile samo dvije činjenice: 1. blaze it; 2. Hitleru je rođendan. Bunilo me zašto se to komentira, ali sam samo nastavila plesati.

Tog sam proljeća naučila jako važnu lekciju: nemoj vaditi umnjak i ići na Sea Star. Nemam daljnjih lekcija, to mi je bila lekcija za sebe.

15 godina Zbeletrona. FOTO: Enora Paola / Zbeletron

Doživjela sam koncert Dragane Mirković u Areni Zagreb (uporno pišem Areni Centar i onda me nasmije pomisao na Draganu koja pjeva ispred Bershke) koji je trajao 3 sata i 50 minuta. Sok i vjeverica, 100% zadovoljstvo cijenom karte u odnosu na dobiveno i ganuće kad smo saznali da je riječ o humanitarnoj turneji. Dragana nas je oborila s nogu svojom izvođačkom energijom i učestalom interakcijom s publikom, pogotovo kada se s masivne pozornice spustila na dva podesta u publici i primala glazbene želje koje je ispunjavala s neumornom energijom i voljom. Te sam noći zaspala sa zujanjem u ušima i smirajem jer sam konačno vidjela jednu od najvažnijih balkanskih glazbenih ikona.

Zagrebačko kazalište mladih bilo je domaćinom izvanrednog omnibusa predstava Kraj svijeta u tri čina. Koprodukcija je to ZKM-a, Festivala Borštnikovo srečanje – SNG Maribor i Beogradskog dramskog pozorišta, a u sklopu projekta Skriveni glasovi iz sjene pandemije koji se bavi problemom nasilja nad ženama tijekom lockdowna za vrijeme pandemije COVID-19. Cjelokupna predstava nastaje prema tekstovima Pod suknjom Kristine Kegljen, Aktivistice Katje Gorečan i Svijet zaslužuje kraj svijeta Tijane Grumić, za koje imam isključivo riječi hvale, pogotovo za tekst Tijane Grumić. Predstava postepeno u gledatelju izaziva bujicu nelagodnih osjećaja, a uz savršenu primjesu humora ta se bujica konfuzno prebacivala iz jednog jezera osjećaja u drugo, sve dok sam kraj predstave nije napravio dramsku destrukciju i dignuo publiku na noge. I kao dio predstave i kao čin stajaćih ovacija.

Kraj svijeta u tri čina u režiji Selme Spahić. FOTO: Dragana Udovičić

Ovde leto je triput vrelije

Jedne kipuće i kišne lipanjske večeri bila sam na rasprodanoj projekciji snimke predstave Vanya na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Monodrama je to s londonskog West Enda, u režiji Sama Yatesa i izvedbi Andrewa Scotta, moderna verzija Čehovljeve drame Ujak Vanja. Andrew Scott u monodrami od sat i 40 minuta bez pauze s bizarnom lakoćom skače iz jednog u drugog pa trećeg zatim četvrtog itd. lika, izazivajući u gledatelju zaborav da je riječ o jednoj osobi koja na sebe stavlja pregršt masaka. I to prokleto dobro radi.

Srpanj mi je obilježio događaj A Queer Zagreb Night at the Opera u produkciji Domina (udruge, ne stranke) u režiji Ivice Buljana i Hrvoja Korbara te pod ravnanjem Stjepana Vugera, koji se održao u Hrvatskom narodnom kazalištu. Bio je to kolaž opernih, plesnih, dramskih kvir momenata, ritmički pomalo čudno posloženih. Bilo je lijepo i hihotavo prepoznavati u publici ljude koje obično vidim na plesnim podijima s puno manje odjeće i puno više šljokica.

Eh sad, jesu li se stvari događale u kolovozu? Jesu. Jesam li imala snage izaći iz zone kućne klime? Nisam. Kolovoz je mjesec prekomjernog znojenja, meditacije i konstantne godišnje ljutnje jer mi je rođendan u tom paklu od vrućine. Ove sam se godine opustila u već naučenoj ljutnji jer mi se ročkas poklopio s događajem Lady Gaga u Močvari u suradnji s Maxom. Sašila sam se kao čarapica od 6 vrsti pića, pogledala film Gaga Chromatica Ball i plesala na prigodnom afteru. Lažem, plesala sam ukupno 12 minuta, uglavnom mi je u toplom sjećanju ostalo to da su se uspješno spojili moji prijatelji iz raznih sfera života i da sam brišući znoj presretno gledala kako se stvaraju nova prijateljstva. To se zove rođendan.

