Jednostavna sam osoba, čujem Lepa Brena i lutkarstvo, jasno je da upisujem u Google Calendar. Kad dodatno čujem da su u kombinaciji studenti iz, zagrebocentrične perspektive, dalekog nam Osijeka, mijenjam boju događaja u crveno, što znači da definitivno dolazim. Životni san mi je biti putnica koja samo može sjesti u auto, putovati i gledati predstave koje nemam prilike pogledati prikovana za Zagreb, ali, eh, nemam vozačku, i zato je ovo bila idealna prilika da konačno pogledam što to rade mladi glumci-lutkari udaljeni dvjestotinjak kilometara.
U žurbi ilegalno parkiramo blizu Kulturnog centra Travno i hitrim korakom ulazimo u dvoranu u 20:10, s grižnjom savjesti kašnjenja na predstavu, ne znajući da zapravo stižemo na vrijeme dodjele nagrada ovogodišnjeg PIF-a (Međunarodnog festivala kazališta lutaka). Nakon simpatične dvadesetominutne dodjele i očite dominacije predstave Šapat duše Tamare Kučinović u izvedbi članova ansambla HNK Varaždin u polju nagrada za naj_______, na red je stigla ispitna produkcija 3. godine preddiplomskog studija Glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Ništa nije večno sem Brene. I ostalo je povijest. Ona jugoslavenska.
Nagovještaj atmosfere nadolazeće predstave bio je jasan za vrijeme same podjele nagrada, koja se održala na pozornici s već postavljenom scenografijom. Dok je voditeljica čitala imena dobitnika imala sam napeti staring competition sa slikom Josipa Broza Tita, koja je stajala iznad mikroprikaza sobe na koju mi sliči veći dio zagrebačkih stanova u najmu. Na scenu ispod Titove slike dolaze Maša (Tea Mandarić) i Olga (Lora Kovač), sestre oprečnih iskustava u prošlom sistemu – Maša je titoljupka i jugoslavenska poslušnica, dok je Olga prkosna propitkivačica i vjernica iza zatvorenih vrata. Njihovom društveno-političkom ping-pongu prepiranja kao dodatan reket dolazi treća sestra Irina (Ana Ilakovac), gastarbajterica s poklonima, pokojim njemačkim izrazom u govoru i nadom u bolje negdje drugdje.
Tri sestre, tri potencijalne sudbine u svakom nam sistemu, i tri odabira: ostati i prihvatiti situaciju, ostati i buniti se protiv situacije ili potražiti sreću drugdje? Jasno je da je pitanje postavljeno čitatelju/gledatelju u sadašnjosti, čemu su u predstavi par puta odlično doskočili i upalili svjetla uz britak pogled postave u publiku. Jasno sugestivno bez nepotrebnog objašnjavanja i banaliziranja, dovoljno kratko za nasmijati se i shvatiti poantu, i nastaviti dalje uz hitro vraćanje na priču. Predstava započinje raspravom o cenzuri, lajtmotivom Jugoslavije – Maša i Olga razgovaraju o slučaju filmskog redatelja Lazara Stojanovića čiji je diplomski film Plastični Isus (1971.) zabranjen, a on sam osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu. Plastični Isus domišljato je iskorišten motiv, osim u kontekstu rasprava o cenzuri, nalazi se i među poklonima ausländerke Irine, a apsurd ovog blagoslova s Hrelića dolazi do vrhunca kada ga Asja (Asja Vidović), Mašina kći “drukčija od drugih”, stavlja na glavu u hipnotizirajućoj plesnoj sceni.
Dvije sestre nakratko pomiruje balkanska heroina Lepa Brena, upriličena u lutku kojom vješto i uigrano barataju Ivan Dragičević, Matej Žerjav, Rafael Anočić i Stjepan Bešlić. Travnom se ori Miki, Mićo, a na pameti mi misao Shvaćaju li ovi Španjolci koji nisu nakon podjele nagrada izašli iz dvorane o kakvoj je glazbeno-društvenoj veličini riječ? dok slušaju Joj, joj, Miki, Miki joj, sve bih dušo dala, kad bi bio moj. Sigurna sam da su osjetili barem tračak naivne balkanske nade u iskreno zajedništvo za vrijeme scene u kojoj lutka Brena izvodi Jugoslovenku, pjesmu na koju mi se oči napune suzama, ne jer sam jugonostalgičarka (rođena sam 1996., pobogu), već zbog razočaranosti u jeftine pokušaje prodavanja ideje zajedništva koje pijemo kao čašicu otrova uz jutarnju prijatnu kaficu.
Lepa lutka me u spomenutim scenama iznimno zabavlja i zadivljuje, ali mi se grlo steže u sceni u kojoj lutka više nije bezvremenska glazbena ikona, već protusistemski novinar za kojeg je zakukuljeno rečeno da se bacio kroz prozor. Napeta scena fizičkog nasilja u kojoj su jedini akteri lutka novinara, neidentificirani muškarac i lampa, ostavlja gorak okus u ustima i dozu straha za sve one hrabrije i buntovnije, u kojem god sistemu bili.
Nakon četrdesetak minuta u kojima je Tito gravitacijsko polje svih zbivanja, i predstavi i njemu dolazi kraj. Tito umire, Maša očajava, Olga ojačava i svi prisutni skupljaju se na hrpicu dok slušaju već poznati audiozapis objave smrti iz 1980. Slušamo Duge noge, Brena lutka poprima Brena realnu veličinu lutkara Stjepana Bešlića koji u visokim štiklama izvodi zvijezdu, a zatim mirno sjeda pored sestara. Na pozornici ogoljeni glumci-lutkari pitaju i sebe i nas kada je to uistinu bilo bolje ili je to vrijeme sada ili je bilo ili nas možda čeka, neopterećeni teretom govora o vremenima u kojima nisu živjeli jer nekako iskreno daju do znanja da ne znaju, jer kako bi znali? Neizostavan motiv slobode dolazi ponovno na red u ovom obraćanju, u momentu u kojemu Stjepan Brena s prekriženim nogama u štiklama nestašno prokomentira manjak queer slobode u Jugoslaviji, što sam shvatila kao kratak obračun s pojavom jugonostalgije u mlađoj queer populaciji. Naši junaci ne daju odgovor na pitanje kad je bilo bolje niti se kroz predstavu trude ponuditi odgovor, već nam daju na pladnju perspektive i svoja proučavanja uz vraški dobru zabavu.
Skladan tim talentiranih glumaca i lutkara, pitak i duhovit tekst Ivana Dragičevića i nepretenciozno hvatanje u koštac s teškom ukorijenjenom povijesno-društvenom temom omogućili su mi da pogledam jedan od najboljih studentskih ispita u dosadašnjem životu, za koji mi je čak neobično i pomalo bizarno reći da je “studentski ispit” jer mi izlazi iz konvencionalnih i već ustaljenih okvira ispita. Nadam se da će zagrebačka publika ponovno uskoro imati priliku pogledati Ništa nije večno sem Brene, uz dodatnu nadu da će toga puta u publici biti i njihovi zagrebački glumački kolege.
Objavljeno