Lady Gaga u Močvari + after. FOTO: Lana Anđelopolj / Volontiram u Močvari

Jesen u meni

Već sam pisala o svojem rujanskom oduševljenju zvanom Ništa nije večno sem Brene, ispitnoj produkciji 3. godine preddiplomskog studija glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Nema mi bolje vijesti od toga da u Zagreb stiže osobno mi najdraži kolektiv – Kolektiv Igralke. Igralke stvaraju dokumentarne predstave za koje se mladenački živciram što nisu odavno ušle u kazališnu obaveznu lektiru srednjoškolaca. U KNAP-u sam s oduševljenom i dupkom punom publikom pogledala njihove Cure u režiji Tjaše Črnigoj i u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca i Zavoda VIDNE. Doživljaj gledanja su mi kvarile mama i kći koje su sjedile pored mene i mislile da tiho i nježno šapću, i to konstantno, ali su me na kraju predstave pogodile u srce prizorom u kojem tinejdžerka snažno grli svoju uplakanu majku. Cure❤️

Predstava Cure Kolektiva Igralke, u režiji Tjaše Črnigoj. FOTO: Dražen Šokčević

U ZKM-u sam pogledala bombastičnu plesno-dramsku predstavu FUCK ME Marine Otero u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Predstavu je Marina režirala dok se oporavljala od teške ozljede kralježnice, i to iz bolničkog kreveta. Pet golih muškaraca zvanih Pablo, Marinino režijsko manipuliranje goluždravcima i upisivanje svojih alter-ega i životnih etapa na njih, i njen posljednji trk sve dok publika ne napusti dvoranu, sve je to dio jednog od najboljih gostovanja ove sezone.

Prvi put u životu sam posjetila Hrelić! Znam, smijem li se nazvati pravom Zagrepčankom? Smijem, nismo dobili zelenu naljepnicu nakon potresa. Dugo nakon posjeta Hreliću razmišljala sam o toj savršenoj, utopijskoj simbiozi memorabilija Josipa Broza Tita i Ante Pavelića, ideološkom sukobu svih ponuđenih zašivaka za odjeću i manjku važnosti tko je otkud. Je li Hrelić raj na zemlji ili barem komadić raja?

Ostat ću u političkoj konotaciji da spomenem predstavu Hotel Zagorje u Gavelli, u režiji Anice Tomić, nastalu prema istoimenoj knjizi Ivane Bodrožić. Znam da nešto ne štima, istina je da je premijera bila davne 2020., a tek sam je pogledala u listopadu 2024., nemojte me osuđivati, živimo u doba hiperprodukcije sadržaja. Gavella me opet oduševila ovim (nadam se?) lektirnim? naslovom? Poznavajući trendove na edukacijskom polju, sigurna sam da sam u krivu. Predstava za koju sam sigurna da će još dugo igrati i samo učvrstiti prefiks kultne.

Migracija zraka autorice Jovane Zelenović. FOTO: Jelena Janković i Neven Petrović

U listopadu mi se prvi put dogodio i strah na predstavi suvremenog plesa! Gledala sam u Zagrebačkom plesnom centru Migraciju zraka Jovane Zelenović koja počinje s koreografijom fantastičnih izvođačica (Jovana Zelenović, Margareta Firinger, Waithera Schreyeck / Ema Crnić) u kompletnom mraku. Više nego blagu jezu doživjela sam zbog osjećaja da se netko u mraku kreće jako blizu mene, ali sam se opustila u trenutku paljenja svjetla i prosto uživala do kraja predstave. Moram spomenuti da mi često pobjegne trenutak verbalne agresije u krugu bliskih ljudi kada pogledam odličnu predstavu na koju je došlo taman ljudi da se oformi omanji razred. Nadam se da će se s novim vodstvom taj trend u ZPC-u promijeniti.  

U Teatru &TD me oduševila predstava Novo ruho, autorski projekt Natalije Manojlović Varge. Skakanje, trčanje, presvlačenje, fizičko i verbalno, onaj pravi humor s alternativne scene, znoj, stepenice, odijela – car je gol! Nažalost, na izvedbi koju sam gledala jedna od glumica doživjela je poštenu ozljedu noge, ali je unatoč tome odigrala predstavu do kraja, s minimalnim davanjem do znanja da nije dobro. Kapa do poda, longeta na nogu.

U ZPC-u me oduševila predstava Never allone Matee Bilosnić, za koju bih rekla da je jedna od najvažnijih izvođačkih glasova generacije. Ajme, zvučim kao da prodajem novi roman Sally Rooney ili zbirku osrednje poezije, iju. Na pozornici joj ravnopravnog partnera igra robot, pravi pravcati robot. Ne kiborg ili humanoidni robot, maleni pravokutni, usudila bih se reći da je sladak. Matea u ovoj predstavi nastavlja sa svojim trademarkerom – tri su faze koje kao gledatelj_ica proživiš: 1. Wow, kako dobra koreografija.; 2. HAHAHAHHA; 3. Uh, ovo je baš duboko, jebem ti… 

Novo ruho autorice Natalije Manojlović Varga. FOTO: Luka Dubroja / Teatar &TD

Zima, zima, led – drugi dio

Za kraj godine počastila sam se odlaskom na još jednu balkansku ikonu – Lepu Brenu. Malo sam se razočarala zbog Brenine naočigled nezainteresiranosti i količine tehničkih poteškoća na koncertu, ali mogu mirno spavati znajući da sam vidjela Brenu uživo.

Jedne hladnjikave subote svratila sam na otvorenu probu predstave Prekrasna u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Melody Martišković. Najintimnija moguća atmosfera s jednoznamenkastim brojem ljudi u dvoranici, komentari redateljice i divna monodramska izvedba narodne bajke Vasilisa prekrasna koja se bazira na priči o strašnoj Babi Jagi.

Za kraj godine posjetila sam otvorenje Kluba Radio Tvornica i događaj Skijaška fešta Topolke i Lepe Mrene koje su me odabirom pjesama vratile u dobre stare dane Gorana Karana i Severine s kratkom kosom. Put me dalje odnio do AKC Attacka i malo tvrđeg događaja Heiße Scheiße /w Nice Trick & Babilonska gdje sam srela paletu divnih i dragih ljudi, protresla si tijelo žestokim bassom i začepila si uši stajanjem preblizu zvučnika. Vrijedilo je!

Prekrasna u režiji Marine Petković Liker. FOTO: Nina Đurđević

Sretna nova!

Stigla je 2025., očekivanja su visoka, a hashtag godine je #opasnakancelarija2025 zbog osjećaja da bi moglo doći do uzbudljivih neočekivanih kanceliranja. Nemojmo glumiti da ne volimo dramu.

U novoj se godini veselim: stand-upu Bob the Drag Queena u Kinu SC, pogledati Maminu kći vuk Maje Posavec, Slučajnu smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata i 6. ili 7. put Katalonca Ivana Penovića u &TD-u, uhvatiti koncert Ki Klopa, saznati što se dogodilo sa Svemirkom, major ballu So You Wanna Be a Model Nine Basquiat, Borisa 007 i Ivane 007, pogledati stalni postav antimuzejskih zbirki Vladimira Dodiga Trokuta u Antimuzejskom autobusu, posjetiti nedavno otvorenu galeriju Suputnici, skupiti snage za potegnuti do Arene na Teu Tairović, konačno otići na Dubrovačke ljetne igre (tražim sponzora za putne troškove i smještaj), uhvatiti što više predstava na nezavisnoj sceni, dati priliku trenutačnoj hrvatskoj književnosti i, ako stignem, poraditi na objektivnosti i subjektivnosti u 2025. 

Antimuzejski postav zbirki Vladimira Dodiga Trokuta u Antimuzejskom autobusu. FOTO: Antimuzej / Facebook

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano